6.3 C
Međugorje
26.01.2222.

Prof. dr. sc. Ivo Lučić u ‘Magistra Vitae’ o Hrvatskom proljeću

Povodom 50. obljetnice Hrvatskog proljeća, u emisiji „Magistra vitae“, započeli smo ciklus emisija o toj temi, o hrvatskom nacionalnom pokretu s kraja 60-ih i početka 70-ih godina, prošloga stoljeća. S našim gostom, prof. dr. sc. Ivicom Ivom Lučićem, u prvoj od tri emisiji, govorili smo o pojmovima Hrvatsko proljeće, Masovni pokret i Maspok. Prikazali stanje u Jugoslaviji, 50-ih i 60-ih godina 20. st., te predstavili nositelje proljeća.

Hrvatsko proljeće, Masovni pokret Maspok

„Pojmovi se odnose na manje više jedan isti proces, koji je povezan s nečim sličnim što se događalo u nekadašnjoj Čehoslovačkoj. Naime, tada je navodno Dubček, tadašnji predsjednik, šef Partije Čehoslovačke, rekao nakon što je Sovjetski Savez intervenirao u Čehoslovačkoj tenkovima i slomio tadašnji pokret demokratizacije i reformi, koje je on provodio. On je rekao da sovjetski tenkovi mogu uništiti cvijeće, ali ne mogu zaustaviti proljeće. Radi se o parafrazi jednog stiha Pabla Nerude. Tako da taj jedan romantični izraz, Praško proljeće, se kasnije prenio i na Hrvatsku i nazvao se Hrvatskim proljećem, slično po tom čehoslovačkom uzoru. To je termin samog proljeća, a zapravo se radi o hrvatskom nacionalnom pokretu, u jednom razdoblju gdje nakon 20-ak godina komunističke diktature, došlo do određenih reformi i promjena i došlo je do ponovnog jačanjatog nacionalnog identiteta, jačanja kroz kulturu. Politički procesi su uvijek kasnili iza kulture. Naravno, Partija je čvrsto kontrolirala svojom policijom te političke procese, ali nije mogla kontrolirati sve ono što se događalo na području kulture. Na tom prostoru su se odvijali određeni procesi, koji su doveli do onoga što danas zovemo Hrvatsko proljeće, odnosno iz one druge perspektive, perspektive koja nije sklona, koja je osuđivala te procese, taj cijeli pokret, prije svega mislim na Beograd, i druge jugoslavenske centre. Oni su to zvali Masovnim pokretom, a kako su komunisti volili kratice, onda su to zvali Maspokom. To su dva suprotstavljena termina, koja se tiču tog hrvatskog nacionalnog pokreta, s kraja 60-ih i početkom 70-ih godina prošloga stoljeća.“

Stanje u Jugoslaviji 50-ih i 60-ih godina 20. stoljeća

„Radi se, prije svega, o tome da je došlo do jedne gospodarske, a onda i političke krize, koja je tražila jedan novi način definiranja odnosa, znači redefiniranja odnosa, prije svega između Beograda i republičkih centara. Naime,u tome razdoblju stvorene su te republičke partijske strukture, stvorene su lokalne, regionalne oligarhije. Došlo je do etatizacije, jačanja birokratizacije u tim Republikama, na drugim razinama, koje su tražile svoj dio vlasti. Znači oni nisu bili sretni, ni u Ljubljani, ni u Zagrebu, bez obzira na njihovu ideološku bliskost ili ideološke pozicije, ali su htjeli više vlasti. I ta republička pozicija, nakon onog Ustava iz 1963., već im je to omogućavala, a onda je došlo do tog gospodarskog sloma i niza tih političkih reformi. Poslije svakog kongresa prinosila se žrtva kongresu, to je bio Đilas nakon Šestog, Ranković nakon Osmog, dakle prinosile su se žrtve tim partijskim kumirima i došlo je do tih reformi. Maloprije sam spomenuo kulturu, naime ona je jako važna. Nije bilo dopušteno baviti se politikom izvan struktura Komunističke Partije Jugoslavije, odnosno Saveza komunista poslije. Jedino je njima bilo dopušteno baviti se politikom, a posebno baviti se nacionalnim odnosima. To je išlo, ako bi se netko izvan partijskih struktura, pokušao time bavit, onda bi to bilo kazneno gonjeno, i taj bi bio smatran političkim kriminalcem, nekakvim prekršiteljem tih mjera, da bi bio proglašen državnim neprijateljem i izoliran i spriječen baviti se bilo čime. Međutim, problem sa kulturom vam je u tome što je poslije rata, naravno pod utjecajem Sovjetskog Saveza, barem do one 1948./49. god., do rezolucije Informbiroa, utjecaj Sovjetskog Saveza je bio toliko velik, da su oni nametali te kulturne obrasce.

