Psihologinja Marijana Grgić u emisiji Nada koja liječi ovaj put govorila je o duhovnosti kao bijegu od stvarnosti odjevenom u pobožne misli, odnosno trenucima kada molitvu počnemo upotrebljavati kao zamjenu za ono što smo sami dužni učiniti, kada tražimo čudo, ali odbijamo liječnika… jasno je kazala kako problem nije u molitvi koja je susret s Bogom, a daje nam mir, mudrost, hrabrost i snagu da izdržimo ono što ne možemo odmah promijeniti. U emisiji navodi primjere iz savjetovališta, govori o ”duhovnom zaobilaženju”, donosi znanstvena istraživanja, primjere iz života svetaca te se osvrće i na biblijski govor o ovoj temi.
Govorimo o jednoj osjetljivoj temi. Može li se čovjek molitvom koristiti kako bi pobjegao od stvarnosti? Može li nešto što je dobro, sveto i ljekovito postati način izbjegavanja razgovora, stručne pomoći, postavljanja granica ili donošenja teške odluke?
Odmah želim jasno reći: problem nije u molitvi. Molitva je susret s Bogom. Ona nam može dati mir, mudrost, hrabrost i snagu da izdržimo ono što ne možemo odmah promijeniti.
Ali ima trenutaka kada molitvu počnemo upotrebljavati kao zamjenu za ono što smo sami dužni učiniti. Kada govorimo: „Predala sam to Bogu“, a zapravo ne želimo pogledati istini u oči. Dakle, tražimo čudo, ali odbijamo liječnika. Ima situacija kada molimo za promjenu odnosa, ali ne želimo izgovoriti ono što nas boli. Ili govorimo o nošenju križa, a zapravo dopuštamo nasilje. E to više nije zdrava duhovnost. To je bijeg od stvarnosti odjeven u pobožne riječi.
PRIMJER IZ SAVJETOVALIŠTA
U savjetovalištu često susrećem žene koje duhovnost koriste kao svojevrstan eliksir ili magijsku formulu. Kao da će se nakon točno 364 postova i 3.876 izmoljenih krunica muž jednoga jutra probuditi potpuno promijenjen. Više neće piti, neće biti nasilan, poočet će plaćati račune, preuzet će odgovornost za obitelj, postat će dobar suprug i otac.
Problem nije u postu ni u krunici, nego u tome da molitvom pokušavamo izbjeći granicu koju moramo postaviti, pomoć koju moramo potražiti ili odluku koje se bojimo. Žena godinama trpi pijanstvo, ponižavanje, nasilje i neplaćene račune. Pred drugima govori da je dobro. U crkvenoj zajednici dobiva pohvale jer je strpljiva, jer „nosi svoj križ“ i jer ne govori ništa loše o suprugu. Što više trpi, to je neki smatraju boljom vjernicom. Ali nitko je ne pita što gledaju njezina djeca. Žive li u strahu? Uče li da ljubav znači šutjeti dok netko uništava cijelu obitelj? Kada takvoj ženi objasnim da to nije vjera, nego pokušaj da se molitvom kontrolira ono što se bez konkretnoga djelovanja neće promijeniti, ona često ostane u šoku. Jer je mislila da vjera znači samo trpjeti, ali kršćanska vjera uključuje i razum. Uključuje razlučivanje, dar savjeta, jakosti i straha Božjega.
Vjera ne traži od žene da prikriva suprugov alkoholizam, niti traži da plaća njegove dugove i pred drugima govori da je sve u redu. Također, ne traži da štiti njegov ugled dok su djeca izložena nasilju. Zaštititi dijete nije izdaja supruga. Potražiti stručnu pomoć nije nedostatak vjere. Prijaviti nasilje nije napad na obitelj. Zapravo, ponekad je upravo to jedini način da zaštitimo obitelj i jasno pokažemo da nasilje više neće biti skrivano ni dopušteno.
To ne znači da žena treba javno ponižavati supruga ili mu se osvećivati, ali da treba prestati lagati za njega, popravljati posljedice njegova ponašanja i održavati sliku da je sve dobro – to ne.
