24.4 C
Međugorje
20.09.2121.

Magistra Vitae o fazama Iračko-iranskog rata

U ovotjednoj emisiji “Magistra Vitae” nastavili smo ciklus emisija o Iračko-iranskom ratu koji se vodio 8, a započeo je prije 40 godina iračkim napadom na Irak 22. rujna 1980. god. Kako osmogodišnji rat možemo podijeliti u sedam faza, upravo su nam te faze bile tema ovotjedne emisije, a gost nam je bio doktorand studija povijesti Sveučilišta u Zadru i vanjski suradnik Sveučilišta u Dubrovniku, mag. oec. Daniel Dujmić, koji je o ovome ratu pisao u magazinu “Vojna povijest”.

Izbijanju rata prethodile su mnoge napetosti na relaciji Bagdad – Teheran. Jedan od njih je neuspjeli atentat na Sadamova suradnika Aziza, iračkog dopredsjednika, potom likvidacija šijitskog ajatolaha Muhammada Baqir al-Sadr u Bagdadu, deportacija iračkih šijita u Iran. Uz to Homeini je pozvao iračke šijite da sruše režim Sadama Huseina, a radio Teheran čak je objavio lažnu vijest da je Sadam mrtav. Kao odgovor na tu vijest napadnuto je iransko veleposlanstvo u Londonu. Nakon tih napetosti, posljednji čin uslijedio je 17. rujna 1980. kada je Sadam Husein proglasio nevažećim Alžirski sporazum, a već idućega danja donesena je odluka o napadu.

Prva faza rata započela je iračkim napadom na Iran 22. rujna 1980. god. i nastavila se prodorom iračkih oružanih snaga na teritoriji Irana, a završava negdje u prosincu 1980. zaustavljanjem iračkog napredovanja, te prelaskom iračkih oružanih snaga u defanzivu. Irački vojni vrh je iznenadim napadom planirao nanijeti Iranu odlučujući vojni poraz čime bi se iranski režim prisilio na sklapanje mira pod uvjetima koje bi diktirao Bagdad. No Iračani nisu uspjeli u svom planu brzog i lakog osvajanja, te je rat prešao u svoju 2. fazu.

Nakon neuspjeha u zauzimanju planiranih ciljeva, iračke postrojbe pokušavale su zadržati okupirani teritoriji, te su se s manevarskog ratovanja prebacili na statičnu obranu. Krajem prosinca 1980. Iranci su počeli planirati akcije za oslobađanje okupiranih područja. Početkom siječnja 1981. pokrenuta je akcija iranskih napadnih operacija, no novi poraz, dodatno je narušio ugled regularne vojske i predsjednika Bani-Sadra, pa je on u lipnju 1981. smijenjen te je morao emigrirati da ne bi bio uhvaćen. Time dolazi do jačanja islamskog svećenstva u tijelima vlasti, koje tijekom ljeta gotovo u potpunosti preuzima vlast. Nakon niza neuspjeha u lipnja 1982. Sadam Husein izdaje naredbu za strateško povlačenje na međudržavnu granicu Iraka i Irana, čime je završena 2. faza rata.

Oslobođenjem okupiranih područja Iran je namjeravao prenijeti borbe na irački teritoriji kako bi srušili Sadamov režim i uspostavili šijitsku državu u Iraku, tako da 3. faza, iranska invazija na Irak započinje u srpnju 1982. god. Operacija je pokrenuta na Južnom bojištu s ciljem osvajanja grada Basre. Iako je Irak imao slabije vojnopomorske snage, u kolovozu je proglasio pomorsku blokadu Irana, kako bi smanjio iranske mogućnosti izvoza nafte i dopreme oružja pomorskim putem. No diplomatskim pritiskom SAD-a, irački planovi su propali. Na kraju 3. faze Iran je postigao taktičke uspjehe, ali nije zauzeo Basru. Uz to Iranski gubitci u ljudstvu i tehnici bili su vrlo veliki.

Poslije teških gubitaka u proljetnim ofenzivama 1984. Iran prelazi na strategiju rata iscrpljivanjem, čime u travnju započinje 4. faza rata. Zbog velikih gubitaka Iran mijenja taktiku, te iransko pješaštvo počinje s izvođenjem manjih napada koristeći taktiku infiltracije. Tijekom 4. faze Irak je pojačao borbena djelovanja u “tankerskome ratu” nadajući se prekinuti iranski izvor prihoda, tako što bi se onemogućio izvoz iranske nafte morskim putem. I s jedne i s druge strane došlo je do pojačanih napada na civilne ciljeve, a željeni cilj, smanjenje morala civilnog stanovništva da izgubi volju za nastavkom ratovanja, nije postigla ni jedna ni druga strana.

Za 1986. god. iranski politički i vojni vrh najavio je poduzimanje takozvanih “konačnih ofenziva” koje bi preokrenule ratna zbivanja u korist Irana i omogućile iransku pobjedu, čime je u siječnju 1986. započela 5. faza Iračko-iranskog rata. U ovoj fazi Iran je zauzeo glavnu iračku pomorsku bazu Al-Faw. U siječnju 1987. započela je, po broju sudionika, najveća bitka Iračko-iranskog rata. Tijekom pripreme za ovu operaciju, iranska strana je prvi put upotrijebila izviđačke bespilotne letjelice, koje su u to vrijeme bile tehnološka novost. U Teheranu su osjećali kako je pobjeda nadohvat ruke, te je Homeini pozvao Irance na konačni napor u svetome ratu kako bi se eliminirao “bagdadski tiranin”, no Iračani su pružali odlučujući otpor, tako da je napad zaustavljen u veljači 1987. god. zbog velikih iranskih gubitaka. Iako je napad stao, Basra je ostala u poluokruženju, te su se vodile borbe manjeg intenziteta.

Na samome početku 6. faze, koja je započela u ožujku 1987., borbene operacije nakratko se prenose s Južnoga bojišta na Sjeverno, u irački Kurdistan. Iranske divizije su uz pomoć kurdskih postrojbi napredovali, ali su zbog dobrih odnosa s Turskom morali stati. Turska nije odobravala jačanje Kurda. Glavni cilj operacije bio je postignut. Irak je morao angažirati svoje postrojbe, koje bi vjerojatno bile poslane na bojišnicu kod Basre. Iračani su pružali čvrst otpor, no nisu koristili bojne otrove poput Irana, jer su se bojali osude svjetske javnosti, a ujedno su htjeli zadržati status žrtve kemijskih napada.  Neuspjehom kod Basre, okončane su sve iranske nade u odlučujuću bitku koja će preokrenuti tijek rata u korist Irana. Tijekom 6. faze rata obje strane intenziviraju napade na civilne ciljeve u “ratu gradova”, a dolazi i do eskalacije “tankerskog rata”, u kojeg se uključuju ratne mornarice trećih zemalja (prije svega SAD-a), koje održavaju sustav konvoja kako bi pomorski promet u Perzijskom zaljevu tekao neometano.

U siječnju 1988. započinje 7. i završna faza rata i to u znaku uspješne iračke obrane Basre. I jedna i druga strana bile su iscrpljenje, no iako je bio agresor i koristio kemijsko oružje Irak je i dalje bio punopravni član međunarodne zajednice i kao takav imao punu podršku velikoga broja zemalja. Iran je s druge strane bio u međunarodnoj izolaciji. Podržavalo ga je svega nekoliko zemalja, američke sankcije i embargo stvarali su mu dodatne teškoće. Iako je odnos snaga bio i dalje u korist Iraka, Iran je izvodio napadne operacije. Prekretnica završne faze, a i cijelog rata bila je iračka operacija “Blaženi ramazan”, kojom je oslobođen poluotok Al-Faw, kojeg je Iran okupirao 1986. god.  Irački uspjeh nastavio se oslobađanjem okupiranih područja, gdje su bili važni izvori nafte. Nakon odlučujućih iračkih pobjeda u razdoblju od travnja do srpnja 1988. god. te kolapsa iranske obrane na svim dijelovima bojišnice, iranski politički i vojni vrh shvatio je kako je situacija bezazlena i da je uzaludan svaki pokušaj nastavka rata. Zbog straha od daljnjih iračkih napada, koji bi zasigurno završili potpunim iranskim porazom, Iran , u srpnju, formalno prihvaća Rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a o prekidu neprijateljstva između Iraka i Irana. Rezolucija 598 stupila je na snagu 8. kolovoza 1988., a 20. kolovoza nastupa i prekid vatre po nadzorom UN-a, čime završava Iračko-iranski rat.

Više o fazama rata poslušajte u nastavku, a idućega četvrtka govorit ćemo o pojmovima tankerski rat, rat gradova, o kemijskom ratovanju, te o posljedicama ovoga rata kao i o tome tko je od ovoga sukoba imao najviše, a tko najmanje koristi.

Andrija Šego

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne