U prvoj emisiji ‘Nada koja liječi’ nove sezone emitiranja urednica psihologinja Marijana Grgić govorila je o novoj školskoj godini, ali ako je rekla, ne samo o novim bilježnicama, knjigama, pernicama i školskim torbama, nego i o onome što se događa kada nova školska godina postane novi maraton obveza: škola, zadaća, trening, glazbena škola, strani jezik, vjeronauk, natjecanja, rođendani, pregledi, roditeljski sastanci. I svakodnevna vožnja od jedne obveze do druge. Samo stižemo. Ili barem pokušavamo stići.
Rujan nam često ne donese samo povratak u školu. Donese nam osjećaj da je netko pritisnuo tipku za ubrzavanje života. Ujutro budimo djecu. Požurujemo ih da ustanu. Požurujemo ih da se obuku. Požurujemo ih dok doručkuju.Požurujemo ih na putu prema školi.Poslije škole pitamo jesu li napisala zadaću. Zatim ih požurujemo na trening, glazbenu školu ili neku drugu aktivnost.
Požurujemo ih dok večeraju.Požurujemo ih dok se tuširaju.A onda ih navečer požurujemo da što prije zaspu kako bi ujutro ponovno mogla ustati i nastaviti trčati.
I tako dan za danom. Ponekad cijela obitelj živi kao da svakoga dana mora položiti neki nevidljivi ispit. A pitanje je: Kamo toliko žurimo? I što će se dogoditi ako stignemo na sva mjesta, ali putem izgubimo jedni druge?
PRIMJER IZ ŽIVOTA I SAVJETOVALIŠTA
U savjetovalištu često susrećem roditelje koji dolaze potpuno iscrpljeni. Majka mi govori: „Ne znam što mi je. Djeca su dobro. U školi su uspješna. Idu na aktivnosti. Sve uspijevamo organizirati. Ali ja imam osjećaj da više ne mogu.“
Kada pogledamo njezin dan, on počinje rano ujutro, a završava kasno navečer. Ona neprestano razmišlja nekoliko koraka unaprijed. Dok priprema doručak, razmišlja o školskoj zadaći. Dok vozi jedno dijete na trening, razmišlja kako će drugo odvesti u glazbenu školu. Dok razgovara s jednim djetetom, gleda na sat jer već kasni po drugo. Dok navečer sjedi sa suprugom, zapravo provjerava školske poruke i raspored za sutra. Tijelo je na jednom mjestu. Misli su već na sljedećem. Gdje nam je duša? Pitanje za nju i za sve nas: „Kada ste posljednji put svi zajedno sjedili, a da nitko nije morao nekamo krenuti, nitko nigdje nije žurio?“
To „ne znam“ nije znak da si loša majka ili loša osoba. Savjesna majka svojoj djeci želi pružiti sve. Pitanje je što je to SVE. U želji da djeci pružimo sve, možemo im oduzeti ono najvažnije; miran dom, prisutnog roditelja, dovoljno sna, slobodno vrijeme i osjećaj da njihova vrijednost ne ovisi o rezultatima. Jedna mi je majka rekla: „Moje dijete ima sve što ja nisam imala.“
Ima li dijete vaš pogled? Ima li razgovor u kojem ne gledate na sat? Ima li večer u kojoj ne mora ništa postići? Ima li pravo reći: „Umoran sam“? Ili svaku njegovu prazninu odmah popunjavamo novom aktivnošću?
ZAŠTO RODITELJI TO RADE?
Većina roditelja ne pretrpava dječji raspored zato što želi nauditi djetetu. Roditelji to čine iz ljubavi. Žele da dijete razvije svoje sposobnosti. Žele da nauči jezike. Da se bavi sportom. Da svira instrument. Da bude uspješno. Da se jednoga dana lakše izbori za svoje mjesto u svijetu. Ponekad iza toga stoji i strah. Strah da će dijete zaostati. Strah da će druga djeca imati više prilika. Strah da nismo dovoljno dobri roditelji ako svoje dijete nismo uključili u sve što mu se nudi. Danas se roditeljstvo često pretvara u projekt. Dijete dobiva raspored, ciljeve, plan razvoja i očekivane rezultate. Pratimo njegove ocjene, talente, treninge i natjecanja. Ali dijete nije projekt. Dijete je osoba.Ono nije naš životopis ili dokaz naše uspješnosti. Nije dužno ostvariti sve ono što mi nismo uspjeli ostvariti. Možda dijete ima talent za klavir.
