U emisiji Magistra vitae nastavili smo govoriti o glagoljici i glagoljaštvu. U prvom dijelu govorili smo o svetoj braći Ćirilu i Metodu, te njihovoj misiji među Slavenima u 9. stoljeću, a u drugom dijelu govorili smo o glagoljici, prvom pismu kojim su Hrvati bilježili svoj materinski jezik već u 10./11. stoljeću. Spomenuli smo svećenike glagoljaše, glagoljaško bogoslužje i pjevanje, Jeronimsku teoriju nastanka glagoljice, te zlatno razdoblje hrvatskog glagoljaštva. Naša gošća bila je dr. sc. Vida Vukoja, ravnateljica Staroslavenskog instituta.
Glagoljica
“Spomenuli smo već da je glagoljica jedno od tzv. autorskih pisama, dakle jedno od pisama za koje znamo tko je autor. To nije uvijek tako, npr. za latinicu ne znamo tko je tvorac i redovito ne znamo autore pisama, dakle danas i kroz povijest pisama koja su bila u upotrebi. Niti za glagoljicu nemamo, kako bi se reklo, rečenicu kojom bi pisalo na način na koji bi svi bili uvjereni da je tvorac glagoljice Konstantin Ćiril. Međutim, imamo tekstova u kojima je tako zapisano, pa oni koji ne vjeruju da bi Konstantin Ćiril bio tvorac, sumnjaju u same te izvore. Jedan od najpoznatiji izvora je zapis Crnorisca Hrabroga, redovnika, znači crnorisac je onaj koji nosi crnu haljinu, koji je zapisao da je glagoljicu stvorio Ćiril. Kao što sam rekla prvo stvarno mjesto upotrebe glagoljice je prva velika snažna slavenska država Velika Moravska, koja je nastala i postojala relativno kratko doba na području današnje Češke i Slovačke. Nakon Metodove smrti, a kasnije i promjene na moravskom prijestolju, Ćirilovi i Metodovi učenici su prognani iz Velike Moravske zbog stalnog utjecaja franačkih svjetovnih i crkvenih dostojanstvenika i politike koju su zastupali. Zbog tog utjecaja nastalo je jedno snažno nepovjerenje, sa strane vlasti u Velikoj Moravskoj, da se država nastavi razvijati neovisno o Franačkoj. Redovnici su jednim djelom zatvoreni, a dobrim dijelom pobjegli iz države ili bili prognani. Riječ je o samom kraju 9. st. U tom trenutku učenici su se razbježali na sve strane, izvan granica Velike Moravske, na područje današnjih država Češke i Slovačke, Bugarske, Srbije, Hrvatske, Poljske, Rusije. Nas najviše zanima ovaj odvjetak koji je stigao na područje današnje Hrvatske. Glagoljaši su na našem području, očito je, primljeni širokogrudno i vrlo brzo je zaživjela glagoljaška praksa. Naravno u prvoj generaciji koristili su ćirilometodske knjige, dakle koje su učenici donijeli sa sobom, međutim već u prvim prijepisima, a oni su se redovito događali kada bi knjige dotjerale, već u prvim prijepisima su u jezik unošene određene značajke govora hrvatskoga življa, znači domaćega življa. U tim prvim, ovdje prepisanim knjigama, vidimo rađanje novog jezičnog idioma, kojeg sada više ne zovemo starocrkvenoslavenski, kao što zovemo jezik, dakle prvi ćirilometodski jezik kojim se pisalo i koji se upotrebljavao u Velikoj Moravskoj, nego vidimo novi idiom koji zbog broja i mjesta elemenata hrvatskoga govora moramo prepoznati kao svoj idiom i nazivamo ga hrvatskocrkevnoslavenski. Za razliku od hrvatskocrkevnoslavenskog u isto vrijeme u drugim zemljama, među drugim narodima koji govore slavenskim jezicima, prepoznajemo slične idiome i nazivamo ih srpskicrkvenoslavenski, ruskicrkvenoslavenski, prije toga bugarskicrkvenoslavenski, češkicrkvenoslavenski, makedonskicrkvenoslavenski i dr. Pošto je naše slušateljstvo ponajprije iz Bosne i Hercegovine, spomenimo da se vrlo brzo počeo rađati