Danas 28. travnja 2022. godine, u emisiji Magistra vitae, započeli smo govoriti o Dubrovačkom statutu, jer se ove godine navršava 750 godina od donošenja Dubrovačkog statuta, koji je bio na snazi od 1272. do 1808. godine, kada je Francuska ukinula Dubrovačku Republiku. U prvoj od tri emisije, doznali smo kako je došlo do izradbe Dubrovačkog statuta, nekim izmjenama do kojih je došlo nakon što su se 1358. godine oslobodili mletačke vlasti, ali i o teritorijalnim proširenjima Dubrovačke Republike. Naša gošća bila je akademkinja Nella Lonza, znanstvena savjetnica i voditeljica Zavoda za povijesne znanosti HAZU-a iz Dubrovnika.
Kako dolazi do izradbe Statuta 1272. godine? Zna li se tko ga je sastavio i što je bila podloga za pisanje ovoga Statuta? Je li postojalo nešto slično na što se moglo ugledati, te ima li pri izradi mletačkog utjecaja, s obzirom da je Dubrovnik u to vrijeme priznavao mletačku vlast?
“Kako je točno došlo do izradbe Statuta 1272. voljela bih i ja znati. Nažalost sve detalje tog procesa ne možemo rekonstruirati, ali općenito rečeno znamo da je Dubrovnik i prije toga imao pisane propise. E sad tu se trebamo vratiti nekih 100-tinjak, pa i više godina unatrag, i reći da je ustvari tek u 12. st. diljem Europe, pa tako i u nas, počeo jedan vrlo snažni prijelaz s usmenih pravnih oblika, onih koji su se odvijali ritualno, sklapanja poslova npr. uz rukovanje ili neki drugi simbolični čin, usmeno donošenje propisa na skupštinama itd… Ustvari u 12. st. počeo se nametati taj pisani standard, to ne znači da nema starijih dokumenata prije, znamo uostalom i iz vlastite povijesti. Međutim to tada postaje nešto moderno, nešto što svi žele, i onda u 12. st. možete pratiti i pojavu takvih pisanih zakona u Dubrovniku. Ne znamo točno kada je to počelo, ali najstariji sačuvan dubrovački pisani zakon nam je iz 1190. godine, baš nekako zgodno, simbolično, odnosi se na blagdan sv. Vlaha, na Festu, neki određeni aspekti tog blagdana. Mnogo je propalo iz toga razdoblja, koji ide dakle kroz 12. i 13. st. jer ti zakoni su se pisali na komadićima pergamene. To su nekad veličine ma niti A4, znači dosta mali komadi. Pergamena ima fantastično svojstvo da je jako otporna i dobro se drži kroz vrijeme, ali ima jednu jako nezgodnu stranu, a to je da je skupa. Znači štedljivo se pisalo, a još se više voljelo reciklirati. I onda se događalo da se takvi komadi pergamena, ako je na njima bilo zapisano nešto što nije bilo osobito važno, možda neki propis koji možda više nije bio važan za zajednicu, jednostavno bi se sastrugalo i pisalo nešto novo. Znači nemamo puno sačuvano iz tog razdoblja prije Statuta, ali recimo od duljih takvih propisa, malo većih, imamo jedan zakon o piru i mirazu, i opremi mladenke kada se udaje iz 1235. godine. Znači u trenutku kada se krenuo pripremati Dubrovački statut, odredbe dubrovačkog pisanog prava bile su razasute po raznim komadićima pergamene i tu nije bilo nikakve sustavnosti, i kada bi se pojavio neki problem u praksi, možemo zamisliti što je značilo kopati po takvim komadićima i tražiti neku određenu odredbu. I u tom trenutku treba znati da je Dubrovnik već vrlo razvijen grad, znači druga polovica 13. st. Pomorstvo, trgovina sa zaleđem, pogotovo su bili osnova velikog gospodarskog i društvenog uspona Dubrovnika, tako da je pravni život zaista vapio za jednim sređenim pravnim zbornikom, u kojem bi bile upisane sve najvažnije odredbe i u kojem bi one bile upisane na sustavan način. Znači, ako ti treba pronaći, primjerice, koliko treba biti svjedoka prilikom sastavljanja oporuke, da znaš po prilici gdje to trebaš tražiti. Takve težnje za izradbom jednog pravnog zbornika su ustvari i one silnice koje su dovele do njegove izradbe. Venecija je jedan puno snažniji i važniji i veći grad od Dubrovnika, tako da je i za očekivati da prije izrade statut, ali može se reći kada se komparativno pogledaju drugi talijanski gradovi, i gradovi na našoj obali, da nije Venecija previše hrlila s izradom pisanog statuta. Za njih je tipično da nisu, za razliku od dubrovačkog, imali sve grane prava u jednom zborniku, nego su posebno, ono što zovemo građansko pravo, pojednostavljeno rečeno imovinsko i obiteljsko, posebno kazneno pravo. Ono je dakle prvo sređeno, zbornik 1232. godine u Veneciji, pa zatim posebni pomorski zbornik, dok je u našem dubrovačkom Statutu sve ujedno. Međutim, postojale su sredine koje su tu išle i brže od Venecije. Vrlo interesantno da je na našoj hrvatskoj obali bilo gradova koji su imali i nekoliko desetljeća starije statute, npr. znamo za Split oko 1240., pa Trogir vjerojatno kratko iza toga, zato što su oni imali drugačiji oblik upravljanja u to vrijeme, koji je poticao snažnije i ranije izrađivanje statuta. Međutim, od toga nije ostalo sačuvano ništa, jer su kasnije zamijenjeni novim pravnim zbirkama. Najstariji sačuvani na našoj obali je korčulanski, ali on je opet dosta kraći i manje sustavan od dubrovačkog, ali svakako mu pripada prvenstvo, on je iz 1265. godine. I onda imamo sačuvani dubrovački iz 1272., a na to da je sačuvan je utjecao relativno mirni razvitak Dubrovnika, sa samo nekoliko prijelomnih trenutaka u povijesti, tako da u stvari nije bilo potrebe taj pravni zbornik, statut, izraditi iznova, a nije se ni htjelo, jer je nakon nekog vremena Statut postao vrlo snažan simbol dubrovačke države i toga je spasilo, da tako kažem, od velikih promjena i zamjena nekim novim tekstom. E sada koliko je tu utjecala mletačka vlast? Pa svakako da je utjecala. Njima je isto trebalo za red upravljanja Dubrovnikom imati jednu dobru podlogu. Vi to vidite po tome što recimo cijela prva knjiga Statuta govori o odnosu kneza, tog upravitelja kojeg su slali na čelo Dubrovnika u mletačkom razdoblju i dubrovačke komune, općine koja je već dosta snažna, i te odnose (koja su prava kneza, koji prihodi mu pripadaju i tome slično) trebalo je regulirati i to je jedno od jezgara Statuta iz 1272. Međutim, mogli bismo reći sigurno je Dubrovački statut izrađen po uzoru na mletački, koji sam spominjala, koji je dobio knjige 1232., 1242., 1245.… Međutim, nema tu baš previše direktnih posuđenica, ima nešto u pomorskom pravu, međutim vidi se da je mletačka vlast za svoje posjede koji su bili razasuti i po Jadranu i dalje po Egejskom moru, izrađivala neku vrstu obrasca mora bit, da pomogne u sastavljanju takvih statutarnih tekstova. Ono što međutim vidimo da su mletačke vlasti učinile je to da su izradile neke obrasce koji su poslužili pri izradbi statuta u gradovima koji su bili pod njihovom vrhovnom vlašću, jer jedino na taj način možemo objasniti neke sličnosti, npr. između Statuta Brača, Hvara, Dubrovnika, dobro tu bi se još moglo i pomisliti možda je nekakvo izaslanstvo došlo s tog otoka pa prepisalo neke dijelove, međutim recimo sa Izolom u današnjoj Sloveniji, dakle skroz gore na sjeveru Jadrana, potpuno isti uvodni tekst, onda dosta su velike sličnosti sa Statuom Kotora, pa čak i Skadra. Znači postojali su neki obrasci koji su pomagali onome koji je sastavljao statut, da neke odredbe jednostavno preuzme, adaptira. Ali to je svejedno bio vrlo težak, ozbiljan i skoro da bih rekla, autorski posao, jer je trebalo tu i lokalne specifičnosti utkati, a ne samo ono što je vrijedilo drugdje.”
Dubrovnik se oslobađa od mletačke vlasti 1358. godine, i postaje slobodna Republika. Utječe li to na Statut, uočavaju li se neke promjene?