Ali to ne znači da mora ići i na klavir, i na ples, i na tenis, i na strani jezik, i na svako natjecanje koje škola ponudi. Možda nešto može. Ali to ne znači da mora.To su dvije sasvim različite stvari.
ŠTO SE DOGAĐA U MOZGU I TIJELU?
Naš živčani sustav nije napravljen za neprekidnu uzbunu. Kada žurimo, kada stalno gledamo na sat i kada imamo osjećaj da nešto nećemo stići, aktivira se sustav za odgovor na stres. Tijelo izlučuje adrenalin i kortizol.Srce brže kuca.Mišići se napinju.Pažnja se sužava.Organizam se priprema za djelovanje.To samo po sebi nije loše.
Kratkotrajni stres može nam pomoći da se pokrenemo, koncentriramo i riješimo zadatak.
Ali što kada stresni odgovor nema završetak? Kada nema trenutka u kojem će tijelo dobiti poruku: „Sada je gotovo. Sada si siguran. Idemo se odmoriti.“
Ako dijete iz škole odlazi ravno na trening, s treninga u glazbenu školu, zatim piše zadaću i poslije svega u krevet nosi mobitel, njegov mozak gotovo da nema vremena za oporavak. Dijete tada može postati razdražljivo. Može češće plakati, imati glavobolje ili bolove u trbuhu, teško zaspati, izgubiti motivaciju, početi odbijati aktivnosti koje je nekada voljelo. Roditelji ponekad kažu: „Postao je lijen.“
Ali možda dijete nije lijeno, možda je samo umorno. Možda njegov živčani sustav više ne može pratiti ritam koji smo mu nametnuli. Posebno je važno razumjeti da ponašanje djeteta često govori ono što dijete još ne zna izreći riječima. Malo dijete neće reći: „Majko, moj živčani sustav je preopterećen.“
Ono će se rasplakati zbog pogrešne čarape. Naljutit će se jer ne može pronaći olovku. Odbit će otići na trening. Počet će ga boljeti trbuh prije škole. To ne znači da svaki takav znak govori o ozbiljnom problemu. Ali znači da trebamo pitati: „Što mi dijete svojim ponašanjem pokušava reći?“
PRVO ZNANSTVENO ISTRAŽIVANJE, POLAZAK U ŠKOLU I KORTIZOL
Jedno istraživanje pratilo je razinu kortizola kod djece tijekom prijelaza u školu. Pokazalo se da su djeca na početku školovanja imala povišene jutarnje i poslijepodnevne razine kortizola u odnosu na razdoblje prije početka škole. Čak i kada se dijete raduje školi, njegov organizam osjeća da se dogodila velika promjena. Nova prostorija, odvajanje od roditelja, sve novo. Potreba da sjedi, sluša, pamti i kontrolira svoje ponašanje. Škola ne mora biti opasna da bi za dječji organizam bila zahtjevna. Svaka velika promjena traži prilagodbu. Zato djeca u prvim tjednima škole kod kuće mogu biti osjetljivija, umornija i razdražljivija. Roditelji se tada pitaju: „Kako je u školi dobar, a čim dođe kući, sve se raspadne?“
Upravo zato što je dom sigurno mjesto. Dijete se u školi kontroliralo. Slušalo je. Pratilo pravila. Čekalo je red. Uložilo je veliki napor. A kada dođe kući, ondje gdje se osjeća sigurno, napetost izlazi. To nije uvijek neposluh. Ponekad je to pražnjenje nakon velikog napora. Zato dijete nakon škole ne treba odmah dočekati s deset pitanja:
- „Što ima za zadaću?“
- „Što si dobio?“
- „Kako si napisao ispit?“
- „Zašto nisi sve pojeo?“
- „Kada počinješ učiti?“
Ponekad mu je najprije potrebna čaša vode, nešto za pojesti, zagrljaj i malo tišine.
DRUGO ZNANSTVENO ISTRAŽIVANJE, JESU LI DJECA PREZAPOSLENA?
U istraživanju provedenom među više od osamsto učenika rane adolescentske dobi znanstvenici su ispitivali osjećaju li se djeca preopterećeno i kako su njihova svakodnevna opterećenja povezana sa stresom. Važno je reći nešto što se često zaboravlja:
- Izvanškolske aktivnosti same po sebi nisu neprijatelj.
