Urednica i voditeljica emisije ‘Nada koja liječi’ psihologinja Marijana Grgić govorila je o emocionalnoj nezrelosti. Na početku je naglasila kako emocionalna nezrelost nije dijagnoza koju trebamo lijepiti ljudima, a u emisiji se posebno se osvrnula na skrivanje emocija.
Navela je i primjere iz savjetovališta, govorila o emocionalnoj zrelosti, a donijela je i istraživanja o tome kako se nositi s emocijama i njihovom potiskivanju i regulaciji te o tome kako rješavati sukobe, dok je na kraju emisije kao i obično donijela biblijske citate.
Govorit ćemo o emocionalnoj nezrelosti. O odraslom tijelu i dječjim reakcijama. Odmah na početku želim naglasiti da emocionalna nezrelost nije dijagnoza koju trebamo lijepiti ljudima. To je opis načina na koji se osoba nosi sa svojim emocijama, odgovornošću, sukobima i bliskim odnosima. Emocionalno nezrela osoba može biti vrlo obrazovana, poslovno uspješna, društveno ugledna, pa čak i vrlo aktivna u vjerskoj zajednici. Može znati govoriti o osjećajima, a da ih ipak ne zna podnijeti. Može drugima dijeliti savjete, a da u vlastitom domu na kritiku odgovara šutnjom, bijesom, vrijeđanjem ili glumljenjem žrtve.
U savjetovalištu često razgovaram s bračnim parovima koji su u brak ušli emocionalno nespremni. Mnogi od njih odrasli su u obiteljima koje im, zbog vlastitih rana i neriješenih problema, nisu znale prenijeti emocionalnu zrelost. Nitko ih nije učio kako prepoznati emociju, kako je imenovati, kako je podnijeti i izraziti tako da ne povrijede drugoga.
Prema staroj balkanskoj formuli, svaka se emocija morala sakriti iza neke druge. Ako smo tužni, sakrijemo se da plačemo. Ako smo sretni, ne smijemo to previše pokazati jer će nam netko zavidjeti. Ako smo ljuti, ljutnju držimo u sebi sve dok ne dosegnemo točku pucanja. Tada je često iskalimo na nekome slabijem: na supružniku, djetetu, starijoj osobi ili životinji.
Strah, tjeskoba i unutarnji nemir često su se pokušavali regulirati alkoholom. Ljudi nisu znali reći: „Bojim se. Ne mogu spavati. Srce mi ubrzano kuca. Ne znam što mi se događa.“ Nisu znali što je anksioznost niti kome se mogu obratiti, ali znali su da ih nekoliko čašica privremeno umiri. Alkohol tako nije rješavao strah. Samo ga je nakratko umrtvljivao, a ono što jedna generacija nije znala prepoznati i izliječiti često se prenosilo na sljedeću.
Dijete nije učilo kako se smiriti. Učilo je kako se osjećaji skrivaju. Nije učilo kako se razgovara, nego kako se šuti. Ili nije učilo kako se rješava sukob, nego tko će glasnije vikati, tko će prvi zalupiti vratima i tko će dulje kažnjavati šutnjom.Nekada su čak i takvi brakovi opstajali zbog društvenog pritiska, materijalne ovisnosti, djece ili straha od toga što će selo reći, ali činjenica da se ljudi nisu razveli ne znači da je brak bio zdrav.
Neki su brakovi opstali na papiru, dok su ljudi u njima desetljećima živjeli usamljeni, povrijeđeni i emocionalno udaljeni. Danas, kada je društveni pritisak da se brak očuva pod svaku cijenu slabiji, mnogi se odnosi brže raspadnu. U njima se često nalaze dvije emocionalno ranjene i nezrele osobe koje jedna od druge očekuju da im izliječi sve ono što njihove obitelji nisu znale izliječiti.
Tako partner postaje kriv za sve; za pokvarenu perilicu, za nedostatak novca, za loš dan na poslu. Kriv je za umor, nezadovoljstvo i propuštene prilike. Povod za svađu može biti čaša ostavljena na stolu, ali pravi uzrok nije čaša. Ispod nje se možda nalaze godine neizgovorene tuge, straha, razočaranja i osjećaja da nas nitko ne vidi.
Osoba koja ne zna regulirati emocije dopušta da se one nakupljaju sve dok ne dosegnu vrhunac. Tada svoju životnu frustraciju iskali na partneru i tvrdi da je za njezinu reakciju kriv upravo on.
