Psihologinja Marijana Grgić, urednica i voditeljica emisije Nada koja liječi na Radiopostaji Mir Međugorje u drugoj emisiji nove sezone govorila je o ovisnosti o tuđem mišljenju.
Koliko ste puta nešto učinili samo zato što ste se bojali što će drugi reći?
I prešutjeli ono što mislite, prihvatili ono što ne želite ili rekli „da“ dok je cijelo vaše biće govorilo „ne“?
Koliko ste puta kupili nešto što vam nije potrebno, ostali na poslu koji vas uništava, nastavili odnos koji vas ranjava ili odustali od vlastite ideje jer ste se bojali da će vam se netko rugati?
Čovjek je društveno biće. Potrebni su nam ljubav, pripadanje i potvrda drugih ljudi. Nije pogrešno željeti da nas drugi razumiju, poštuju i vole. Ali kada vlastitu vrijednost potpuno prepustimo njihovim procjenama, većinom iznevjerimo sami sebe jer tada više ne živimo iz vlastite savjesti, nego od tuđega odobravanja.
Zamislite naše živote: Ako nas pohvale, vrijedimo. Ako nas kritiziraju, rušimo se. Ako nas prihvate, mirni smo, a ako nas odbace, počinjemo sumnjati u sve što jesmo. Postajemo ovisni o nečemu što nikada ne možemo potpuno kontrolirati; o onome što se događa u tuđoj glavi.
PRIMJERI IZ SAVJETOVALIŠTA I ŽIVOTA
U savjetovalištu se najčešće susrećem s ljudima koji nisu mentalno bolesni niti duhovno slabi. Naprotiv. To su često zdrave, sposobne i odgovorne osobe koje su kroz život duboko ranjene. Njihova ranjenost nastala je u okolini koja ih je učila da moraju služiti, ugađati i ponašati se onako kako drugi od njih očekuju.
Njihove potrebe nisu bile važne, granice također. Vrijedili su kada su bili korisni, a dobri kada nisu stvarali probleme, te prihvaćeni kada su šutjeli, posluživali. Tako nastaje robovlasnički sustav odnosa.
Jedni zahtijevaju i određuju pravila, a drugi služe, ugađaju i nose teret cijele obitelji. Zato osoba može biti potpuno zdrava, a ipak duboko ranjena i zaustavljena u vlastitom razvoju. Nikada nije naučila pitati: „Što ja mislim?“ „Što ja želim?“ „Što je za mene dobro?“
Umjesto toga pita: „Što će oni reći?“ „Hoće li se naljutiti?“ „Hoće li me odbaciti?“
Jedan je od primjera žena koja odrasta u zlostavljačkoj obitelji i vrlo se mlada udaje kako bi iz te obitelji pobjegla. Ona vjeruje da bira slobodu. Međutim, budući da su joj kontrola, ponižavanje i nedostatak ljubavi poznati još iz djetinjstva, ona može ponovno izabrati upravo i jedino ono što poznaje oduvijek.
Ona ne želi biti zlostavljana I ne traži svjesno lošega čovjeka. Ali joj je poznato zlostavljanje I izgleda puno sigurnije od nepoznatoga mira. Tako iz jedne zlostavljačke okoline ulazi u drugu i nastavlja živjeti prema tuđim zahtjevima. Slične obrasce vidimo i izvan obitelji. Neki ljudi godinama ostaju na poslu koji ih ponižava. Imaju znanje, sposobnosti i dobre ideje, ali se ne usuđuju pokušati nešto drugo. Ne boje se oni samo neuspjeha. Boje se da će netko reći: „Tko ona misli da jest?“ „Što on umišlja?“„Od toga nema ništa.“
Tako ponekad ne živimo život koji nam je Bog povjerio, nego život koji će najmanje uznemiriti ljude oko nas. Tuđe mišljenje postaje naš zatvor.
UGAĐANJE DRUGIMA NIJE UVIJEK DOBROTA
Osobe koje stalno ugađaju drugima često izgledaju iznimno dobre, mirne i požrtvovne. Ali ugađanje nije uvijek dobrota. Dobrota je slobodna. Čovjek čini dobro jer je to izabrao i jer prepoznaje vrijednost drugoga. Ugađanje je često vođeno strahom. Pomažem ti jer se bojim da ćeš me odbaciti. Šutim jer se bojim tvoje ljutnje. Prihvaćam jer ne mogu podnijeti da budeš razočaran mnome. Takva osoba svima govori „da“, a u sebi skuplja umor, nezadovoljstvo i ljutnju. Izvana djeluje mirno, dok se iznutra raspada. Ponekad onda neočekivano eksplodira zbog sitnice.
