U emisiji Magistra vitae započeli smo obrađivati jednu novu temu. Radi se o austrougarskim utvrdama koje su krajem 19. i početkom 20. st., izgrađene u Bosni i Hercegovini. Naš gost mr. sc. Manuel Martinović, autor monografije Austrougarske utvrde u BiH i predsjednik Udruge za zaštitu fortifikacija Werk, po struci pravnik, u prvom dijelu emisije, objasnio nam je kako se rodila ljubav prema tim utvrdama i na koji način pronalazi te utvrde. Isto tako razgovarali smo o gradnji austrougarskih utvrda na nepristupačnom hercegovačkom kršu, te doznali koji su gradovi činili fortificirani sustav obrane.
Kako se rodila ljubav prema austrougarskim utvrdama?
“Ja sam oduvijek volio prirodu. Još kao dijete volio sam istraživati. Planinario sam. Bio sam član HPD Prenj i dan danas sam. I uvijek kada se negdje popnete na neko uzvišenje nađete neku starinu, neku utvrdu, neku fortifikaciju ili barem ostatke. Uvijek sam se pitao što je to i o čemu se radi? Tako je počelo moje zanimanje. Počeo sam se ozbiljnije baviti tom temom i istraživati malo dublje. Bez arhivske građe ne možete raditi. Treba i terensko istraživanje, ali i arhivsko istraživanje i tek kada skupite to dvoje, onda imate kritičnu masu materijala da bi mogli nešto napisati, poput znanstvenih članaka ili što je na kraju kulminiralo monografijom. Tako da sam spojio ugodno s korisnim. Povijest me uvijek zanimala, pogotovo vojna povijest. Još uvijek pišem članke za magazin Vojna povijest. Pišem za austrijski vojni magazin. Isto tako za godišnjak Matice hrvatske Stolac, za godišnjak Hercegovina Filozofskog fakulteta i godišnjak Građevinskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru i niz drugih publikacija. Uvijek kada bih pronašao nešto na terenu, zanimalo me što je to. I onda je krenulo to istraživanje. Na tim mojim putovanjima, koja su za mene bila uzbudljiva, ima još benefita. Osim istraživanja, vi se krećete u prirodi, to je zdravo, ali to je surovi kraški teren, kamenjar. Moram napomenuti da je 90% fortifikacija u Hercegovini, naslonjeni prema granici sa Crnom Gorom. To je bio koncept obrane Austro-Ugarske Monarhije. Godišnje bi se poderale po dvoje gojzerice, jedna kvalitetna jakna. U šali kažem da poznajem sve poskoke u Hercegovini, no najgora iskustva su mi bila s pastirskim psima. Isto tako, u šali mogu reći da sam svoja prva maratonska iskustva stekao bježeći na Podveležju od tornjaka i šarplaninaca. Nažalost bilo je neugodnih susreta i s ljudima. Često bi me ljudi u čudu pitali: “Što to radiš? Zašto to snimaš? Zašto te to zanima?”, bilo je ljudi koji su mi prilazili prijetećim tonom, misleći da sam građevinski inspektor ili geodet, a oni su napravili bespravnu kuću u blizini. I teško je bilo laiku to objasniti i onda bih govorio da snimam pejzaž, onda bi me pustili na miru. Bilo je svega, na stotine prepreka. Ja da ovo ne volim, odustao bih nakon prve. Međutim, kako sam pasioniran, prošao sam ih sve. Zadovoljan sam nakon svega i kada se osvrnem nije mi žao.”
Koja je bila prva utvrda koju ste posjetili?
“Prva utvrda Werk 9, iznad Mostara. Ja sam bio klinac, imao sam 14 godina kada sam prvi put ušao u tu utvrdu. Ona je i dan danas najbolje očuvana utvrda tipa Werk. Kada pričamo o austrougarskim fortifikacijama, razlikujemo dva osnovna tipa, to je Werk i Wachhaus. Werk je utvrda koja je imala topništvo, a Wachhaus je utvrda koja nije imala topništvo. To je ta glavna razlika. Tada kada sam ušao u tu utvrdu, još kao tinejdžer, ona me fascinirala. Tada je počela moja fascinacija vojnom arhitekturom i fortifikacijama, ne samo austrougarskim, nego i ovima iz II. svjetskog rata, pa čak i hladnoratovskim, podzemnim. Stalno sam o tome skupljao građu, obilazio teren. Moja se baza podataka sastoji od stotina tisuća fotografija, mapa, skica, crteža. Za svoju monografiju mogao sam iskoristiti svega 2%, jer u monografiji od 672 stranice, ima negdje oko 2059 pretežito mojih fotografija, mapa, skica, crteža, planova.”