- Sport može razvijati disciplinu, zdravlje i osjećaj pripadnosti.
- Glazba može razvijati kreativnost i ustrajnost.
- Druženje s vršnjacima važno je za emocionalni razvoj.
Problem nije u tome što dijete ima aktivnost, nego kada aktivnosti postanu toliko brojne da dijete više nema dovoljno vremena za san, igru, odnose i oporavak. U spomenutom istraživanju veća količina školskih i drugih zahtjeva bila je povezana s većim osjećajem stresa kod dijela djece. Zato ne postoji isti broj aktivnosti koji odgovara svakom djetetu. Jedno dijete uživa u dinamičnom rasporedu. Drugo se već nakon škole osjeća iscrpljeno. Jedno dijete samo traži još aktivnosti. Drugo odlazi zato što ne želi razočarati roditelje.
Pitanja koja si osobno postavljam:
- Spava li dovoljno?
- Ima li vremena za obitelj?
- Ima li vremena za prijatelje?
- Ima li vremena u kojemu ništa ne mora?
- Smije li odustati ako neka aktivnost više nije dobra za njega?
Ponekad roditelji nastavljaju voziti dijete na neku aktivnost samo zato što su već kupili opremu, platili članarinu ili rekli drugima da će dijete ići. Ali izgubljena članarina manji je gubitak od izgubljenog odnosa s djetetom.
TREĆE ZNANSTVENO ISTRAŽIVANJE, UČENJE ILI SPAVANJE?
Jedno longitudinalno istraživanje pratilo je 535 srednjoškolaca. Učenici su tijekom više školskih godina vodili dnevnike o tome koliko su učili, koliko su spavali i kakve su probleme imali sljedećega dana u školi. Rezultati su pokazali nešto vrlo važno.
Kada su učenici učili dulje tako što su žrtvovali san, sljedećega su dana imali više poteškoća s razumijevanjem gradiva i veću vjerojatnost lošijeg uspjeha. Dakle, rečenica: „Neka samo još malo uči, spavat će poslije“ nije uvijek dobra strategija.
San nije gubitak vremena. San je dio učenja.
Tijekom sna, osobito dubokog NREM sna, mozak nije neaktivan, nego ponovno „preslušava“ informacije i iskustva koja je prikupio tijekom dana. Hipokampus, koji privremeno pohranjuje nova sjećanja, ponovno aktivira njihove obrasce i postupno ih prenosi u moždanu koru, gdje se stabilnije pohranjuju. U tome sudjeluje sinteza bjelančevina koje jačaju veze među neuronima, zbog čega naučeno prelazi iz kratkoročnog u dugoročno pamćenje.
To se lakše događa tijekom sna jer mozak tada prima mnogo manje novih vanjskih podražaja pa se može usmjeriti na razvrstavanje, povezivanje i učvršćivanje već primljenih informacija. REM san posebno pomaže povezivanju novih sadržaja s ranijim iskustvima i emocionalnoj obradi, dok se tijekom dubokog sna pojačava i čišćenje metaboličkog otpada kroz glimfatički sustav. Dakle, nije riječ o prolasku bjelančevina kroz krvno-moždanu barijeru, nego o stvaranju potrebnih bjelančevina unutar moždanih stanica i reorganiziranju neuronskih veza tijekom sna.
Dok dijete spava, mozak obrađuje i učvršćuje ono što je tijekom dana naučilo. Ako zbog učenja oduzmemo san, možemo dobiti upravo suprotan rezultat od onoga koji smo željeli. Dijete je dulje sjedilo nad knjigom, ali je sutradan umornije, slabije koncentrirano i teže se prisjeća naučenoga. Ne možemo neprestano uzimati od sna i očekivati da organizam ne plati cijenu. Posebno je zabrinjavajuće kada tinejdžeri nakon učenja još satima ostaju na mobitelu. Tada se vrijeme za spavanje dodatno skraćuje. Ujutro ih budimo dok je njihovu mozgu još uvijek potreban san, a zatim od njih očekujemo koncentraciju, emocionalnu stabilnost i odlične rezultate. Ponekad djetetu ne treba još jedan sat instrukcija. Potreban mu je jedan sat sna više.
TREBAJU LI SE DJECA DOSAĐIVATI ILI IM TREBA NAMETNUTI OBVEZE?
Kada govorimo o potrebi djeteta za slobodnim vremenom, važno je napraviti razliku. Slobodno vrijeme nije isto što i potpuno prepuštanje djeteta samome sebi.
