Danas Crkva slavi spomendan pape Grgura VII., jednog od najvećih papa u crkvenoj povijesti. Rođen je oko 1028. godine u Toskani u Italiji, u Rimu zadobiva dobru naobrazbu te se povlači u monaški samostan gdje želi provesti ostatak svoga života posvetivši ga Bogu. U to vrijeme Crkva je vodila velike borbe sa svjetovnim vlastima oko laičke investiture, tj. prava svjetovnih vladara da postavljaju biskupe i ostale službenike u Crkvi čime bi ojačavali svoju vlast i na vjerskom polju, jer po njima je kralj ”milošću Božjom” i duhovni vladar svojih podanika. Protiv ovoga Crkva se žestoko borila i njen najveći oslonac bili su upravo monaški samostani koji su za svoga poglavara smatrali papu, a ne kralja, što znači da su monasi bili u to vrijeme dosta utjecajni u crkvenim strukturama. Jedan od njih bio je i Hildebrand koji se žestoko opirao laičkoj investituri. Smatrao je kako papa treba imenovati i odrediti ne samo nove biskupe, nego i nove kraljeve. Ako gledamo s političke točke gledišta Hildebrand je otišao u drugu krajnost, no on je sve gledao kroz prizmu vjere pa tako treba i ”suditi” njegov život i pontifikat jer nije ga zanimalo tko su vladari i biskupi, važno mu je bilo da budu dobri kršćani i ljudi vjerni Bogu. Hildebrand je izabran za papu u travnju 1073. godine te uzima ime Grgur i počinje svoju borbu sa svjetovnim i crkvenim vladarima. I u ovu priču sada ulazi herceg Zvonimir.
Stanje u Hrvatskoj u to je vrijeme izuzetno teško. Prvo, odvija se borba za prijestolje između nekoliko prijestolonasljednika kralja Petra Krešimira IV. Drugo, tu su i određeni problemi koje možemo čitati iz prisege koje je kralj Zvonimir dao papi Grguru VII., a tu su: divlji brakovi, rastave valjano sklopljenih brakova, vjenčanja među rođacima, nepoštivanje crkvenih autoriteta, nedolično ponašanje crkvenog klera, prodaja roblja, nepoštivanje papinih odluka, itd…. Zvonimir, svjestan svega što se događa, uspijeva doći na vlast te šalje pismo papi u kojem traži da ga prizna za vladara što je papa i učinio uz uvjet da prizna papu za svoga duhovnog poglavara te da započne reforme u Crkvi u Hrvata na gore spomenutim poljima. Kralj je to obećao te mu papa šalje poslanika koji kruni Zvonimira u jesen 1075. godine, a kralj papi potpisuje zakletvu. Zvonimir je krenuo u obnovu koliko je mogao što vidimo po stalnim posjetama papinih izaslanika u njegovu zemlju koji su potvrđivali kraljeve odluke. Isto tako papa je više puta zaštitio Zvonimira od napada njemačkih vitezova zaprijetivši im izopćenjem. Osim u političkom polju događa se razvitak i u pismenom polju te graditeljstvu gdje kralj Zvonimir podupire izgradnju samostana, crkava koji su kićeni umjetničkim djelima, napose reljefima koji su nam ostali vjerni svjedoci kulturnog bogatstva Crkve u Hrvata toga vremena.
U dobrim su odnosima bili sve 1085. godine kada u Salernu umire papa Grgur VII. kao prognanik koji nije htio popustiti pred zahtjevima njemačkog cara Henrika IV. Zvonimir umire 1089. godine u Kninu ne ostavivši nasljednika iza sebe što je izazvalo sukobe unutar kraljevstva te dolazak Mađara na hrvatsko prijestolje. Unatoč tragičnim završetcima obojica su ostavili veliki trag u povijest. Papa Grgur VII. je zbog svoje ustrajne borbe i vjere proglašen blaženikom i svecem, a kralj Zvonimir ostao je upamćen u povijest kao jedan od sposobnijih hrvatskih kraljeva.
Fra Antonio Petric
LITERATURA:
1) Peter NEUNER, Per una teologija del popolo di Dio, Brescia, 2016.
2) Liturgia delle ore. Secondo Il Rito romano e il calendario serafico, II., Città del Vaticano, str. 1676-1678.
3) Franjo ŠANJEK, Kršćanstvo na hrvatskom prostoru, Zagreb, 1991.
4) Ferdo ŠIŠIĆ, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb, 1925.