“To je jako utjecalo na Statut, to je ustvari jedini prijelomni trenutak za Statut. Dogodilo se naime da je Dubrovnik izišao iz tog mletačkog okvira i kao što ste sami rekli, postao slobodna zajednica, slobodna država, koja je bila samo pod jednom labavom vlašću hrvatskog i ugarskog vladara. Te godine su napravili nešto što poslije više nisu ponavljali, a to je da su odredili, da se Statut vrlo ozbiljno uzme u ruke i pročisti od svih zastarjelih dijelova, ali ono što im je tu bilo najvažnije je to da se zapravo izbace spomeni na ranije vrhovnu vlast Venecije, da se ona zamijeni sa izrazima kao dubrovačka općina i sl. I za to provesti, izabrali su jedno povjerenstvo, mi bi danas rekli od nekoliko uglednih i iskusnih plemića, koji su trebali pregledati statutarni tekst i iz njega izbaciti sve takve spomene vrhovne vlasti Venecije. Međutim, zanimljivo je da su oni to prilično nemarno obavili. Na dosta mjesta su stvarno izbacili, ali na nekim mjestima im je to ipak ostalo unutra. I onda se pitamo kako to da se to nije nikada poslije diralo i izbacilo te dijelove koje su oni propustili. Isto tako, nove institucije vlasti koje se grade nakon 1358. godine, nisu više one iste kakve su postojale u razdoblju izradbe Statuta. Međutim, do tada je Statut stekao zaista, već sa počecima dubrovačke samostalnosti, jedan status vrijedan simbolički, tako da se unatoč tome što su postojali i spomeni mletačke vrhovne vlasti i postojale odredbe o institucijama koje više nisu bile iste i nisu tako funkcionirale, to se nikad više nije išlo mijenjat. Postaje na neki način sveti tekst koji se ne želi više dirati i sve promijene do kojih je dolazilo su se radile na drugi način, a ne tako da se mijenjao tekst Statuta. ”
Teritorijalna proširenja dubrovačke komune započinju 1333. godine na područje Stona i Rata, 1399. godine na područje Primorja i 1427. na područje Konavala. Kako su se zakoni provodili na tim područjima? Je li bilo razlike u centru i na periferiji Dubrovačke Republike?
“Pa evo to ste sve jako lijepo posložili, ali postoji nam tu još i najstarije dubrovačko čedo, da tako kažem, a to je Lastovo, i onda Mljet, nešto nakon toga. Znači Lastovo nam je ustvari ta prva dubrovačka stečevina, nakon onog najužeg teritorija Astareje. Lastovo tu spominjem zato, a Vi ste ga iz svog nabrajanja izostavili, zato što je Lastovo uvijek bilo nešto drugo. Tako da su ovi teritoriji koji su bili relativno bliže Dubrovniku, bili čvršće i vezani uz centar, ovi koje ste nabrojali, znači od Pelješca pa u 15. st. do Konavala. U njima se upravljalo tako da su sastavljani vlastiti zbornici za upravu nad tim područjima, znači prvi takav je izrađen za Ston, nedugo nakon što je Ston došao pod dubrovačku vlast, i onda su ustvari taj isti stonski zbornik samo nazvali drugačije i onda uveli, npr. u Primorje, kada je Primorje stečeno. Znači tu je adaptiran Dubrovački statut da bude primjeren za upravu nad takvim ruralnim područjima. Međutim, imamo tu i ta dva područja s visokom samoupravom, od kojih je ono na Lastovu bila najveća, jer ako zamislite geografski položaj, Lastovom se ne može upravljati drugačije, nego da se prepusti snažna, široka samouprava lokalnoj zajednici, i to im je bilo zajamčeno njihovim statutom iz 1310. godine. I zapravo taj statut je prepisan za Mljet, tako da su te zajednice imale zaista možda i najveću razliku u svojim statutima, u odnosu na dubrovački, jer su se najviše poštovale specifičnosti lokalnih zajednica.”
Cijelu emisiju poslušajte na našem YouTube kanalu, a idućega četvrtka govorit ćemo o važnosti dubrovačkog Statuta za članove plemićkih obitelji. Doznat ćemo zašto se za Dubrovnik kaže da je zakonima naoružan i utvrđen jednako kao i zidinama. Spomenut ćemo i to kako Dubrovnik upravo Statutu duguje današnji prepoznatljiv izgled grada, a povodom 1050. Feste sv. Vlaha, čut ćemo jesu li postojali neki zakoni i odredbe vezane uz proslavu nebeskog zaštitnika grada.
Andrija Šego