U nastavku spomenimo obilazak terena. Kako teku te pripreme? Zahvaljujući Vašoj monografiji, vidimo da nekih utvrda više nema, da je od njih ostala samo hrpa kamenja. Kako pronalazite te utvrde?
“Krenulo je tako da sam počeo obilaziti one koje su bile vidljive u mom okruženju. Zatim sam počeo proučavati topografske mape, 1:25.000 vam je najpreciznije. Obično su na njima obilježeni ti stari makadamski austrougarski putevi, koji i dan danas postoje, sačuvani su, nigdje na njima nije izrasla ni trava, ni korov, ni drača što svjedoči o kvaliteti tadašnje gradnje, a pričamo o nekom kraju 19. st., 1882., pa nadalje. Zatim kada se pojavljuje Google Earth, satelitske snimke, tada dobivam neku širu sliku. Vidim da ima nekih objekata, uvijek se pripremim, napravim plan puta, obitelji ostavim koordinate gdje ću ići. Nekada bih išao sa ekipom, a najčešće sam. Ponekad je teško pronaći ljude koje zanima ova problematika, pa makar da odu u prirodi. Uvijek kažem: “U redu što te to ne zanima, ali idemo šetati, idemo planinariti, malo se uznojiti, pa ćemo gore zapaliti vatru, skuhati kavu ili čaj”. Međutim kod nas ljudi na to gledaju sa skepsom. Nažalost, većina mladih voli provoditi vrijeme u kavanama i kladionicama, nego se kretati u prirodi. Inače mislim da je čovjek kao ljudsko biće izgubio kontakt s prirodom, pa čak i ljudi koji žive u ruralnim predjelima izgubili su kontakt s prirodom. Tako je počelo, kada sam počeo izvlačiti iz bečkih arhiva uz pomoć svojih kolega. U Austriji također postoji jedna organizacija, jako važna i aktivna na području austrougarskih fortifikacija. S njima sam počeo razmjenjivati podatke, konkretno stanje na terenu, ovo što bih ja obilazio, a oni su meni slali arhivske podatke. Sve je gore u Beču, Beč ima sve. Ja sam pretraživao i naše arhive, Arhiv Hercegovine, Arhiv BiH, nažalost nisam mogao naći mnogo toga. Pretpostavljam da toga ima i u Vojno-historijskom institutu u Beogradu, da je puno toga gore odvučeno. Međutim obilazak tih arhiva je spojen s velikim birokratsko-administrativnim problemima, tako da sam odustao od te opcije da idem gore i istražujem.”
Isto što je važno spomenuti, materijale za Vašu monografiju Austrougarske utvrde u Bosni i Hercegovini, skupljali ste preko 20 godina.