Ako postoji nasilje, osobito prema djeci, tada se više ne radi samo o privatnom bračnom problemu. Potrebno je zaštititi dijete, potražiti stručnu pomoć i uključiti nadležne institucije. Žena ne treba sama suočavati nasilnika ako bi je to moglo dovesti u dodatnu opasnost. Potrebni su joj podrška i plan sigurnosti.
Molitva i djelovanje nisu neprijatelji. Molitva bi nas trebala osposobiti za djelovanje. Ona ne služi tome da zatvorimo oči pred stvarnošću, nego da dobijemo snagu otvoriti ih.
DUHOVNO ZAOBILAŽENJE
U psihologiji se za ovakav obrazac koristi izraz duhovno zaobilaženje. To se događa kada duhovnim riječima i praksama pokušavamo preskočiti stvarnu bol, neriješenu traumu, osobnu odgovornost ili potrebu za promjenom.
Umjesto da priznamo ljutnju, kažemo: „Kršćanin se ne smije ljutiti.“
Umjesto da postavimo granicu, kažemo: „Moram oprostiti.“
Umjesto da potražimo psihološku ili liječničku pomoć, kažemo: „Bog će to izliječiti.“
Umjesto da priznamo da se bojimo donijeti odluku, kažemo: „Čekam znak.“
Naš osjećaj nije grijeh. Ljutnja nam ponekad pokazuje da je prijeđena važna granica. Strah nas može upozoriti na opasnost. Tuga govori da smo nešto izgubili. Bog nam nije dao emocije kako bismo ih pobožnim rečenicama ušutkali, nego kako bismo ih razumjeli i odgovorno usmjerili prema životu i promjeni na bolje.
PRVO ISTRAŽIVANJE – NIJE SVAKO RELIGIOZNO SUOČAVANJE JEDNAKO
Psiholog religije Kenneth Pargament i njegovi suradnici istraživali su kako se ljudi koriste vjerom kada prolaze kroz velike životne teškoće.
Nisu proučavali samo jednu skupinu ljudi. Istraživanje je obuhvatilo tri različita životna konteksta: osobe pogođene bombaškim napadom u Oklahoma Cityju, studente koji su prolazili kroz teške životne događaje te starije hospitalizirane osobe suočene s ozbiljnim zdravstvenim problemima.
Dakle, radilo se o ljudima koji su prolazili kroz različite vrste patnje: traumu, gubitak, bolest, strah i životnu neizvjesnost.
Istraživače nije zanimalo samo jesu li ti ljudi religiozni i koliko često mole. Zanimalo ih je nešto mnogo dublje: kako se koriste vjerom kada im je teško?
Na temelju rezultata razvili su kratki upitnik religioznog suočavanja, poznat kao Brief RCOPE, te razlikovali dva osnovna načina suočavanja: pozitivno i negativno religiozno suočavanje. Pozitivno religiozno suočavanje uključivalo je traženje Božje blizine i duhovne podrške, opraštanje, pronalaženje smisla u teškom iskustvu te suradnju s Bogom u rješavanju problema.
To nije stav: „Bože, Ti sve učini umjesto mene.“
To je stav: „Bože, budi sa mnom, pokaži mi što trebam učiniti i daj mi snagu da to učinim.“
Takav čovjek moli, ali istodobno razgovara, donosi odluke, traži pomoć, odlazi liječniku, postavlja granice i prihvaća vlastiti dio odgovornosti.
Negativno religiozno suočavanje izgledalo je drukčije. Ono je uključivalo osjećaj da nas je Bog napustio ili kaznio, ljutnju na Boga, duhovnu ogorčenost, sukobe s vjerskom zajednicom te tumačenje problema kao posljedice djelovanja zlih sila ili dokaza da Bog nema moć pomoći.
Važno je razumjeti da sama duhovna borba nije grijeh niti dokaz da je čovjek loš vjernik. Čovjek koji pati može biti ljut, zbunjen i pun pitanja. Takva iskustva nalazimo i u psalmima, pa čak i u Isusovu vapaju na križu. Međutim, ako čovjek dugo ostane zarobljen u uvjerenju da ga Bog kažnjava, da ga je napustio ili da ne smije ništa poduzeti, takvo tumačenje može otežati njegovo psihološko prilagođavanje.
