Guido je rođen u Monzi, blizu Milana. 24. lipnja 1984. prvi je put došao u Međugorje. Datum je to koji on smatra svojim rođendanom. Njegova je majka vodila hodočašća u Međugorje od 1984. godine što mu je kao studentu dalo priliku da često dolazi i dugo boravi u Međugorju „kako bih mogao rasti u vjeri i udisati duh Međugorja tj. prisutnosti majke Božje u Međugorju“. Njegov je put obraćenja bio postupan. Uvijek je bio katolik, vjernik, išao je redovito nedjeljom i blagdanima na svetu misu, ali je uvijek kasnio.
„Prvi korak po povratku iz Međugorja bio je taj da sam išao na misu na vrijeme. Drugi korak je bio što sam počeo moliti krunicu, a treći – počeo sam ići na sv. misu svaki dan. To je bitno – sv. misa! To je rast u pouzdanju, potpunoj predanosti Bogu. Upoznavanje Verice bio je plod rasta u vjeri i ljubavi prema euharistiji. Majka Božja je upravo izabrala Vericu za mene. Kada sam imao 24 godine rekao sam ne tražim djevojku za neko hodanje, nego tražim djevojku za brak i to sam povjerio majci Božjoj želio sam djevojku s kojom ću formirati obitelj. Puno kasnije, sa 36 godina upoznao sam Vericu, ali sam tih 12 godina puno molio, puno krunica izmolio u kapelici kod crkve. Prije prvog susreta u sebi sam osjećao da je ona osoba za mene. Nemam mističnih darova, ali sam to osjećao u sebi i sve je išlo prema Božjem planu“, kazao je Guido, a njegova supruga Verica je iz Zagreba. Rođena je 1975. godine, 10 je godina mlađa od Guida. U Međugorje je prvi put došla 1982. godine, s roditeljima s mora.
„Nije se moglo ići na brda, sve je bilo blokirano, u crkvi smo i spavali, na klupi, crkva je bila otvorena cijelu noć“, sjeća se Verica, koja je i kasnije išla na hodočašća s roditeljima.
„Kao dijete imala sam težak oblik astme, od četvrte godine i jako teško razdoblje sam kao dijete proživjela. Kada sam imala deset godina došla sam s tatom na hodočašće. Cijelu noć smo probdjeli na Podbrdu. Moj tata je tada izmolio moje ozdravljenje. Nikada više nisam imala dišne probleme, niti zbog toga bila kod doktora, nikada više ni jedan napadaj, nikada više uzela ni jednu tabletu, a do tada hrpa tableta, injekcija, bolnica svaki čas, gušenja. Na Brdu ukazanja, tata je molio cijelu noć, tada još nije bilo kipa, samo je bilo puno križeva i svijeće su se palile. Proveli smo noć uz križeve i svijeće. Ja sam spavala na kamenju, jer sam bila dijete. A on je molio i nakon toga je bos otišao na Križevac. Kasnije sam se vraćala kao mlada i s društvom, a 2000. godine sam sa župnim zborom mladih navratila u Međugorje na hodočašću za Korčulu. I netko je rekao kako postoje neki Talijani koji imaju kuću. Vodila ju je Guidova mama. On nije bio tu. Komunikaciju sam vodila ja jer sam znala talijanski. Na mailove je on odgovarao. Kada smo odlazili kući, njegova mama nije htjele uzeti novac za noćenje jer nas je bilo puno, spavali smo na podu u vrećama i ona zbog toga nije htjela uzeti novac. Potom sam ja zahvalila mailom. On je opet odgovorio. Nastavili smo komunikaciju na njegov prijedlog da bi tako ja učila talijanski, a on hrvatski.
Nisam znala koliko godina ima, je li oženjen, ništa od toga me nije zanimalo. Razgovarali smo otprilike jednom mjesečno o duhovnim temama. Prije svega smo molili i pratili Ivana Pavla II. na njegovom putu kao pape i žrtvovali se i molili da izdrži sva putovanja… To je trajalo oko godinu dana. U srpnju 2001. nakon nedopisivanja od dva-tri mjeseca javila sam mu se i saznala da sutra ide u Međugorje gdje ostaje mjesec dana. Rekla sam blago tebi i kazala da ja dolazim u kolovozu i da se možemo upoznati. Dogovorili smo susret u 14 sati i 30 minuta 17. kolovoza 2001. kod ispovjedaonica, s lijeve strane crkve. Dođem, ne znam koga čekam kako izgleda, koliko ima godina“, prisjeća se Verica koja je dva dana ranije, na Veliku Gospu, imala visoku temperaturu, ali je s tabletama otišla u Međugorje. Guido na to kaže „eto već na početku netko je htio spriječiti Gospin plan, da ti ne dođeš“.
„Čekam pred crkvom i dolazi čovjek, stoji uz zid crkve, vadi mobitel tipka – i meni zvoni mobitel. Pričali smo par sati. Tada mi je rekao koliko ima godina. U to sam doba završavala fakultet i razmišljala o odlasku u samostan pa sam to hodočašće namijenila molitvi majci Božjoj da mi pokaže put. To je jedini put kada sam na Križevac otišla bosa, taj dan ujutro prije nego smo se našli. Dva dana kasnije smo se kratko opet vidjeli jer sam ja odlazila doma, a on se htio pozdraviti. Potom je počeo zvati svaki dan, slati mailove, pola godine kasnije došao je prvi put u Zagreb, otišli smo na svetu misu, bio je prvi petak, predali smo Bogu naš put, čisto smo hodali do braka, čak bez poljupca, i evo nas tu smo 20 godina kasnije“, govori nam Verica, a Guido priča kako je u početku u Zagreb dolazio rjeđe, na dan, kasnije na tri dana i dulje vrijeme dok se nije preselio u Zagreb.
