17.2 C
Međugorje
29.05.2222.

Magistra Vitae: Dubrovačka Republika zakonima je bila utvrđena kao i zidinama

U četvrtak 5. svibnja 2022. godine, u emisiji Magistra vitae, nastavili smo govoriti o dubrovačkom Statutu, jer se ove godine navršava 750 godina od donošenja dubrovačkog Statuta, koji je bio na snazi od 1272. do 1808. godine, kada je Francuska ukinula Dubrovačku Republiku. U drugoj od tri emisije, doznali smo zašto se kaže da je za dubrovačkog plemića Statut bio poput Svetog pisma, zašto se za Dubrovnik govorilo da je zakonima naoružan i utvrđen jednako kao i zidinama. Isto tako doznali smo koliko su statutarne odredbe utjecale na današnji prepoznatljivi izgled samoga grada, te progovorili o Festi sv. Vlahe, povodom ovogodišnje 1050. Feste. Naša gošća bila je akademkinja Nella Lonza, znanstvena savjetnica i voditeljica zavoda za povijesne znanosti HAZU-a iz Dubrovnika.

Nella Lonza u Magistra vitae o izradi i izmjenama Dubrovačkog statuta i proširenju Republike

Za člana dubrovačkog vlastelinskog staleža Statut je bio ono što je za člana kršćanske zajednice Sveto pismo, no isto tako Statut je služio i kao oružje komune protiv kneza. Što nam možete kazati o tome?

“Ja bih ipak možda malo ublažila ovo što sam rekla o tom svetom karakteru Statuta. Naime, Sveto pismo je ipak nešto najvažnije što pojedinac i zajednica štuju, tako da npr. kada se primalo nekoga u građanstvo, polagao je prisegu na Sveto pismo, ili u sudskom postupku, svatko tko je davao iskaz morao je također prisegnuti na Sveto pismo, onda razni dužnosnici kada su preuzimali službu također. Znači uopće nije sporno da je Sveto pismo iznad svake druge pisane riječi, međutim Statut ima neke elemente zbog kojih ta usporedba može biti umjesna, a mene je na to s jedne strane najviše potaknulo to što se Statut, unatoč tome što više nije odgovarao okolnostima, nije htjelo dirati što sam već spomenula, ali još više jedan vrlo zanimljivi obred koji se provodio na zasjedanju Velikog vijeća, a Veliko vijeće je tijelo u koje ulaze svi odrasli plemići. To je ono osnovno tijelo iz kojeg izrastaju sva ostala tijela koja upravljaju Dubrovnikom. Dakle na toj svečanoj prosinačkoj sjednici, članovi Velikog vijeća su polagali prisegu i to tako da se primjerak Statuta, i to baš onaj službeni primjerak, državni, pronosio vijećnicom i oni su tako polagali prisegu na svoje dužnosti, da su stavljali ruku na Statut, malo se pri tome ustajali i s jednim blagim naklonom iskazivali poštovanje prema tome tekstu, i ono što je zanimljivo u stvari da vi na tome službenom primjerku iz 15. st. koji se koristio za taj obred, vi točno vidite da se tu stoljećima polagala prisega, tako da se polagala ruka na to mjesto, jer je jednostavno to mjesto tako izlizano na toj pergamenskoj stranici. Statut je mogao biti oružje protiv kneza u onom razdoblju vrhovne mletačke vlasti, dakle u tih prvih manje od 80-ak godina od izrade Statuta. Imali smo takve slučajeve da knez tvrdi da ima pravo npr. na neki prihod, a onda mu predstavnici dubrovačke komune donose Statut, ali vidiš tu piše da nemaš. Znači moglo je poslužiti i jednoj i drugoj strani za dokazivanje svojih prava.”

Za Dubrovnik se govorilo da je zakonima naoružan i utvrđen jednako kao i zidinama. Možete li nam to objasniti?