Rezultati su pokazali da pozitivni i negativni oblici religioznog suočavanja nemaju jednake veze sa zdravljem i prilagodbom. Pozitivno suočavanje češće je bilo povezano s boljom prilagodbom, dok su negativne duhovne borbe bile povezane s većim teškoćama.
Znanost, dakle, ne govori da je vjera loša. Govori da nije svaki način na koji se koristimo vjerom jednako zdrav. Vjera može čovjeku pomoći pronaći smisao, snagu i nadu. Ali religiozne riječi mogu se upotrijebiti i za održavanje straha, pasivnosti i osjećaja krivnje. Zdrava vjera ne oduzima čovjeku odgovornost. Ona mu pomaže da je ponese.
DRUGO ISTRAŽIVANJE – KADA DUHOVNOST POSTANE IZBJEGAVANJE
Jesse Fox i Gabriela Picciotto proveli su 2019. godine istraživanje na 783 osobe iz opće populacije. Zanimalo ih je može li se duhovnost katkad koristiti kao način izbjegavanja psihološke stvarnosti. Promatrali su pojavu koju nazivamo duhovnim zaobilaženjem. To se događa kada se duhovnim idejama i praksama koristimo kako ne bismo morali osjetiti vlastitu bol, priznati problem ili poduzeti nešto što je teško i neugodno.
Istraživači su promatrali dva oblika takvog ponašanja.
Prvi su nazvali psihološkim izbjegavanjem. Primjerice, čovjek osjeća tugu, strah, bijes ili povrijeđenost, ali sebi ne dopušta priznati te osjećaje. Umjesto toga govori: „Ne smijem biti ljut. Moram samo moliti. Pravi vjernik ne bi bio tužan. Sve moram odmah oprostiti.“ Molitva tada ne služi tome da čovjek svoje osjećaje donese pred Boga, nego tome da ih potisne i od njih pobjegne.
Drugi oblik istraživači su nazvali spiritualiziranjem. To znači da se gotovo svaki životni problem objašnjava isključivo duhovnim jezikom, bez razmatranja njegovih psiholoških, zdravstvenih, obiteljskih ili društvenih uzroka. Tjeskoba se tada tumači samo kao nedostatak vjere. Depresija samo kao duhovna slabost. Bračni problemi samo kao napad zloga. Djetetove razvojne teškoće kao nešto što će se riješiti molitvom, bez procjene stručnjaka.
Istraživači su statistički provjeravali prolazi li povezanost između duhovnosti i depresije, anksioznosti i stresa upravo kroz ta dva oblika duhovnog zaobilaženja. Rezultati su pokazali da su psihološko izbjegavanje i pretjerano spiritualiziranje imali važnu posredničku ulogu u povezanosti duhovnosti s depresijom i anksioznošću, a osobito sa stresom.
To ne znači da duhovnost uzrokuje depresiju ili anksioznost. Istraživanje je bilo presječno i temeljilo se na samoprocjenama sudionika, pa njime nije moguće dokazati što je uzrok, a što posljedica. Moguće je da se ljudi koji već pate više okreću određenim oblicima duhovnosti. Moguće je i da dugotrajno izbjegavanje stvarnosti održava njihovu patnju. Najvjerojatnije se ti procesi međusobno isprepliću.
Ipak, istraživanje nam pokazuje nešto važno: nije dovoljno samo pitati moli li čovjek. Potrebno je pitati što se događa nakon molitve. Postaje li čovjek slobodniji, odgovorniji i sposobniji suočiti se sa životom?
Ili se nakon kratkog olakšanja vraća u istu situaciju i ponovno ništa ne poduzima? Molitva nas može umiriti, ali njezina svrha nije samo privremeno ukloniti neugodan osjećaj. Ona bi nam trebala pomoći jasnije vidjeti istinu i pronaći snagu za sljedeći korak. Ponekad će taj korak biti oprost, ponekad razgovor, a ponekad postavljanje granice. Ponekad odlazak liječniku, psihologu, socijalnom radniku ili drugoj osobi koja nam može pružiti konkretnu pomoć.