„Do tog dolaska bili smo u kontaktu svaki dan. Ali sam je uvijek nazvao na mobitel i dijelio sam s njom blagoslov koji je dolazio od Pape preko TV- a. Čuli smo se i na večer i molili zajedno. Tada je to puno koštalo, oko 400 eura na mjesec. Ali to je vrijedilo jer nas je spajao blagoslov preko Papine ruke. To je bilo čudesno: ja Talijan koji ide u Međugorje voli Hrvaticu koja ide u Italiju i voli Papu“, kazao je Guido, a Verica nastavlja kako ju je zaprosio.
„Zaprosio me 20.10.2004. u Rimu na trgu sv. Petra za vrijeme audijencije s Papom, kada sam bila na hodočašću sa župom u Rimu. Dan kasnije dobili smo zaručnički blagoslov u Monte Casinu. Vjenčali smo se 19. lipnja u mojoj tadašnjoj župi u Zagrebu“, priča Verica Kraš Villa, a njezin suprug Guido dodaje: „Imamo petero djece, od kojih se četvero nije rodilo, izgubili smo ih u ranim faza trudnoća. Ali ih smatramo našom djecom jer će na sudnji dan imati uduhovljeno tijelo kao i svi mi ostali. Ivan ne srodio 2. rujna 2008. Bio sam prisutan u rađaoni i to je bilo jedno veliko iskustvo jer sam vidio kako je to teško i mučno rađanje djece pa je moje poštovanje prema ženama raslo. Prvo što sam napravio kad mi je sestra dala maleno djetešce ja sam ga blagoslovio na čelo“.
„Ivan je naše drugo dijete. Imala sam tešku dijagnozu i s njim i neizvjesnost. Ležala sam nepomično mjesec dana, molili smo se sv. Ivanu Pavlu II. i dogodilo se čudo, posteljica se podigla, liječnicima je bilo nevjerojatno. Smatramo da je Ivan rođen po zagovoru sv. Ivana Pavla II. i zato on ima drugo ime Karol, baš poljski“, kazala je Verica, a njezin sin Ivan zna da u nebu ima tri brata i jednu sestru.
„Kad je zadnji moj brat umro u maminom trbuhu pričali su mi kako mi roditelji to kazali, ne sjećam se, ali su mi pričali da sam rekao – Mama ne moj biti tužna, imaš mene. Oni se mole za nas na nebu i mi ih se svaki dan spominjemo u našim molitvama. Sjećam se da sam 2018. kada sam išao na prvu svetu pričest dobio sam nekoliko spomenica u kojima stoji – napiši poruku ili molitvu za svoje roditelje i za svoju braću i sestre. Napisao sam –molitva za braću i sestre, nego molim se njima da se mole dragom Bogu za mene“, govori Ivan koji i zahvaljuje Bogu na divnim roditeljima.
„Nisu mi davali previše kazni, a pogotovo batina. Jednom kada nisam htio ići na svetu misu s tri godine, majka mi je dala nekoliko batina i onda se nakon toga ispovjedila. U roditeljima vidim ljubav prema meni“, kazao je Ivan, a njegova majka dodaje kako u kući „u kojoj živimo žive i moji roditelji. Tako Ivan raste uz baku i djeda, koji je šest godina nepokretan i o kojem se treba brinuti. Ivan vidi altruizam, vidi ljubav. To je s jedne strane žrtva, ali u tome vidim s druge strane veliki Božji blagoslov. Ivan se tako uči vrijednostima pa mu ne treba ništa zapovijedati nego će puno toga sam napraviti, pomagati, zato što živi tu stvarnost“, objašnjava Verica, a Guido priča kako za 40. obljetnicu nisu mogli doći u Međugorje iako su htjeli.
„Pred polazak na svetu misu napravili smo popis naših prijatelja koji su išli u Međugorje pa je Ivan rekao – oni mogu ići, a mi ne možemo. Rekao sam mu – to nije točno jer je djed, koji je u kolicima, naše je Međugorje. Tamo gdje je ljubav, gdje darujemo sami sebe za druge ondje je naše Međugorje. I zanimljivo je – došli smo na misu i svećenik je u uvodu rekao – napravite tako da Međugorje bude u svakome mjestu gdje živite . To su bile iste riječi koje sam ja rekao Ivanu“, govori Guido, a s obzirom na darove koje ima njihov sin Ivan Karol, kaže: „Smatram da sveti papa Ivan Pavao II. Ivanu nije samo zaštitnik. Ja mislim da Papa živi u njemu. To su jake riječi, znam. Ne mogu shvatiti da imamo dijete koje radi i govori takve stvari za njegovu dob. To je nešto nevjerojatno i neshvatljivo pa mislim da Papa ima veću vezu nego što je samo zaštitnik.“
O tome su govorili za naše Međugorske minute.
Verica dodaje kako su „ovo hodočašće željeli posvetiti Majci Božjoj kao zahvalu za naših 20 godina, za njezina čudesa. Da se ona nije ukazala u Međugorju – naše obitelji danas ovdje ne bi bilo. Želim zahvaliti Bogu i Majci Božjoj za sve milosti našoj obitelji.“
Višnja Spajić