“Da. Ono što se kaže, 23 godine skitam se i snimam. Tako je počelo. Moji prvi snimci su bili analognim aparatom 1999., a 2005. sam nabavio svoj prvi digitalni aparat. Neki objekti koje sam snimao analognom kamerom, nažalost više ne postoje i ostali su zabilježeni samo na tom negativu. Nažalost, gledao sam to nestajanje tih utvrda. Konkretno imamo dvije situacije. Prva je krađa materijala. Kamen i željezo se kradu i odvlače, jer tu je puno kvalitetnog teškog željeza, jer je željezo nosiva konstrukcija. I drugo, urbanizacija. Širenje gradova čini svoje. Nekad se u prostornom planu nađe i legalno ili ilegalno neki objekt, i onda se on ili uništi, ili zatrpa, tako da ja taj proces zovem entropijom. Taj pojam se pojavljuje i u filozofiji i u fizici. Entropija je nestajanje materijala. To nestajanje materijala je praćeno i stanjem ljudskog duha. Neki ljudi nemaju u svojoj percepciji važnost i starost tih objekata. To je fortifikacijska kulturna baština koju trebamo štititi. S druge strane imamo nijeme promatrače koji to gledaju, a isto nisu svjesni važnosti objekata, a nadležni također nemaju ili sluha ili vremena ili želje i volje da nešto učine, iako sam ja proveo puno vremena pišući nadležnim institucijama koje se bave zaštitom kulturnih objekata, pa čak i MUP-u. Doslovno sam prijavljivao krađu. Nažalost nije polučilo neke velike rezultate, ali napravio sam monografiju kao neki temeljni dokument za dalje, koja se može razrađivati i koristiti dalje za zaštitu, prvo da upoznamo, da približimo javnosti tu problematiku tih austrougarskih fortifikacija, jer u EU većina tih objekata je pod zaštitom UNESCO-a, a kod nas nije niti jedan. U BiH je napravljeno nekoliko stotina austrougarskih fortifikacija, niti jedna nije ista, zato su one jako zanimljive za proučavati. Svaki dio je imao svoju namjenu, to je bio jedan perfektni mehanizam. Evo npr. komunikacija. Vi ste imali takav dijapazon komunikacije u onom vremenu, pričamo o kraju 19. st., početkom 20. Imali ste radiopostaju i goluba pismonošu. Prvo se krenulo s golubom pismonošom. Imate dan danas sačuvanu Brieftauben Station, stanicu za golube pismonoše, kod muzeja Hercegovine u Trebinju, koji je bio austrougarska vojarna. To je prvi oblik. Zatim se javlja telegraf, poslije telegrafa se javlja telefon. Sve su utvrde bile povezane telefonom. I onda se javljaju radiopostaje. Jedna je bila u Klincima kod ulaza u Bokokotorski zaljev. Tamo također postoji velika koncentracija austrougarskih fortifikacija u današnjoj Crnoj Gori, to je tada pripadalo Austro-Ugarskoj Monarhiji, i u Puli. Još jedan način komunikacije na lokalnoj razini bio je putem svjetlosnih uređaja, gdje se komuniciralo Morseovim kodom. Utvrde su međusobno komunicirale. Uvijek se nastojalo da budu vidljive jedna pored druge, a recimo ukoliko vi ne vidite onu treću, a želite joj poslati poruku, mogli ste preko druge koju vidite. Tako da je to bio jedan perfektan mehanizam koji je u ono vrijeme bilo revolucionaran. Svaka utvrda je imala cisternu, čatrnju sa kolektorom. To je bilo dovedeno do savršenstva. Prvi gromobrani koji su došli na ovo područje bili su instalirani na te utvrde. Svaka utvrda je imala spremište municije, i hrane i vode, da izdrži opsadu od par dana, pa čak i do par mjeseci. Koliko su išli u te detalje, približio bih vam jednim detaljem koji je malo bizaran, ali bitan sa vojnog aspekta. Veće utvrde su imale čak i mrtvačnice. Moram odmah reći da one nikada nisu korištene. Radi se o sljedećem, vi u utvrdite nemate gdje sahraniti poginulog čovjeka. Mrtav suborac djeluje poražavajuće na moral ostalih boraca, posade utvrde. Tako da su bile zamišljene te mrtvačnice u vidu jednog ormara, koji je bio unaprijed pripremljen, gdje su bili metalni kovčezi. Kažem, zvuči bizarno, ali sa vojnog aspekta, stajališta, to su jako bitne stvari, koje su se unaprijed predviđale, planirale i na sreću to nikada nije korišteno u stvarnosti.”
Spomenimo u nastavku i gradnju tih austrougarskih utvrda. Trebalo je dopremiti taj materijal na nepristupačni teren i na te uzvisine diljem BiH. Kako je to izgledalo?
