U ovotjednoj emisiji “Magistra Vitae” započeli smo ciklus emisija o Iračko-iranskom ratu koji se vodio osam godina, a započeo je prije 40-ak godina 22. rujna 1980. Za magazin “Vojna povijest”, o ovome ratu pisao je doktorand studija povijesti Sveučilišta u Zadru i vanjski suradnik Sveučilišta u Dubrovniku, mag. oec. Daniel Dujmić. U prvoj, od tri emisije na ovu temu, govorili smo o političkoj situaciji u Iraku i Iranu prije izbijanja rata, uzrocima i ciljevima rata, te o tome kako je hladnoratovski blokovski svijet gledao na ovaj rat, te koju su zemlju podržale zapadne, istočne i države u okruženju.
“Na vlasti u Iranu bio je šah Muhamed Reza Pahlaviji i u to vrijeme Iran je bio zapadno orijentirana monarhija i vjerni saveznik SAD-a u regiji, nešto kao Saudijska Arabija danas. Međutim nezadovoljstvo iranskog naroda rezultiralo je Islamskom revolucijom, koja je kulminirala 1. veljače 1979. god. povratkom Ajatolaha Homeinija iz izgnanstva, nakon čega je tijekom tzv. “Deset dana svitanja” srušen režim Reze Pahlavija. Potrebno je naglasiti kako su u toj revoluciji, odnosno u rušenju monarhije, zajedno sudjelovale brojne stranačke organizacije širokog političkog spektra, od komunističke partije Irana i srodnih stranki, narodnih mudžahedina, narodnih sedaina, pa preko stranaka centra kao što je Nacionalni front nekadašnjeg premijera Mosadeka, pa sve do radikalnih islamističkih organizacija, kao što je primjerice bila Islamska republikanska stranka Ajatolaha Homeinija.”
“Nakon pada šahova režima i proglašenja Islamske Republike Iran, na mjesto predsjednika došao je predstavnik umjerenih političkih krugova, međutim u praksi je državom upravljao Ajatolah Homeini. Situacija u zemlji nije bila stabilna, budući se Iran nalazio u stanju političkog previranja, na samom rubu građanskog rata, i taj unutrašnji rat se kasnije vodio usporedno s Iračko-iranskim ratom.” Unatoč ovome ratu Homeinijev režim je uspješno priveo kraju proces Islamske revolucije, pritom se obračunavši sa svim unutarnjim neprijateljima.
S druge strane, u Iraku je na vlasti bio relativno stabilni režim arapske socijalističke stranke pod autokratskim vodstvom Sadama Huseina. “Irak je bio sekularna, a ujedno i socijalna država, koja je zahvaljujući visokim prihodima prodaje nafte, svojim stanovnicima osiguravala zadovoljavajući životni standard, i na taj način kupovala popularnost režima.”
Postoji velik broj uzroka za rat koji sežu daleko u prošlost, no činjenica je da su korijeni međusobnog sukoba Iraka i Irana duboki i vezani za spor oko nasljednika proroka Muhameda, koji je kulminirao bitkom kod Kerbale 680. god. “Kao “službeni” uzrok rata, najčešće se navodi spor oko suvereniteta nad vodenim tokom, odnosno plovnim putem rijeke Shatt al-Arab, koja jednim dijelom predstavlja i državnu granicu između Iraka i Irana, a uz to i jedini irački izlaz na otvoreno more, tako je status Shatt al-Araba reguliran Alžirskim sporazumom 1975., kojega su potpisali iranski šah Reza Pahlavi i tadašnji irački podpredsjednik Sadam Husein. Iračani su smatrali kako je sporazum sastavljen na iračku štetu, i da je potpisan pod prisilom. Naime u vrijeme sklapanja sporazuma irački režim se borio s kurdskom pobunom, te je Irak pristao na sporazum u zamjenu za obustavu iranske pomoći Kurdima.”
Jedan od razloga rata leži i u islamskoj revoluciji. Naime Homeini je pozivao šijitsko stanovništvo u Iraku na rušenje Sadamova režima, kao i na oslobađanje šijitskih svetih gradova Basre, Karbale, Najafa koji se nalaze u Iraku, kako bi nakon eventualnog pada iračkog antiislamskog režima, u Iraku bila uspostavljena šijitska islamska država po uzoru na Iran. Tako je Irak stalno strahovao od moguće šijitske pobune. Planirala se u Iraku uspostaviti šijitska islamska država po uzoru na Iran.” Kao jedan od uzroka može se navesti i težnja za dominacijom. Iran je do 1979. god. koristio potporu SAD-a te bio dominantna sila u regiji. Nakon islamske revolucija i pada dinastije Pahlavi prekinule su se iranske veze s SAD-om, što je Irak odlučio iskoristiti i nametnuti se kao regionalni lider.
Što se tiče ciljeva rata, irački su bili “revizija Alžirskog sporazuma odnosno priznavanje iračkog suvereniteta na rijeci Shatt al-Arab, kao iransko nemiješanje u unutarnje stvari Iraka, kao što je prestanak iranskog poticanja šijita na pobunu i na pomoć Kurdima. Što se tiče iranskih ciljeva, svakako predratni iranski cilj bio je izvoz revolucije, i to ne samo u Irak, već širom regije. Međutim nakon početka rata jasni ciljevi su bili prekid neprijateljstava, iračko povlačenje, priznavanje krivnje za rat i reparacije, a također i odlazak Sadama Huseina s vlasti i uspostava šijitske vlasti u Bagdadu.
“Povod za rat je bila serija incidenata koji su eskalirali tijekom nekoliko mjeseci prije početaka neprijateljstava, a sam rat je započeo 22. rujna 1980. iračkom invazijom na Iran. Međutim Irak, je tvrdio kako je rat započeo Iran time što je granatirao iračke položaje u pograničnom području još početkom rujna”, a o fazama Iračko-iranskoga rata govorit ćemo idućega četvrtka. Cijelu emisiju poslušajte na našem youtube kanalu.
Andrija Šego