Okolina kaže: „Što joj se dogodilo?“ A nije se dogodilo ništa iznenada. Godinama je govorila „da“ drugima i „ne“ samoj sebi. Zdrava obzirnost znači čuti drugoga, poštovati ga i uzeti u obzir njegove potrebe. Ovisnost o tuđem mišljenju znači izgubiti sebe kako se netko drugi ne bi uznemirio.
Granica između toga dvoga nalazi se u slobodi. Mogu li nekome reći „da“, ali i „ne“? Mogu li pomoći, a da pritom ne uništim vlastito zdravlje? Mogu li podnijeti da netko bude razočaran, a da se odmah ne smatram lošom osobom?
PRVO ISTRAŽIVANJE – ZAŠTO ODBACIVANJE TOLIKO BOLI?
Psihologinja Naomi Eisenberger i njezini suradnici proveli su poznato istraživanje u kojem su ispitanici tijekom snimanja mozga sudjelovali u jednostavnoj virtualnoj igri dodavanja lopte.
U jednom trenutku druga dva igrača prestala su im dodavati loptu. Iako se radilo o malom i umjetno stvorenom iskustvu isključivanja, sudionici su osjetili stvarnu uznemirenost. U mozgu su se aktivirala područja povezana s doživljajem neugode i značajnošću prijetnje, koja sudjeluju i u nekim aspektima fizičke boli.
To ne znači da su emocionalna i fizička bol potpuno jednake, ali pokazuje da društveno odbacivanje za mozak nije nevažan događaj. Zato nas ignoriranje, ismijavanje i isključivanje mogu toliko zaboljeti.
Potreba za pripadanjem duboko je usađena u čovjeka. Zato trebamo učiti podnijeti činjenicu da nas neće svi prihvatiti. Osjećaj boli nije dokaz da smo pogriješili. Ponekad je cijena postavljanja zdrave granice upravo to da se nekome više nećemo sviđati.
DRUGO ISTRAŽIVANJE – MILGRAM I POSLUŠNOST AUTORITETU
Stanley Milgram proveo je poznati eksperiment o poslušnosti autoritetu.
Sudionici su vjerovali da drugoj osobi daju električne udare kada ona pogrešno odgovori na pitanje. Udari nisu bili stvarni, ali sudionici to nisu znali. Čuli su prosvjede i zapomaganje druge osobe, dok im je voditelj eksperimenta govorio da nastave.
U najpoznatijem eksperimentalnom uvjetu 26 od 40 sudionika, odnosno 65 posto, nastavilo je sve do najviše razine navodnog električnog udara. Eksperiment nije dokazao da su ljudi po prirodi zli niti da nam je poslušnost najvažnija. Pokazao je koliko snažno autoritet i situacijski pritisak mogu utjecati na naše ponašanje.
Kada autoritet kaže: „Nastavite“, čovjek može zanemariti vlastitu nelagodu, sumnju i savjest te odgovornost predati onome tko izdaje naredbu. Zato je važno razlikovati zdravu poslušnost od slijepe poslušnosti. Zdrava poslušnost ne ukida savjest.
Autoritet nije zamjena za osobnu odgovornost. Činjenica da netko ima titulu, položaj, mnogo pratitelja ili govori sigurnim glasom ne znači da je automatski u pravu.
TREĆE ISTRAŽIVANJE – MOĆ JEDNOGA „LAJKA“
Lauren Sherman i njezini suradnici istraživali su kako oznake „sviđa mi se“ utječu na adolescente.
Mladi su promatrali fotografije na mreži nalik Instagramu. Ista fotografija bila je nekima prikazana s mnogo, a drugima s malo lajkova. Pokazalo se da su adolescenti bili skloniji označiti fotografiju kada su vjerovali da se ona već sviđa velikom broju vršnjaka. Kada su gledali vlastite fotografije s mnogo lajkova, snažnije su se aktivirala područja mozga povezana s nagradom. To nam pomaže razumjeti zašto je tako teško ostati slobodan na društvenim mrežama. Lajk nije samo mala sličica na zaslonu. On može postati poruka: „Prihvaćen si.“
Njegov izostanak može postati poruka: „Nisi dovoljno zanimljiv.“
Tada počinjemo objavljivati ono što će izazvati reakciju, a ne ono što je istinito. Mijenjamo mišljenje prema većini. Mjerimo vlastitu vrijednost brojem pratitelja, komentara i pregleda, ali popularnost nije dokaz istine, kao što ni odsutnost aplauza nije dokaz da smo bezvrijedni.