TREĆE ISTRAŽIVANJE – VJERA KAO SNAGA, ALI I PREPREKA TRAŽENJU POMOĆI
Treći rad nije bio klasično istraživanje provedeno na jednoj skupini sudionica, nego velika kvalitativna metasinteza. Istraživači su sustavno pregledali 47 ranije objavljenih istraživanja o ženama koje su preživjele partnersko nasilje. U tim radovima bila su zastupljena iskustva približno 921 žene, među kojima je bilo oko 630 migrantica.
Istraživanja su bila provedena u različitim državama, ponajviše u Sjedinjenim Američkim Državama, ali i u Ujedinjenom Kraljevstvu, Hong Kongu, Australiji, Kanadi, Norveškoj, Švedskoj i Tajvanu. Autori nisu samo brojali koliko je žena potražilo pomoć. Analizirali su njihove razgovore i iskustva kako bi razumjeli što im je otežavalo, a što olakšavalo traženje pomoći.
Prepoznali su čak 25 različitih prepreka i 14 čimbenika koji su ženama olakšavali potragu za sigurnošću i podrškom. Među preprekama su bili strah, sram, financijska ovisnost, diskriminacija, nesiguran migrantski status, nepovjerenje prema institucijama, briga za djecu, pritisak obitelji i strah od osude zajednice.
Religija i duhovnost pojavile su se na obje strane. U devet analiziranih radova vjera je ženama pomagala. Molitva im je pružala mir, nadu i osjećaj da nisu same. Vjerska zajednica mogla je biti mjesto pripadanja, konkretne pomoći i izlaska iz izolacije. Ali u trinaest radova religija se pojavila kao prepreka traženju pomoći.
Neke su žene dobivale poruku da moraju biti strpljive, još više moliti i sačuvati brak pod svaku cijenu. Ponekad su religiozni savjeti u njima povećavali osjećaj krivnje i odgovornosti za ponašanje nasilnog partnera. Neke su u vjeri pronalazile snagu da izdrže, ali ne i dopuštenje da se zaštite.
Pritisak da se očuva obitelj, strah da će osramotiti zajednicu, tradicionalna očekivanja od žene i uvjerenje da dobra supruga mora šutjeti i trpjeti otežavali su im da prijave nasilje ili napuste opasnu situaciju. Ovdje je potrebna važna ograda. Budući da je istraživanje bilo usmjereno na žene iz etničkih manjina i migrantskih zajednica, njegove rezultate ne možemo jednostavno preslikati na svaku kulturu, vjersku zajednicu ili ženu. Kvalitativna metasinteza također ne govori koliko je određeno iskustvo često u čitavoj populaciji, ali ona otkriva obrasce koji su se ponavljali u iskustvima velikog broja žena. Pokazuje nam koliko veliku odgovornost imaju obitelj, Crkva i vjerska zajednica. Zajednica može biti mjesto na kojem će žena prvi put čuti: „Nisi kriva. Nasilje nije tvoj križ. Zaštititi sebe i svoju djecu nije izdaja Boga.“ Ali ako joj samo kažemo da još više moli, šuti, bude poslušna i trpi, možemo nesvjesno stati na stranu nasilnika.
Molitva i stručna pomoć nisu suparnice. Vjera i zaštita nisu suprotnosti. Čovjek može vjerovati Bogu i nazvati policiju. Može oprostiti, a ipak postaviti granicu. Može moliti za nečije obraćenje, a istodobno odbiti živjeti u nasilju. Zdrava duhovnost čovjeku ne oduzima glas. Ona mu pomaže da progovori istinu.
A ŠTO JE SA SVETOM MONIKOM I SVETOM RITOM?
Tada se često spominju sveta Monika i sveta Rita.