„Da ti nisi to napravio, ja ne bih vikala.“ Ili „Da me nisi izazvala, ne bih te uvrijedio.“ Ili „Vidiš na što si me natjerala.“
To je emocionalna nezrelost jer odrasla osoba odbija preuzeti odgovornost za vlastito ponašanje.
Drugi čest primjer jest nemogućnost podnošenja kritike. Kažete osobi: „Ovo što si napravio povrijedilo me.“ Ona ne čuje vašu bol. Čuje napad na svoju osobnost. Zato odmah uzvraća: „A što si ti meni napravila prije pet godina?“ Počinje se braniti, prebacuje krivnju, traži vaše pogreške ili se potpuno povlači. Ponekad danima ne govori. Šutnja tada nije vrijeme potrebno za smirivanje, nego kazna. Poruka glasi: „Nećeš postojati dok ponovno ne prihvatiš moje uvjete.“ Netko drugi iz odnosa izlazi, blokira partnera, javno objavljuje privatne sukobe ili okuplja rodbinu i prijatelje kako bi svi potvrdili da je on u pravu.
Emocionalno zrela osoba također može biti povrijeđena. Može se naljutiti. Može joj trebati vrijeme da se smiri, ali ona kaže: „Sada sam previše uzrujana. Treba mi pola sata, ali vratit ću se i razgovarat ćemo.“
Emocionalno nezrela osoba odlazi kako bi drugoga kaznila. Emocionalno zrela osoba uzima odmak kako nikoga ne bi povrijedila i zatim se vraća razgovoru. To je velika razlika.
Emocionalnu nezrelost vidimo i u javnom prostoru, pa čak i među osobama koje naglašavaju svoju duhovnu zrelost. Dogodi se da se ljudi koji govore o vjeri ili vode ljude vjerskim putevima, javno prepucavaju, ponižavaju, vrijeđaju i pokušavaju dokazati da su bolji, mudriji ili duhovno nadareniji od druge osobe. Kažu da brane istinu, ali na jako pogrešan način. Možemo se ne slagati, reći da je nešto pogrešno. Možemo braniti sebe i druge.
Ali vidim ponekad da rasprava prijeđe u osobno ponižavanje, ruganje i javno uništavanje druge osobe, osobe svjedoče svoju duhovnu zrelost uz veliku emocionalnu nezrelost. Međutim, ne ide jedno brz drugoga.
Duhovna zrelost bez emocionalne zrelosti teško je vjerodostojna. Ako govorim o ljubavi, a ljude oko sebe stalno ponižavam, moje riječi i djela nisu na istom tragu. Dakle, naše riječi, misli, vrijednosti i postupci ne bi trebali biti potpuno suprotni jedni drugima.
ŠTO ZNAČI BITI EMOCIONALNO ZREO?
Emocionalna zrelost ne znači uvijek reagirati savršeno ili da se nikada nećemo naljutiti, povisiti glas ili reći nešto zbog čega ćemo poslije požaliti.
Svi griješimo. Ljudski je da nam se u prometu dogodi da povisimo glas. Ljudski je da u umoru budemo razdražljivi, ali ljutnja nije dopuštenje za ponižavanje, prijetnje i nasilje.
Zrelost se ne prepoznaje po tome da nikada ne pogriješimo, nego po tome što učinimo nakon pogreške. Možemo li se zaustaviti? Možemo li reći: „Pretjerao sam“? Možemo li se ispričati bez onoga „ali i ti si“? Možemo li popraviti ono što smo svojim ponašanjem oštetili? Emocionalno zrela osoba ne kaže: „Ja sam takva i svi me morate prihvatiti.“ Ona kaže: „Ovo je moja slaba točka i moja je odgovornost raditi na njoj.“
PRVO ISTRAŽIVANJE – KAKO OBITELJ UČI DIJETE NOSITI SE S EMOCIJAMA
Amanda Morris i njezini suradnici objavili su 2007. godine veliki pregled dotadašnjih istraživanja o ulozi obitelji u razvoju emocionalne regulacije kod djece i adolescenata. Autori su izdvojili tri glavna puta kojima obitelj oblikuje djetetov odnos prema emocijama.
Prvi je promatranje. Djeca ne uče samo iz onoga što im govorimo. Uče gledajući što mi činimo kada smo ljuti, tužni, uplašeni ili razočarani. Možemo djetetu stotinu puta reći da ne viče. Ali ako svaki sukob rješavamo vikanjem, dijete će zapamtiti naš postupak, a ne naš savjet.