Došlo je do velikih akcija opismenjavanja na terenu, na prostoru bivše Jugoslavije, došlo je do jačanja tih partijskih struktura, preko raznih partijskih tečajeva, nametanja ljudima nečega što su oni, velika većina, doživljavali kao nešto potpuno strano, bez obzira na razinu pismenosti. Ali je problem bio, kako će te nametnuti teze Zogovića i sličnih, i komunističkih aktivista, uglavnom priprostog i polupismenog svijeta, hrvatskoj kulturi koja je bila jaka, gdje su ostaci te građanske hrvatske kulture, književnosti, još uvijek funkcionirali, bili su snažni. Ne možete čak ni jednom Krleži, koji, koliko god on bio blizak tim idejama, internacionale, socijalizma, teško mu je nametnuti ideje Zogovića i sličnih. Došlo je do jedne vrste, tihe pobune protiv toga, tako da su nekoliko časopisa koji su u to vrijeme počeli izlaziti u Zagrebu,  bili proglašavani neprijateljskim, pa se s njima vodila ta žestoka ideološka borba. Književnici tipa Raosa, Pupačića, Kušana i slični, bili su označeni neprijateljima, kasnije Vlado Gotovac, cijeli niz hrvatskih književnika i intelektualaca. I to je tako trajalo dugo, sve do te Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. god., koja je u nekom smislu bila formalni početak Hrvatskog proljeća. Često se spominje taj izraz hrvatska šutnja, kao u Hrvatskoj se nikada nije ništa događalo.

Uvijek se nešto događalo, i uvijek je bilo ljudi po zatvorima, i uvijek je bilo ljudi koji su nešto radili, koji su se opirali, borili za slobodu, za kulturu, za identitet, nekada manje, nekada više, ali ih je uvijek bilo. Nikada ta šutanje nije bila potpuna. Naravno možemo govoriti o šutnji institucija, o šutnji Partije, ali o šutnji naroda, toga doista nikada nije bilo. Dakle ta Deklaracija je nekakav formalni početak tog Hrvatskog proljeća, iako je već čitavo desetljeće došlo do ozbiljnih gibanja na toj kulturnoj sceni.“

Smjena Rankovića

„Ranković je tada bio drugi čovjek Jugoslavije. Bio je netko tko je dosljedno zastupao one, rekao bih, dogmatske, rigidne, partijske ideje. Vrlo blizak Josipu Brozu Titu. Međutim, u tim novim odnosima snaga 60-ih godina, pogotovo poslije Osmog kongresa, poslije 1964., a treba znati da je na tome kongresu praktično osuđen taj jugoslavenski unitarizam. Sam Josip Broz Tito je rekao da neki krivo razumiju i brkaju postojeće nacije s jugoslavenstvom kao pripadnosti državi i lojalnosti državi. On je jasno tada kazao, a to je bilo naravno pod pritiskom Ljubljane i Zagreba, da ni govora nema o dokidanju postojećih nacionalnih identiteta, čemu su neki bili skloni. Zapravo to je bila jedna situacija, vrlo slična današnjoj u Bosni i Hercegovini, kada neki misle da političko bosanstvo znači ukidanje Hrvata, Srba i Bošnjaka, kao nacije, odnosnoto bila neka vrsta transmisije, pretvorbe Bošnjaka u Bosance, i kao svi bi tada bili Bosanci ili Bošnjani ili što već, ali u svakom slučaju, jedna takva slična ideja je u Jugoslaviji prestajala živjeti te 1964. odnosno to je bio i formalni kraj. Dvadeset godina poslije rata, jasno je bilo da ona nema nikakvog smisla i da ta vrsta pritiska neće uroditi nikakvim plodom, a razara društvene i političke strukture.

To je bilo nešto što je dovelo do konfrontacije sa Rankovićem, koji možda to nije najbolje razumio, odnosno prihvaćao, i bio je isturen kao netko tko se tome protivio, i tko je ostao na tim pozicijama tog jugoslavenskog unitarizma. Bilo je logično, da u jednome procesu, kako su to komunisti radili, manje više dobro organizirano, da bude optužen za prisluškivanje samoga Josipa Broza Tita, iako on već dugo, uopće nije bio na čelu te UDBE. Neki drugi ljudi su to vodili, ali to uopće više nije bilo važno, bilo je važno da se on proglasi politički odgovornim i on je maknut. Međutim tu je napravljen jedan politički pomak. Vidi se kako je vrijeme prolazilo, odnos prema tim žrtvovanim ljudima se mijenjao. Hebranga su ubili, Đilasa zatvorili, a Rankovića su samo smijenili i sklonili, i dali mu vilu u Dubrovniku i rekli da se makne iz političkog života. Kako je i sam sudjelovao u takvim procesima, on je znao što to znači i mudro se sklonio i praktično dok je god bio živ, šutio je i nije se nigdje eksponirao. Tek je njegova smrt izazvala nekakvu vrstu masovne političke manifestacije u Beogradu na groblju.“