Violeta, autorica platforme Parenting Science, često upozorava na danas vrlo popularnu tvrdnju da djeci samo trebamo dopustiti da se dosađuju i da će se iz te dosade spontano roditi kreativnost, samostalnost i različite sposobnosti.
Ona naglašava da dijete mnoge važne vještine neće razviti samo zato što mu je dosadno. Dijete treba odraslu osobu koja će ga usmjeravati. Treba obveze primjerene svojoj dobi, učiti, ponavljati i vježbati.
Treba razvijati radne navike, ustrajnost i sposobnost da učini nešto čak i onda kada mu se to u tom trenutku ne radi. Ako dijete uvijek pustimo da radi samo ono što mu je ugodno, teško će naučiti podnositi napor, odgađati zadovoljstvo i dovršavati započeto.
Neće svako dijete samo zatražiti da vježba čitanje.
Neće samo odlučiti svakoga dana svirati instrument. Neće uvijek dobrovoljno pospremiti svoju sobu, pomoći u kućanstvu ili napisati zadaću. Djetetu su zato potrebni roditeljsko vodstvo, granice i zdrava struktura. Potrebno je da mu ponekad kažemo: „Znam da ti se sada ne da, ali ovo je tvoja obveza.“
Jer ljubav prema djetetu ne znači uklanjanje svakoga napora iz njegova života, nego pomoći mu da postupno postane sposobno, odgovorno i samostalno. Ali to nije suprotno onome o čemu danas govorimo. Postoji velika razlika između zdrave obveze i preopterećenosti.
Jedno je naučiti dijete da svakoga dana napiše zadaću, pospremi svoje stvari, pomogne u kući ili redovito vježba nešto što je odabralo. Nešto je sasvim drugo ispuniti mu svaki slobodan sat aktivnostima koje su odabrali odrasli. Dijete ne treba život bez ikakvih obveza. Ali ne treba ni život u kojem je svaki trenutak pretvoren u obvezu. Potrebni su mu i rad i odmor, vodstvo i sloboda i ustrajnost i vrijeme u kojem ne mora ništa dokazivati.
Dosada sama po sebi nije čarobna razvojna metoda.
Ako dijete satima pasivno sjedi, iz toga ne mora nastati ništa kreativno ni korisno. Roditelj može ponuditi okvir: „Možeš crtati, čitati, pomoći mi u vrtu, slagati kocke, izići van ili nešto sam osmisliti.“ Ali ne mora odmah ponuditi ekran, gotovu zabavu ili novu organiziranu aktivnost. Cilj nije da dijete bude što više besposleno, nego postupno nauči samo upravljati vremenom koje nije unaprijed organizirano. Jer dijete kojemu nikada ne dajemo nikakve obveze može postati nesamostalno i teško podnositi napor. Ali dijete kojemu organiziramo svaki trenutak može postati ovisno o vanjskim uputama i izgubiti dodir s vlastitim željama. Zdravo roditeljstvo nalazi se između tih dviju krajnosti. Život nije samo izvršavanje zadataka. Ali nije ni neprestano traženje ugode. Dijete pripremamo za život kada ga učimo i raditi i odmarati se, bez bijega od napora, ali i bez pretvaranja cijeloga djetinjstva u utrku.
A ŠTO JE S RODITELJIMA?
U ovom maratonu nisu umorna samo djeca. Umorni su i roditelji. Osobito majke koje često nose najveći dio nevidljivog tereta organizacije obitelji. Nije to samo vožnja. To je pamćenje rasporeda, pripremanje opreme, pranje dresova, kupovanje pribora, praćenje školskih grupa, dogovaranje pregleda, razmišljanje o tome što dijete treba ponijeti sutra, podsjećanje na zadaće, rođendane i obveze. I dok sve to radi, majka često misli da nema pravo reći da joj je teško. Jer je sama odabrala aktivnosti, a druga djeca također nekamo idu.
„Pa ja bih trebala biti zahvalna“.
Ali zahvalnost i umor mogu postojati istodobno, možete voljeti svoju obitelj i biti iscrpljeni.
Ne morate čekati potpuni slom da biste promijenili raspored.
Iscrpljena majka koja svima pokušava pružiti sve često više nema snage pružiti ono što je djeci najpotrebnije, svoju mirnu prisutnost.
ŠTO MOŽEMO UČINITI?