Drugi put čine roditeljske reakcije na djetetove emocije. Što se događa kada dijete zaplače? Govorimo li mu: „Nemaš zbog čega plakati“, ili mu pomažemo razumjeti što osjeća? Kažnjavamo li njegov strah i ljutnju ili ga učimo kako ih izraziti bez povrjeđivanja drugih?
Treći put jest opća emocionalna klima u obitelji. Tu spadaju toplina odnosa, privrženost, način komunikacije, izražavanje osjećaja i odnos između roditelja.
Zaključak ovog rada nije da su roditelji krivi za svaku kasniju reakciju svoga djeteta. Na razvoj utječu temperament, iskustva, vršnjaci i mnogi drugi čimbenici, ali obitelj je prva škola emocija. Dijete koje nikada nije vidjelo mirno rješavanje sukoba teško će ga spontano znati primijeniti kada odraste. To objašnjava kako se emocionalni obrasci prenose kroz generacije. Ali ih ne opravdava zauvijek. Kada odrastemo, na nama je odgovornost da naučimo ono čemu nas nitko nije naučio.
DRUGO ISTRAŽIVANJE – POTISKIVANJE NIJE ISTO ŠTO I REGULACIJA
Psiholozi James Gross i Oliver John proveli su pet povezanih istraživanja o dvama načinima upravljanja emocijama: kognitivnoj reinterpretaciji i potiskivanju emocionalnog izražavanja.
Kognitivna reinterpretacija znači da pokušavamo drukčije sagledati situaciju prije nego što emocija potpuno preuzme naše ponašanje. Primjerice, umjesto zaključka: „Partner me ne poštuje jer nije odgovorio na poruku“, možemo pomisliti: „Možda je zauzet. Najprije ću provjeriti što se dogodilo.“ Potiskivanje znači da je emocija već snažno prisutna, ali je pokušavamo sakriti i ponašati se kao da je nema.
Rezultati su pokazali da su osobe koje su češće koristile reinterpretaciju doživljavale više pozitivnih i manje negativnih emocija te su imale bolje međuljudsko funkcioniranje i veću dobrobit.
Osobe koje su češće potiskivale emocije izvana su ih manje pokazivale, ali to nije značilo da ih iznutra manje osjećaju. Potiskivanje je bilo povezano s lošijim međuljudskim funkcioniranjem, manjom bliskošću, nižim zadovoljstvom životom i većim brojem depresivnih simptoma. Važno je reći da se većina ovih istraživanja temeljila na mlađim, uglavnom studentskim uzorcima te da velik dio nalaza pokazuje povezanost, a ne jednostavan uzrok i posljedicu.
Također, postoje situacije u kojima je privremeno suzdržavanje izražavanja korisno. Ne moramo svaku emociju odmah i pred svima pokazati, ali trajno skrivanje nije isto što i zdrava regulacija. Regulirati emociju znači prepoznati je, razumjeti njezinu poruku i odlučiti kako ćemo postupiti. Potisnuti emociju znači zaključati je i nadati se da će nestati. A zaključana emocija vrlo često traži drugi izlaz.
TREĆE ISTRAŽIVANJE – ŠTO SE DOGAĐA KADA PARTNERI NE ZNAJU RJEŠAVATI SUKOBE?
John Gottman i Robert Levenson pratili su 79 bračnih parova tijekom 14 godina.
Na početku istraživanja parovi su razgovarali o svakodnevnim događajima i o temi oko koje se nisu slagali. Istraživači su promatrali njihove emocionalne reakcije i način komunikacije. Nakon 14 godina razvela su se 22 para. Kod parova koji su se razveli ranije posebno su bili izraženi negativni obrasci tijekom sukoba: kritiziranje, obrambeno ponašanje, prezir i emocionalno povlačenje. Kod parova koji su se razveli poslije nije uvijek bilo mnogo otvorenih svađa. Njihov je odnos češće obilježavao nedostatak pozitivnih emocija: manje topline, zanimanja, nježnosti i humora, čak i dok su pokušavali riješiti sukob. Drugim riječima, brak se ne može razoriti samo vikom. Može se polako ugasiti i hladnoćom.