“Znači radilo se ručno. U to vrijeme nije postojala mehanizacija koju danas poznajemo. Prvo je trebalo napraviti put. Postoje utvrde do kojih je čak bilo skuplje napraviti put, nego samu utvrdu. U BiH, u monografiji, ja sam obradio prvu crtu. Prva crta se sastojala od dvije pojasne utvrde. Pojasna utvrda Trebinje i pojasna utvrda Bileće, i zaprečna oblast Avtovac. Pojasna utvrda Trebinje je jedina od četiri pojasne utvrde u BiH, koja je imala još jedan prsten ili Noyau, tzv. jezgro obrane. Ono je sagrađeno maltene unutar grada. Njegova uloga je bila zaštita grada i same željezničke postaje, dati par sati kako bi moglo doći pojačanje iz Mostara, recimo brdske brigade, u roku par sati, kako bi mogli odbiti neprijateljski napad. Borbe nikad nisu tu vođene. Borbe jesu vođene oko pojasne utvrde Bileća, kako je ona bila na granici sa Crnom Gorom. Odmah početkom I. svjetskog rata 1914. god. počinju borbe. Bileće je interesantna, doduše ona je jako slabo očuvana, većina objekata je porušena, ali ima puno podzemnih kaverni. I upravo je to ono što početkom I. svjetskog rata, te od kamena zidane građevine postaje zastarjele i ranjive na topničku paljbu, jer je topništvo postalo sve moćnije, granate sve razornije i onda se ide pod zemlju, ide se u okopavanje, idu debele naslage betona s čeličnom armaturom, tako da Bileće ima puno tih podzemnih kaverni. Malte ne ima mjesta gdje vi možete ući s jedne strane brda i izići na drugu stranu brda. Druge dvije pojasne utvrde su Mostar i Sarajevo. Mostar kao administrativno središte Hercegovine je bio pojasna utvrda i ono je bilo pozadinsko uporište za tu prvu crtu, za pojasnu utvrdu Trebinje, pojasnu utvrdu Bileće i zaprečnu oblast Avtovac i drugu crtu. A drugu crtu su činile zaprečne oblasti Kalinovik, Ulog-Obrnja, Nevesinje i Stolac. Tako da su napravljene te dvije crte i to se u Austro-Ugarskoj Monarhiji zvalo jugoistočno bojište. Naravno bilo je drugih krajeva u Austro-Ugarskoj Monarhiji koji su bili jako utvrđeni, od Krakova gore, Przemysl, Poljska, današnja područja Ukrajine, pa Rumunjska. Austro-Ugarska Monarhija je bila jedna velika država, možemo reći prototip EU. U Austro-Ugarskoj Monarhiji je bilo najmanje Austrijanca. Pojasna utvrda Sarajevo bila je pojasna utvrda čisto iz razloga što je Sarajevo bilo glavni grad BiH i administrativno središte. Što se tiče broja fortifikacija pojasne utvrde, oko grada se radi niz utvrda u krugu, i obično bi se one numerirale tako što bi se išlo od sjevera u smjeru kazaljke na satu, od jedan pa nadalje. Tako je Trebinje imalo 9 numeriranih utvrda, Bileća 8, Sarajevo 4, a Mostar 19. Dakle Mostar je imao 19 utvrda u sklopu pojasne utvrde i imao je preko 200 intervala. Intervali su manji međupoložaji. Ti manji međupoložaji su, mi kolokvijalno kažemo bunker, međutim u to vrijeme bunker nije postojao kao fortifikacijski izraz. Tada je postojao naziv Stutzpunkt (otporna točka). I ona je svaka bila numerirana, tako da dijelovi Podveležja i Huma spadaju među najgušće fortificirane rejone, čak i u svjetskim i europskim okvirima. Teško je naći onoliku koncentraciju permanentnih fortifikacija izrađenih od čvrste betonske konstrukcije sa čeličnim elementima, od kojih je većina toga pokradeno, izvučeno. Tamo gdje izvučete te čelične grede, dolazi do kolabiranja betonske ploče, nema je što držati. Osim toga bilo je još utvrđenih gradova, tipa na obali Drine, to su Foča, Goražde, Višegrad i Zvornik. Tamo nije bilo nekih fortifikacija, osim jedne u Zvorniku, ali su bili utvrđeni garnizoni, bile su defanzive vojarne. Onda imate niz manjih mjesta, koji su također bili na ovim komunikacijskim čvorištima, koji su imali defenzivne vojarne, a to je Jablanica, Konjic itd…, plus neutvrđeni garnizoni, a to su bili recimo Banja Luka, Bihać, Bjelina. Tu su također bile vojarne, ali nisu bile fortificirane.”
Cijelu današnju emisiju poslušajte u nastavku, a idućeg tjedna, u drugom dijelu govorit ćemo o fazama i procesu utvrđivanja Austro-Ugarske Monarhije u Bosni i Hercegovini, vrstama fortifikacija. Spomenut ćemo utvrde izgrađene u Mostaru i doznati što se dogodilo s austrougarskim utvrdama nakon završetka I. svjetskog rata.
Andrija Šego