“Da to je jedna još stara slika koju su lansirali antički pisci, o gradovima koji su svojim pravom naoružani kao i zidinama, i neki dubrovački autori, recimo Ilija Crijević, inspiriraju se tom antičkom slikom, pa i oni to ponavljaju za svoj grad. Naravno to je ideja da zidine čuvaju od vanjskog neprijatelja da to tako kažem, a Statut štitit od onoga što u zajednici unosi nemire, što ugrožava tu idealnu slogu koja bi trebala postojati među ljudima. Zato je ta usporedba. Inače Statut ima jedan prekrasan uvodni dio, kojemu se, sada se više referiramo na ono prijašnje pitanje o tom svetom značenju Statuta, u kojemu se ustvari govori kako je među ljudima prvotno, kada je ljude stvorio Bog, kako je postojao jedan neiskvareni, pravedni odnos i onda kako se, počevši od kušanja zabranjene jabuke pa nadalje, počelo to potomstvo kvariti, kako je došla zloba među ljudima, i pohlepa i sve ostale nevolje, i onda kako je zapravo bilo potrebno početi donositi zakone, koji bi opet na neki način pokušali to društvo koje se izopačilo, vratiti onom nekadašnjem izvornom skladu kako ga je Bog zamislio. Eto utoliko se može reći da se propisi gledaju kao nešto što može ostvariti ono nekadašnje, nevino, iskreno stanje dobrog odnosa među ljudima.”

Kada već govorimo o zidinama, ono što je zanimljivo istaknuti, Statutom je određen i izgled samog grada, tako da možemo kazati da upravo Statutu, Dubrovnik danas duguje one prepoznatljive ulice i objekte, jer se tražilo da se drvene kuće zamijene kamenim, a grad je čak financirao izgradnju onim stanovnicima koji za to nisu imali financijske mogućnosti. Što nam možete kazati o tome?

“Dubrovnik u vrijeme donošenja Statua, treba zaista imati pred očima kao grad koji se već značajno proširio, na jedan dio koji je danas centar, ali tada su to ustvari bila predgrađa, ali ta proširenja su dobrim dijelom bila u drvenim gradnjama. Znači Dubrovnik treba zamisliti kao dominantno drveni grad. Ima različitih razloga zašto je to bilo zgodno, naravno jeftinija gradnja, onda drugo što je bilo važno drvene kuće su se u Dubrovniku smatrale pokretninama, što one u krajnjoj liniji ako promislite i jesu, jer se materijal može rastaviti i odnijeti na drugo mjesto, tako da je bilo razloga zašto je ta drvena gradnja bila proširena, ali naravno to nosi sa sobom užasne opasnosti od požara. I u dubrovačkom Statutu, u ovoj verziji iz 1272. godine već imamo nešto o regulaciji nekih ulica, međutim imamo i jednu odredbu koja je dodana malo kasnije u Statut. Nakon užasnog požara koji je poharao dobar dio tog drvenog Dubrovnika 1296. god., koja je unesena u Statut malo kasnije, ali taj proces koji spominjete, dakle općina je počela preferirati kamene kuće i nastojala na razne načine što poticati, što natjerati ljude da grade u kamenu je jedan dugotrajni proces. U vrijeme Statuta bile su zabranjene samo gradnje u slami, ali drvo još ne. Međutim kad pogledamo npr. još početkom 14. st. jednu dopunu Statuta, koja baš govori o zaštiti od požara, jedna jako interesantan odredba, ona još kaže da će općina kupiti sjekire i podijeliti stanovnicima, tako da ako dođe do požara, da se mogu ići rušiti kuće. To vam isto pokazuje da su još i tada kuće bile dobrim dijelom drvene gradnje. Ovo što vi kažete je apsolutno točno, samo što je to jedan dugotrajniji proces, u kojemu općina ustvari tek negdje krajem 14. i početkom 15. st. zaista počinje jako inzistirati na tome da se drvene gradnje zamjenjuju kamenima. Ustvari prvo su počeli zamjenjivati drvene dijelove na kamenim kućama, onda početkom 15. st., čak i ždrijebati vlasnike koji su dužni svoje drvene kuće porušiti i zamijeniti kamenima, dakako uz potporu države jer naravno to ne bi bili u stanju.”

Je li Statut sačuvao grad i nakon onog razornog potresa iz 17. st.?