BULLYING I OPRAVDAVANJE
Na društvenim mrežama osobe koje imaju autoritet ponekad taj položaj koriste kako bi ponižavale, ismijavale ili javno prozivale druge.
To je bullying čak i kada dolazi od obrazovane, poznate ili utjecajne osobe.
Često vidim dobre ljude, kolege i kolegice, kako se nakon takvih napada beskrajno opravdavaju vlastitoj publici. Objašnjavaju svaku riječ. Dokazuju da nisu loši. Pokušavaju pridobiti ljude koji su ih unaprijed odlučili osuditi.
Majka Elvira nas je u zajednici Cenacolo učila da, kada nam netko čini nepravdu, trebamo pogledati Krista na križu. Krist nije odgovorio na svaku optužbu. Ponekad je šutnja najbolji odgovor, ali treba razlikovati šutnju koja dolazi iz unutarnje slobode od šutnje koja dolazi iz straha.
Ponekad moramo zaštititi sebe, obitelj, profesionalni ugled ili druge ljude. Tada smijemo jasno iznijeti činjenice i demantirati neistinu. Nije svaka šutnja svetost. Ponekad je šutnja strah. I nije svaki odgovor opravdavanje. Ponekad je odgovor odgovorna obrana istine.
Ključno je pitanje: Odgovaram li zato što je potrebno zaštititi istinu ili zato što ne mogu podnijeti da netko o meni misli loše?
BIBLIJSKI DIO
U Prvoj knjizi o Samuelu kralj Šaul dobiva jasnu zadaću, ali popušta pred pritiskom naroda. Kada ga prorok Samuel suoči s neposluhom, Šaul priznaje: „Sagriješio sam jer sam se bojao naroda i poslušao njegov glas.“
Šaul je bio kralj. Imao je položaj i vlast, ali iznutra nije bio slobodan. Više se bojao mišljenja naroda nego što se bojao udaljiti od Boga. To je snažna slika onoga što se događa kada tuđe odobravanje postane važnije od savjesti.
Kao suprotnost vidimo Isusa. Isus je volio ljude, slušao ih, liječio i imao milosrđa za njih, ali nije svoj identitet gradio na njihovu pljesku. Znao je da mnoštvo može danas slaviti, a sutra osuđivati. Nije mijenjao istinu kako bi ostao popularan. Nije svoju vrijednost dokazivao ni Herodu, ni Pilatu, ni onima koji su mu se rugali pod križem. Njegova je šutnja dolazila iz snage, a ne iz nemoći.
Sveti Pavao zato pita: „Nastojim li sada pridobiti ljude ili Boga? Kad bih sveudilj nastojao ljudima ugađati, ne bih bio Kristov sluga.“
To ne znači da trebamo postati grubi i neosjetljivi. Kršćanska sloboda nije rečenica: „Nije me briga ni za koga.“
Kršćanska sloboda znači: „Volim te, poštujem te i čujem tvoje mišljenje, ali ti ne određuješ moju vrijednost i ne zauzimaš mjesto moje savjesti i Boga.“
ZAVRŠNA PORUKA
Možda ste cijeli život pokušavali dokazati da ste dobri. Roditeljima. Supružniku. Kolegama. Susjedima. Publici. Možda ste vjerovali da ćete, ako budete dovoljno poslušni, korisni i tihi, napokon zaslužiti ljubav. Ali ljubav koju stalno morate kupovati vlastitim nestajanjem nije zdrava ljubav.
Zapitajte se: Bih li ovo učinio kada nitko ne bi znao? Što bih izabrao kada se ne bih bojao tuđega razočaranja? Govorim li „da“ iz ljubavi ili iz straha?
Trebamo slušati razuman savjet, prihvatiti dobronamjernu kritiku i priznati kada pogriješimo, ali ne moramo svoj život pretvoriti u beskrajno dokazivanje.
Netko će vas pogrešno razumjeti. Netko vas neće voljeti. Netko će govoriti i onda kada učinite sve ispravno. Vaš zadatak nije upravljati svakim tuđim mišljenjem. Vaš je zadatak živjeti odgovorno, čuvati savjest, ispraviti ono u čemu ste pogriješili i ostati vjerni dobru. Ne morate svima dokazati da vrijedite. Vaša vrijednost nije na glasovanju. Ona ne raste s tuđim pljeskom i ne nestaje s tuđom osudom. Vaša najdublja vrijednost dolazi iz činjenice da ste dijete Božje.