Kažu: „Sveta Monika je godinama molila za svetoga Augustina.“ „Sveta Rita je imala teškoga muža pa ga je svojom molitvom promijenila.“
Ali životopise svetaca ne smijemo pretvarati u oružje kojim ćemo ušutkavati zlostavljanu ženu. Sveta Monika doista je dugo molila za obraćenje svoga sina. Crkveni izvori govore o godinama molitve i mnogim suzama, ali ne potvrđuju često ponavljanu tvrdnju da je molila točno 40 godina. Monika nije bila pasivna. Razgovarala je, djelovala, pratila sina i tražila savjet svetoga Ambrozija.
Osim toga, moliti za odrasloga sina koji je napustio vjeru nije isto što i šutjeti dok muž zlostavlja ženu ili djecu. I slika muža svete Rite često je pojednostavljena. Službena stranica njezina svetišta upozorava da ga nije ispravno prikazivati kao nasilnog i zlog muža, kako se to često prepričava. Dakle, ni svetu Ritu ne možemo koristiti kao dokaz da žena mora ostati u nasilju.
Ne smijemo govoriti: „Sveta Monika je trpjela, trpi i ti.“ „Sveta Rita je molila, šuti i ti.“
To nije duhovni savjet. To je prebacivanje tereta s nasilnika na žrtvu. Sveci nam jesu primjer molitve, ustrajnosti i praštanja, ali njihov život nije univerzalna naredba svakoj ženi da podnosi nasilje.
BIBLIJSKI DIO
U Knjizi Izlaska Izraelci stoje pred Crvenim morem. Iza njih dolazi faraonova vojska, a ispred njih je voda. Uplašeni su i zapomažu Bogu. Tada Bog govori Mojsiju: „Zašto zapomažeš prema meni? Reci Izraelcima da krenu na put.“
Kakva snažna rečenica. Postoji vrijeme kada trebamo vapiti Bogu, ali postoji i trenutak kada Bog kaže: „Sada kreni.“ Moli, ali napravi korak. Traži Božju pomoć, ali upotrijebi razum koji ti je dao. Predaj Bogu ono što ne možeš kontrolirati, ali preuzmi odgovornost za ono što možeš učiniti.
I Isus nam pokazuje isti put. U Getsemaniju moli u najvećoj tjeskobi. Ne poriče strah. Ne pretvara se da mu nije teško. Kaže: „Oče, ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša.“
Međutim, nakon molitve ustaje i ide ususret onome što mora učiniti. Molitva ga nije odvojila od stvarnosti. Pripremila ga je da u stvarnost uđe. Sveti Jakov zato kaže: „Vjera bez djela je mrtva.“
To ne znači da svojim djelima kupujemo Božju milost. Znači da živa vjera donosi plodove. Pokreće nas prema istini, odgovornosti, zaštiti slabijih i konkretnom djelovanju.
ZAVRŠNA PORUKA
Kako možemo prepoznati koristimo li duhovnost kao bijeg?
Ako godinama molimo za istu promjenu, a odbijamo napraviti ono što je do nas. Ako svaku granicu nazivamo sebičnošću. Ako svaki odlazak liječniku ili psihologu doživljavamo kao manjak vjere. Ako govorimo da smo oprostili, a zapravo samo dopuštamo da se isto zlo ponavlja. Ako čuvamo privid dobre obitelji, dok se iza zatvorenih vrata živi u strahu.
Tada je vrijeme da se zapitamo: Vodi li me moja molitva prema istini ili mi pomaže da istinu izbjegnem? Zdrava duhovnost ne znači da sve moramo riješiti sami. Možemo istodobno moliti i otići liječniku. Moliti i razgovarati s psihologom. Moliti i postaviti granicu. Moliti i prijaviti nasilje. Moliti i donijeti tešku odluku. Ponekad odgovor na molitvu nije da se druga osoba čudesno promijeni. Ponekad je odgovor snaga da mi konačno ustanemo, kažemo istinu, zaštitimo dijete, potražimo pomoć i napravimo korak koji smo godinama odgađali.
Molitva nije bijeg od odgovornosti. Molitva nas oslobađa od straha kako bismo mogli učiniti ono za što smo odgovorni.
Marijana Grgić