Jedan odnos može biti buran, pun napada i obrane. Drugi može biti tih, ali prazan. U prvome se partneri neprestano ranjavaju. U drugome su odavno prestali pokušavati doprijeti jedno do drugoga. Ovo istraživanje ne znači da možemo na temelju jedne svađe predvidjeti budućnost nečijega braka. Uzorak je bio relativno malen, a partnerski odnosi mnogo su složeniji od jednoga statističkog modela.
Ipak, četrnaestogodišnje praćenje pokazalo je koliko su svakodnevni načini komunikacije važni. Brak najčešće ne razori jedna pokvarena perilica. Razara ga ono što činimo jedno drugome dok razgovaramo o pokvarenoj perilici.
PUT PREMA EMOCIONALNOJ ODGOVORNOSTI
Kako postajemo emocionalno zreliji?
Prvo, zaustavimo se prije reakcije. Ne moramo riješiti problem dok nam srce lupa, tijelo drhti i imamo potrebu povrijediti drugoga.
Drugo, imenujmo emociju. Ne samo: „Ti me živciraš“, nego: „Osjećam strah. Osjećam se nevažno. Povrijeđena sam. Osjećam sram.“
Treće, odvojimo emociju od postupka. Imam pravo biti ljut. Nemam pravo zbog ljutnje vrijeđati, prijetiti ili udarati.
Četvrto, preuzmimo odgovornost. Ne pitajmo samo: „Što je on meni napravio?“ Pitajmo i: „Što sam ja učinio sa svojim osjećajima i kako je moje ponašanje djelovalo na drugoga?“
Peto, naučimo popravljati odnos. Isprika nije poniženje. Rečenica „Pogriješila sam i žao mi je“ znak je snage.
I na kraju, ako sami ne možemo izaći iz istoga kruga, potražimo pomoć. Razgovor sa stručnom osobom ne znači da smo slabi. Možda samo učimo jezik koji se u našoj obitelji nikada nije govorio.
BIBLIJSKI DIO
U Knjizi Postanka vidimo Kajina koji je ljut i povrijeđen jer njegova žrtva nije prihvaćena kao Abelova. Bog ne ismijava njegovu emociju. Pita ga: „Zašto si ljut? Zašto ti je lice namrgođeno?“ Bog ga poziva da prepozna što se u njemu događa i upozorava ga da ne dopusti grijehu zavladati njegovim postupcima. Kajin nije odgovoran za to što je osjetio ljubomoru i ljutnju, ali odgovoran je za ono što je s tim emocijama učinio. Umjesto da ih donese pred Boga i preuzme odgovornost, usmjerio ih je prema slabijemu i ubio svoga brata.
U Isusu vidimo potpuno drukčiji odnos prema emocijama. Isus plače nad Lazarovim grobom. Osjeća tjeskobu u Getsemanskom vrtu. Pokazuje ljutnju pred nepravdom. Ne glumi da je čovjek bez osjećaja, ali svoje osjećaje ne koristi kako bi ponizio slabijega.
Kada ga vrijeđaju, ne mora dokazivati vlastitu vrijednost. Kada pogriješe njegovi učenici, ispravlja ih, ali ih ne uništava. Čak i na križu, u trenutku najveće boli, ne prebacuje svoju patnju na nedužne.
Zrelost, dakle, nije odsutnost emocija. Zrelost je sposobnost da emociju donesemo pred Boga, razumijemo je i ne dopustimo joj da odredi hoćemo li učiniti dobro ili zlo.
ZAVRŠNA PORUKA
Možda ste danas prepoznali nekoga iz svoje obitelji. Možda ste prepoznali svoga supružnika, ali možda ste prepoznali i sebe. Najlakše je zaključiti da su svi oko nas emocionalno nezreli.
Mnogo je teže zapitati se: „Kako ja reagiram kada me netko povrijedi, kritizira ili mi kaže da nisam u pravu?“ Kažnjavam li šutnjom? Uzvraćam li uvredom? Tražim li odmah krivca? Iskaljujem li svoj umor na djeci?
Emocionalna zrelost ne dolazi automatski s godinama. Možemo imati četrdeset, pedeset ili sedamdeset… godina, a u sukobu reagirati kao ranjeno dijete.
Dobra je vijest da se emocionalna zrelost može učiti. Možemo naučiti prepoznati osjećaje. Možemo naučiti zastati. Možemo naučiti razgovarati. Možemo se ispričati. Možemo prekinuti ono što se generacijama prenosilo. Ne možemo promijeniti obitelj u kojoj smo odrasli, ali možemo mijenjati emocionalnu klimu obitelji koju danas stvaramo.
Marijana Grgić