“Tu je za Statut bila jedna jako osjetljiva situacija, zato što je Dubrovnik nakon tog velikog potresa bio u jednoj situaciji, u okolnostima kada se razmišljalo a što sad dalje?! I tu imate velikog Stjepana Gradića koji dolazi iz Vatikana sa vrlo modernim idejama, i on po prilici kaže, ja sad izvlačim sukus iz njegovih različitih pisama dubrovačkoj vladi: “To Vam je prilika da se modernizirate”. Kao što inače i jesu takve kataklizmičke situacije, kada zajednica mora promisliti što dalje. I on im kaže nekoliko stvari, sada ćemo opet vidjeti koliko su gradnja i Statut u nekakvoj vezi, on im kaže: “Modernizirajte urbanu strukturu Dubrovnika”. Sreća što ga nisu poslušali, jer bismo danas imali jedan drugačiji Dubrovnik. Oni su ipak, premda su zgrade građene drugačije, oni su se ipak inspirirali onim starim gradom, nisu previše rušili. Tamo gdje je bilo srušeno gradili su na jedan skladan način, tako da danas u Dubrovniku imamo taj osjećaj sklada i cjeline. Ali im je isto tako govorio: “Treba modernizirati pravo”. I oni su ozbiljno u to vrijeme isto razmišljali, trebali nešto poduzeti. Međutim to je bilo toliko duboko u taj kod države, njezine samosvijesti, osjećaj onih koji su na vlasti, pa i malog čovjeka, da je to nešto što se ne smije samo tako dirati, to je sačuvalo ustvari te dubrovačke propise kroz sva ta stoljeća. Tako da mi znamo da se još i u 18. st. pozivalo na odredbe Statuta, da su se čak prepisivali i izrađivali novi primjerci, unatoč tome što je to jedan vrlo stari propis, ali on je ostao na snazi do kraja Dubrovačke Republike, ipak je davao nekakvu podlogu upravnoj praksi.”

Ove godine obilježila se 1050. Festa sv. Vlaha. Iako je proslava nebeskog zaštitnika grada starija od samog Statuta, vjerujemo da je isti sadržavao neke odredbe povodom spomenute proslave?

“Ja sada neću ulaziti u prijepor oko toga kada je točno uvedena Festa sv. Vlaha, to bi bilo nekakvo zasebno pitanje, kojemu se možda možemo posvetiti jednom drugom prilikom. Ali u svakom slučaju Festa sv. Vlaha je puno starija od Statuta, to ste dobro rekli, barem 100 godina, a možda i znatno više. Ima u Statutu nešto i o blagdanu sv. Vlaha, makar treba reći, znate Statut vam nije regulirao ono što se glatko odvijalo, ono što su svi znali kako se radi. Mi bi strašno voljeli da mi tu imamo opis blagdana u svim detaljima, ali to jednostavno nije bilo potrebno. Postoje neki elementi koji se spominju i u vezi sa štovanjem sv. Vlaha kao gradskog zaštitnika, i o samoj Festi. Recimo sv. Vlaho vas već očekuje s prve stranice ovog službenog primjerka Statuta iz 15. st., gdje je prekrasno oslikan. To je slikar Ivan Ugrinović izradio u 15. st., sa pozlatom i lijepim bojama, dakle on vas odmah na toj prvoj stranici dočekuje. Spomenut je npr. stijeg s likom sv. Vlaha u odredbama koje govore o tome kako stupa u službu knez kojeg šalju iz Venecije, znači tu ima jedan dvostruki obred, prvo pred građanima, a nakon toga još i u stolnici, u obje prilike se koristi taj dubrovački stijeg, ta dubrovačka zastava sa likom sv. Vlaha. Ali dakako ima i spomena Feste, zato što su blagdani zgode kada postoje neke određene obveze i tog mletačkog kneza, i općine prema njemu, i onda se to tu htjelo popisati i navesti, npr. uoči Feste sv. Vlahe, na Svijećnicu, bio je neki običaj da knez primi i počasti kanonike, crkvenu elitu Dubrovnika. Isto tako su postojale neke odredbe i o tome kako će se na sam blagdan sv. Vlaha, njemu pjevati pohvale u stolnici. To je jedan stari običaj koji je vjerojatno stariji od mletačke vlasti nad Dubrovnikom.”

Cijelu emisiju poslušajte na našem YouTube kanalu, a idućega tjedna u trećoj emisiji, s našom gošćom akademkinjom Nellom Lonzom, znanstvenom savjetnicom i voditeljicom zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti iz Dubrovnika, govorit ćemo o simboličkom značenju dubrovačkog Statuta, te nekim zanimljivim odredbama koje se nalaze u istome.

Andrija Šego

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne