U emisiji Nada koja liječi, koja se utorkom emitira u programu Radiopostaje Mir Međugorje psihologinja Marijana Grgić govorila je o hipohondriji, odnopsno strahu od bolesti, tema je česta, ali se o njoj rijetko govori.
To je stanje u kojem osoba postane izrazito usmjerena na svoje tijelo, na simptome, na znakove bolesti i vrlo često živi u stalnom strahu da će se razboljeti ili da već boluje od neke teške bolesti. Ono što je važno odmah reći jest da te osobe ne izmišljaju svoje simptome. Njihov strah je stvaran. Njihova patnja je stvarna. I njihovo tijelo često stvarno reagira.
Vrlo često u savjetovalištu susrećem osobe koje su prošle veliki broj liječnika, pretraga i nalaza. I premda su nalazi uredni, njihov unutarnji strah ne prestaje. Zašto? Zato što hipohondrija nije problem tijela, nego straha. Problem unutarnje nesigurnosti i stalne potrebe da budemo sigurni da smo dobro.
Takve osobe vrlo često osluškuju svoje tijelo. Prate otkucaje srca. Promatraju disanje. Traže promjene na koži. Pretražuju simptome po internetu. I što više traže više se plaše. I tako ulaze u jedan začarani krug. Tijelo pošalje neki normalan signal. Mozak ga protumači kao opasnost.
Strah raste. Tijelo još jače reagira. I tada osoba postane još sigurnija da nešto ozbiljno nije u redu.
PSIHOLOŠKA PERSPEKTIVA
Hipohondrija vrlo često nema veze samo sa strahom od smrti. Nego i sa strahom od gubitka kontrole. To su često osobe koje nose veliku unutarnju odgovornost. Osobe koje žele imati kontrolu nad životom, nad tijelom, nad situacijama. I kada tijelo pošalje nešto što ne mogu potpuno kontrolirati, tada nastaje panika. Vrlo često u pozadini stoji i velika anksioznost.
Nekada trauma. Nekada iskustvo bolesti u obitelji. Nekada smrt bliske osobe. A nekada jednostavno život u kojem je osoba dugo bila pod stresom i naučila živjeti u stanju stalne pripravnosti.
ISTRAŽIVANJA
Istraživanja su pokazala da osobe s hipohondrijom imaju pojačanu usmjerenost na tjelesne senzacije i da puno intenzivnije primjećuju normalne tjelesne promjene od drugih ljudi (Barsky et al., 2001).
Drugim riječima, ono što bi druga osoba ignorirala, osoba s hipohondrijom primijeti i doživi kao potencijalnu prijetnju.
Drugo istraživanje, koje su proveli Warwick i Salkovskis, pokazalo je da internet i stalno pretraživanje simptoma značajno povećavaju razinu straha i održavaju hipohondriju. Što osoba više traži potvrdu da je zdrava, to postaje manje sigurna.
Treće istraživanje pokazalo je da podrška, psihoterapija i učenje drugačijeg odnosa prema tijelu mogu značajno smanjiti simptome i poboljšati kvalitetu života (Abramowitz & Braddock, 2011).
FIZIOLOŠKA PERSPEKTIVA
Ono što je zanimljivo jest da tijelo stvarno reagira na strah. Kada se osoba prepadne, srce stvarno ubrza. Mišići se stvarno napnu.Želudac stvarno reagira.
Disanje se stvarno promijeni. I tada osoba kaže: „Evo, vidiš da nešto nije u redu.“
Ali problem nije u tome što tijelo reagira. Problem je u tome što mozak svaki signal protumači kao opasnost.
PRIMJER
U savjetovalištu sam imala jako puno ljudi koji su patili od hipohondrije. Liječenje često ide na jedan vrlo jednostavan način – kroz razgovor. Najprije pokušam upoznati osobu. Pitam je tko je, što je sve prošla u životu, kakve odnose ima, čega se boji i što ju najviše opterećuje.
I vrlo često dođemo do toga da osoba zapravo nosi neke duboke strahove, nesigurnosti ili strah od napuštanja, pa se sva ta unutarnja napetost usmjeri na tijelo.
Također, često vidim primjere ljudi koji imaju određene konflikte ili teške odnose u životu i umjesto da zdravo odgovore na konflikt, postave granicu ili se suoče s osobom koja ih povrjeđuje, oni počnu razvijati simptome hipohondrije.
Jer im je nekako lakše baviti se tijelom nego suočiti se s mobingom, strahom, lošim odnosom ili emocionalnim pritiskom koji trenutno žive.
Čest primjer hipohondrije u savjetovalištu jest da osoba od jednog madeža napravi rak. Tada vrlo često ide na kontrole madeža, stalno promatra kožu, kosu, korijen kose ili neku promjenu na tijelu. Zatim počne pretraživati simptome po internetu i vrlo brzo dođe do zaključka da ima neku rijetku i tešku bolest.
Nekad je to problem sa zjenicom oka, nekad neka sitna promjena na koži, a nekad obična tjelesna senzacija koju osoba toliko dugo promatra da na kraju sama sebi postavi dijagnozu.
U savjetovalištu ovaj problem često rješavamo razgovorom i psihoterapijom, a ponekad koristimo i logoterapijsku tehniku koja se zove paradoksalna intencija.
To je princip u kojem osoba na trenutak prestane bježati od svog straha i čak ga malo „pretjera“ u svojoj mašti, često uz dozu humora, kako bi vidjela koliko je njezin strah zapravo iracionalan.
Recimo, imali smo primjer žene koja se bojala ući u MRI aparat jer je mislila da će, dok bude unutra, vani nastati kaos – potres, poplava ili neka katastrofa – i da će svi pobjeći, a ona ostati zaboravljena u MRI aparatu.
Tu smo kroz paradoksalnu intenciju rekli: „Dobro, ako se to već dogodi, barem ću se lijepo odmoriti unutra. Kad svi pobjegnu, ja ću se naspavati, pa ću kasnije izaći van odmorna i nastaviti život.“ I osoba se nasmijala. I upravo taj trenutak humora često prekine začarani krug straha.
Ili, recimo, osoba koja se jako boji da će dobiti rak, umrijeti i ostaviti djecu samu jer je pročitala mnogo takvih priča na internetu. Tu ne umanjujemo ozbiljnost bolesti niti se ismijavamo smrti. Ali pokušamo osobi pokazati koliko njezin mozak ide prema najgorem mogućem scenariju. Pa kroz paradoksalnu intenciju kažemo nešto poput:
„Dobro, znači od svih ljudi na svijetu baš si ti odlučila odmah dobiti onu najrjeđu bolest koju je internet uspio pronaći u tri ujutro.“ I osoba tada često prvi put primijeti koliko njezin strah više nije povezan sa stvarnošću, nego s unutarnjom panikom. I upravo tada počinje ozdravljenje.
DUHOVNA PERSPEKTIVA
I sada dolazimo do jedne dublje razine. Hipohondrija često pokazuje koliko je čovjek zapravo krhak. Koliko želimo kontrolirati život? Koliko se bojimo patnje, bolesti i smrti? A istina je da potpuna sigurnost na zemlji ne postoji. I zato osoba s vremenom mora naučiti nešto jako teško, ali oslobađajuće: da život ne možemo potpuno kontrolirati. I da mir ne dolazi iz potpune sigurnosti, nego iz povjerenja.
U Bibliji Isus vrlo često govori: „Ne budite zabrinuti za svoj život.“ (Mt 6,25)
Ne zato što naše tijelo nije važno. Nego zato što čovjek ne može živjeti ako je stalno zarobljen strahom.
Dragi slušatelji, ako se borite sa strahom za svoje zdravlje, ako stalno promatrate svoje tijelo, ako vas svaki simptom preplaši… Želim vam reći: niste ludi. I niste slabi. Vi ste preplašeni, a iza svakog velikog straha vrlo često stoji čovjek koji samo želi biti siguran. I zato budite nježni prema sebi. Nemojte se ismijavati zbog svog straha, ali isto tako – nemojte dopustiti da vam strah uzme život, jer život nije stvoren da ga provedemo samo provjeravajući jesmo li dobro. Život je stvoren da ga živimo.
Marijana Grgić