jedan korpus tekstova koji zovemo bosanskicrkvenoslavenski korpus, u kojem, pored glagoljskih knjiga, postoji i značajan korpus knjiga pisan ćirilicom. U Hrvatskoj, dakle od 12. st., jedino imamo prisutnu glagoljicu. U svim slavenskim zemljama glagoljica zamire krajem 12. st., prestaje se koristiti u svim zemljama osim u Hrvatskoj. Od 12. st. glagoljica je doista hrvatski fenomen i stoga je u punom smislu imamo zašto prepoznavati kao vrlo značajnu i živu sastavnicu hrvatskog kulturno-povijesnog identiteta. Pored jezične promjene, koju sam maločas spomenula, sa 12. st. mijenjaju se i oblici slova, i od tada prepoznajemo uglatu glagoljicu, koja se upravo zato što se koristi samo na području Hrvatske zove i hrvatska glagoljica. Od 12. stoljeća sve naše knjige pisane su uglatom glagoljicom. Dakle one oblike slova koje danas poznajemo, malo tko zapravo vidi, zna i prepoznaje oble oblike glagoljice kao hrvatske, ono što mi danas prepoznajemo kao glagoljicu, s kojom se identificiramo, jesu oblici uglate glagoljice. Mi točno ne znamo zašto je nastala ta promjena, međutim poznavajući određene oblike latinice, jedna od pretpostavki je da su Hrvati pokušali glagoljicu približiti pismu latinici, pismu koje prevladava u zapadnom krugu. Pored jezika i pisma, hrvatsko glagoljaštvo ima još jedno iznimno značajno svojstvo, a to je da se za razliku od svih ostalih glagoljica, i moramo spomenuti ćirilica, jer glagoljaštvo kao kultura sadrži korpuse obaju slavenskih pisama, to su glagoljica i ćirilica, to je da se hrvatsko glagoljaštvo razvija u okviru zapadnog kulturno-civilizacijskog kruga i u okviru zapadne Crkve. Rim od slavenske ćirilometodske tradicije poznaje samo hrvatsku, to moramo reći, jer naravno da tom rimskom krugu pripada recimo i Slovenija, ali se ona prilično brzo odlučila za latinicu kao svoje glavno pismo. U tom smislu nije toliko vezano, dakle slovenska pripadnost zapadnoj Crkvi nema to svojstvo ćirilometodske tradicije. Pored toga moramo spomenuti povijesnu Bosnu, koja je također, ne moramo pojašnjavati, zajedno sa svojim i glagoljičnim i ćiriličnim korpusom vezana za rimsku Crkvu. Pored spomenutih postoji još jedno svojstvo iznimno značajno za nas, a to je da Hrvatska ima 1000 godina tradicije i glagoljice i ćirilice, znači obaju slavenskih pisama. U Hrvatskoj je glagoljica prisutna, pretpostavljamo od kraja 9. st., a prve povijesne dokumente imamo negdje od 10. st. Također ćirilica kao što znamo je pismo koje je nastalo nešto kasnije, ali praktički od samih svojih početaka je prisutno i u hrvatskim zemljama.”
Glagoljaško pjevanje
“Imamo još jednu značajku, a ona se tiče crkvenoga pjevanja. Dakle u ćirilometodskoj tradiciji liturgijsko pjevanje izvorno potječe iz bizantske tradicije. Najprije ćemo si predočiti kako je zvučalo glagoljaško pjevanje slušajući bizantske napjeve, za razliku od gregorijanskih. U Hrvatskoj su ćirilometodski učenici donijeli to pjevanje i ono je vrlo brzo zaživjelo, i ono praktički živi do danas. Dakle osim 1000 godina glagoljice i ćirilice, jedino u Hrvatskoj imamo izvorno ćirilometodsko pjevanje, koje je zaživjelo u puku, za razliku od pravoslavnih zemalja, gdje je takvo pjevanje vezano za Crkvu. Kod nas je glagoljaško pjevanje postalo pučko crkveno pjevanje, a recimo jedan od odvjetaka toga pjevanja, koje nije u samoj srži toga pjevanja, ali ima njegove elemente, je današnja procesija s križem na Hvaru. Ti napjevi nas mogu podsjetiti na zvuk glagoljaškog pjevanja.”
Dr. sc. Vida Vukoja u ‘Magistra vitae’ o glagoljici i glagoljaštvu
Bogoslužje na narodnom hrvatskom jeziku
“U samoj ovoj odluci na Drugom vatikanskom saboru sredinom 20. st. postoji jedna hrvatsko-glagoljaška epizoda koja nije općepoznata, a bilo bi bolje da je više poznata nego što jest. Naime, u okviru razmatranja pitanja uvođenja narodnih jezika, odnosno dopuštenja da se bogoslužje vrši ne samo na latinskome, to naravno nikada nije bilo zabranjeno, niti je ikada razmatrano da bi se zabranila liturgija na latinskome, ali da bi se pored latinskoga, bogoslužje moglo odvijati na narodnim jezicima, mnogi su biskupi imali veliku dvojbu vezanu za jedinstvo Crkve. Na osnovi iskustva ponajprije vezanoga za reformaciju i protestantizam, bilo je veliko susprezanje i sumnja bi li uvođenje narodnih jezika, a to znači mnogih jezika u bogoslužje, bi li to rastočilo Crkvu. Činjenica da samo preko puta malog Jadranskog mora postoji narod koji već do tada 1000 godina misi na jeziku koji nije latinski i čita bogoslužne knjige, odnosno bogoslužne tekstove iz knjiga koje nisu pisane latinicom, dakle riječ je o Hrvatima, glagoljašima koji sve od kraja 9. st. ili najkasnije od 10. st., svo vrijeme mise, prvo na starocrkvenoslavenskom, a potom na hrvatskocrkevnoslavenskom i glagoljicom, a svo vrijeme su usko vezani uz rimskoga biskupa, odnosno uz Papu, morala je razoružati one koji su mislili da uvođenje narodnih jezika nužno samo po sebi dovodi nered u Crkvu. Kako bi pokazao kakvo je to bogoslužje, zadarski biskup Arnerić misio je glagoljašku misu u bazilici Sv. Petra, i to je bilo prvo iskustvo mise, koja nije služena na latinskom i iz knjiga koje nisu napisane latinicom, mnogih crkvenih otaca koji su sudjelovali na Drugom vatikanskom saboru. Zaključak tih rasprava znamo, narodni jezici su uvedeni u bogoslužje, a ne bismo mogli tvrditi da je ova misa i iskustvo hrvatskih glagoljaša možda bilo glavno u toj raspravi, ali svakako možemo reći da je taj primjer imao utjecaja na raspravu o uvođenju narodnog jezika u bogoslužje.”
Jeronimska teorija
“Što se tiče teorije nastanka glagoljice, spomenula sam ono što je zapisano u povijesnim knjigama, a onda pojedini autori sumnjaju u vjerodostojnost tih povijesnih izvora, znači riječ je o tezi da je Konstantin, odnosno Ćiril tvorac glagoljice, dakle kroz povijest se nisu svi slagali s time. Danas je to općeprihvaćena teza, s obzirom da ni jedna druga nema sličnih povijesnih dokumenata, koje bi je podupirale, niti drugih indicija koje bi upućivale u drugom smjeru. Budući da tih teorija ima mnogo, ovdje nije mjesto sve ih navoditi, ali uzmimo da razlikujemo tzv. egzogene teorije, znači da bi glagoljica bila izvedena iz nekog drugog pisma. Druga skupina su tzv. endogene teorije, koje zastupaju tezu da je glagoljica samostalno, izmišljeno, stvoreno pismo. Među takvima je ćirilometodska teorija, sa tezom da glagoljica ima svog jednog autora i da je to Konstantin. Postoje i tzv. kombinirane egzogeno-endogene teorije, koje kažu da glagoljica ima elemente koji potječu iz drugih pisama i neke novouvedene sastavnice. Međutim, pored tih teorija postoji i Jeronimska teorija koju ste spomenuli. Sasvim je jasno da ona nije točna. Jeronim je živio jako, jako prije nastanka glagoljice, ali ona je imala svoj povijesni značaj unutar okvira hrvatskog glagoljaštva i upravo u pogledu onog vida glagoljaške tradicije koje sam spomenula govoreći o svako toliko pojavljujućim sumnjama u ispravnost nauka i sadržaja knjiga pisanih slavenskim jezikom i glagoljskim pismom. Nakon 12. st. kada se glagoljica upotrebljavala samo u Hrvatskoj, te sumnje su padale samo na hrvatske glagoljaše. Od 12. st., pa nadalje, Crkva u Hrvata ima dva jezika i dva pisma, knjige pisane latinskim jezikom i latinicom, i knjige pisane hrvatskocrkvenoslavenskim jezikom i glagoljicom. Na naše glagoljaše, koji su koristili potonje knjige, svako se toliko sumnjalo da u njihovim knjigama postoji nešto što se razlikuje od nauka rimske Crkve. Tu moramo odmah spomenuti da to nikada nije bilo točno, ali netko se dosjetio, mi ne znamo točno tko, u opravdanju glagoljaškog nauka pozivati se na činjenica da je Jeronim rođen negdje na dalmatinskim stranama. Jedna od suvremenih autorica, Julija Verkholantsev napisala je knjigu koja govori da Jeronimska teorija zapravo potječe iz rimskih crkvenih krugova, a ne iz hrvatskih krajeva. Kako god bilo pozivanje na Jeronima kao tvorca glagoljice, hrvatskim glagoljašima omogućavalo je da kratkim odgovorom spriječe daljnje sumnjičenje glagoljaša za moguću herezu. Moramo reći da je sumnja na herezu glagoljaše pratila od samoga početka. Tako prvi zapis o hrvatskom glagoljanju, a ono potječe sa crkvenog sabora u Splitu 925., upravo spominje tzv. Metodov nauk, kao da je riječ o nekom nauku koji bi se razlikovao od rimskoga, odnosno od crkvenog nauka koji bi bio usklađen sa ispravnošću vjere koju zastupa Papa u Rimu. Dakle korištenje i povezivanje sv. Jeronima sa glagoljaškom teorijom, sasvim sigurno nema povijesnog utemeljenja, ali to povezivanje ima svoj povijesni život, učinkovit, ali spominjanje Jeronima u kontekstu hrvatskih glagoljaša je pomagalo hrvatskim glagoljašima da prebrode pojedine epizode sumnjanja u vjerodostojnost nauka i sadržaja glagoljičnih knjiga pisanih slavenskim jezikom.”