Prvo, trebamo pregledati obiteljski raspored. Zatim se upitati: „Kakvu cijenu plaćamo da bismo ovo stigli?“ Ako nešto tehnički možemo ugurati u raspored, to još ne znači da je dobro za našu obitelj.
Drugo, trebamo odrediti prioritete. Ne može sve biti jednako važno. Zdravlje je važnije od savršenih ocjena. San je važniji od još jednoga sata učenja kasno navečer. Odnos s djetetom važniji je od još jedne medalje. Obiteljski mir važniji je od dojma koji ostavljamo pred drugim ljudima.
Treće, potrebno je ostaviti određeno slobodno vrijeme. Vrijeme bez škole, bez treninga, bez ekrana i bez organiziranih zadataka. To je vrijeme za nas.
Četvrto, važno je uvesti male obiteljske rituale. Zajednički obrok. Kratak razgovor prije spavanja. Molitvu. Nedjeljnu misu. Šetnju. Jednu večer u tjednu u kojoj nitko nikamo ne ide.
Peto, trebamo djetetu dati stvarne obveze. Obveze ne moraju biti samo školske i izvanškolske. Dijete može, primjereno svojoj dobi, pospremiti svoje stvari, postaviti stol, pomoći oko mlađega brata ili sestre, sudjelovati u kućanskim poslovima i brinuti se za ono što mu je povjereno. Tako uči da pripada obitelji i da svojim doprinosom može pomoći drugima.
Šesto, trebamo pitati dijete: „Kako ti je?“ Ne samo: „Kako je bilo u školi?“ Nego: „Čemu se raduješ?“
BIBLIJSKI DIO
U Evanđelju po Luki nalazimo poznati susret Isusa s Martom i Marijom. Marta prima Isusa u svoj dom. Ona poslužuje. Želi da sve bude kako treba. Marija sjedi do Isusovih nogu i sluša ga. Marta tada kaže: „Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne.“
Isus joj odgovara: „Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno.“
Isus ne kori Martu jer radi, nego jer se brine bespotrebno. Možda bismo danas mogli čuti ovdje i svoje ime: „Marijana, Ivana, Iva, Ana, Sanja… brineš se i uznemiruješ za mnogo.“ Za ocjene, trening, za glazbenu školu, za strani jezik, za to što će drugi reći, za to hoće li tvoje dijete negdje zaostati. Za mnogo se toga brineš. A jedno je potrebno.
- Jesmo li u svim obvezama sačuvali ljubav?
- Jesmo li sačuvali mir?
- Jesmo li u rasporedu ostavili mjesto za Boga?
Jer može nam se dogoditi da djecu vodimo na sve strane, da im omogućimo sve aktivnosti, ali ih ne naučimo moliti. Da ih pripremimo za mnoga natjecanja, ali ih ne pripremimo za poraz. Da ih naučimo kako biti uspješna, ali ne i kako pronaći smisao kada nisu najbolja. Isus nas ne poziva u neodgovornost, pasivnost, napuštanje svojih obveze. Poziva nas u red i u život u kojem znamo što je važno, a što može pričekati. I sam se Isus povlačio na samotna mjesta kako bi molio. Zaustavljao se. Nije odgovorio na svaku potrebu u istom trenutku. Nije dopustio da hitnost drugih ljudi potpuno upravlja njegovim životom.
Ako je Isus pronalazio vrijeme za tišinu i molitvu, zašto mislimo da naša obitelj može živjeti bez odmora?
ZAVRŠNA PORUKA
Nova školska godina ne mora postati novi maraton obveza. Može postati prilika da ponovno odredimo što je našoj obitelji najvažnije. Možda ne moramo odustati od svih aktivnosti. Možda trebamo odustati samo od jedne. I sačuvati jednu slobodnu večer. Ne moramo sve stići. Ne moramo svima udovoljiti. I zato, kada se ponovno uhvatimo kako govorimo:
- „Brže.“
- „Hajde.“
- „Kasnimo.“
- „Požuri.“
Upitajmo se „Je li ovo doista toliko hitno?“
Moguće je nešto i otkazati, usporiti i ponovno pronaći jedni druge. Isus kaže: „Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.“
Možda je to poziv za ovu novu školsku godinu. Ne da živimo bez obveza. Nego da mudrije izaberemo što vrijedi nositi, što trebamo ostaviti i kamo doista vrijedi ići.
Marijana Grgić