Zlatno doba hrvatskog glagoljaštva
“Zlatno doba hrvatskog glagoljaštva nije kod svih autora jednako određeno, uglavnom se govori o razdoblju između sredine 14. i sredine 16. st. Pri tome odmah treba reći da je glavno pismo Hrvata do sredine 16. st. bila upravo glagoljica. Tek nakon toga latinica preuzima prvo mjesto, pri čemu trebamo reći da ne možemo prejudicirati, ne znamo točno što bi se sa glagoljicom dogodilo da se sredinom 16. st. nisu događala dva velika produbljena događaja, koja su praktički utjecala na cijelu europsku povijest. Jedno je vezano za turske prodore, koji su polako milili do naših krajeva, do nekako kraja 15. st. U prvoj polovini 16. st. oni su bez sumnje dovoljno duboko i dovoljno snažno zagazili u hrvatske zemlje, da je bilo jasno da je riječ o dramatičnoj i trajnoj promjeni povijesnih okolnosti na našim krajevima. Drugo takvo produljeno događanje je vezano za crkvenu povijest, za reformaciju i protestantizam, a što se tiče glagoljaštva, ne toliko za samu reformaciju, jer se vrlo, vrlo malo glagoljaša pridružilo reformaciji. Jedan određeni broj jest, dapače tiskali su protestantske knjige na glagoljici u njemačkim krajevima, ali protureformacija, odgovor Rima na samu reformaciju je sa sobom nosilo inzistiranje na latinskom jeziku i latinici, i strogo kontroliranje svih knjiga koje imaju bilo kakvo odstupanje od knjiga koje su tiskane u Rimu, a to se naravno odnosilo i na hrvatske knjige pisane hrvatskocrkvenoslavenskim jezikom. U razdoblju između sredine 14. i sredine 16. st., glagoljicom je, što u rukopisnoj tradiciji, znači riječ je o razdoblju do prve hrvatske tiskane knjige, a riječ je o Misalu po zakonu rimskoga dvora, koji je objavljen 22. veljače 1483. god., napisano desetine rukopisnih brevijara, i misala, i drugih takvih knjiga do kraja 15. st. Pa i nakon toga, nakon prve tiskane knjige, određeni su tekstovi prepisivani za upotrebu kod pojedinih glagoljaša, a nakon tiskanja te prve hrvatske tiskane knjige na glagoljici i hrvatskocrkevnoslavenskom 1483. god., nastao je još čitav niz tiskanih knjiga, a od toga i 6, od ukupno 9 hrvatskih inkunabula, tiskano je upravo na glagoljici i hrvatskocrkvenoslavenskom jeziku. Zbog te silne produkcije, zbog činjenice da je pismenost na hrvatskome jeziku, ponajprije kroz to razdoblje nastajala na glagoljici, to razdoblje nazivamo zlatnim dobom hrvatskoga glagoljaštva.”
U trećem i posljednjem dijelu govorit ćemo o upadanju uporabe glagoljice zbog procesa istočnoslavenizacije hrvatskih tekstova, tj. zbog rusificiranja, te saznati što je s glagoljicom danas, u 21. stoljeću. Cijelu emisiju poslušajte na našem Youtube kanalu.
Andrija Šego