Nositelji Hrvatskog proljeća

„Akteri tog proljeća su u prvom redu intelektualci okupljeni oko Matice hrvatske. Znači Matica je bila jedna forma, oblik u kojem su oni djelovali. Poslije toga su to bili studenti, kao jedna vrsta snage tog samog intelektualnog pokreta. Partija se uključila tek kao treća, odnosno čelni ljudi Partije, kad su vidjeli da to je dobilo takav odjek, takvu jednu masovnost, smatrali su da im to može samo koristiti, a bilo je na tragu službene politike, one o kojoj smo ranije govorili, znači poslije Osmog partijskog kongresa iz 1964. god. Znači ljudi iz Matice, to su hrvatski intelektualci, spomenuo sam nekolicinu, kada sam govorio o književnicima i književnim listovima, koji su izlazili u to vrijeme, dakle prije same Deklaracije. Ti ljudi su se već prije borili, zalagali su se za hrvatski jezik, za svoj identitet, kulturu, za određenu vrstu čak i priznanja političkog subjektiviteta, iako je to u tom vremenu naravno problematično. I oni su bili ti koji su doveli do te Deklaracije. Znamo da je pitanje jezika bilo regulirano Novosadskim sporazumom iz prosinca 1954. god., kojim jeodređeno da je, kako se to govorilo, narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca, jedan jezik. I bitno je bilo samo da se u tom njegovu nazivu istaknu oba njegova djela, bio je hrvatskosrpski, odnosno srpskohrvatski jezik. Međutim, bilo je jasno da od te 1954. god., pa sve do 1967., taj jezik je sve više srbiziran, postajao je sve više srpski, odnosno stvarao se jedan umjetni državni jezik. To se tada zvalo jezikom Tanjuga. Protiv toga su se ljudi naravno bunili, i onda je došlo do Deklaracije, a treba znati da su nju potpisali predstavnici 18 kulturnih institucija, i da je ona upućena Saboru, tadašnje Socijalističke Republike Hrvatske, Saveznoj skupštini SFRJ i ostalima, a zapravo se ticala očekujućih izmjena Ustava. Dakle to je bilo vrijeme, kad se već raspravljalo o određenim izmjenama Ustava, naravno kasnije je donesen taj Ustav iz 1974., prije toga amandmani na prethodni Ustav i tu je bilo bitno, ti ljudi su inzistirali da se pitanje jezika, u tom novom Ustavu, riješi na adekvatan način, odnosno da se hrvatski književni jezik kao takav prizna. To je ono što je bit, toga što zovemo Hrvatskim proljećem. Naravno, studenti su bili ona snaga, koja je najborbenija, najvitalnija, naravno najmlađa. Tu je bilo različitih elemenata, od ljudi koji su politički na određen način djelovali, imali neke ambicije, bili su uključeni u određene strukture, neki čak i u partijske. Pa do onih koji su došli studirati sa traumama, izgubljenih roditelja, izgubljenog zavičaja, terora koji je vladao i slično. Tu je zanimljiv jedan naziv, kojeg su kasnije komunisti koristili. Naime, oni su spomenuli, kada se osuđivalo, nakon Karađorđeva, kada su se tražili odgovorni, i osuđivao se taj cijeli hrvatski pokret, onda se spomenuo i „Hercegovački zid“. „Hercegovački zid“ bi bila jedna skupina studenata, uglavnom iz Hercegovine, iz Imotske krajine, koji su bili posebno borbeni, i za koje se držalo da predstavljaju ozbiljnu opasnost režimu, pa se njih optuživalo da su na tim sjednicama igrali određenu ulogu ili obavljali funkciju redara isl., da bi uredovali u smislu pritiska, pa čak i fizičkog itd. Bilo je raznih optužbi, ali u svakom slučaju, ono što je važno, to je da su taj cijeli pokret predvodili hrvatski intelektualci, da su mu se pridružili studenti i da se tome pridružila Partija sa Desetom sjednicom, a koja je njihova stvarna uloga bila, to se može vidjeti čitajući prije svega one stenograme iz Karađorđeva, kad vidimo da su se oni sami nudili, da to sami represijom riješe, da su se oni kajali za svoje grijehe propusta i nedovoljne budnosti. Ali naravno kako je to u komunističkom sustavu bilo, njima se više nije vjerovalo, oni su uklonjeni i došli su neki drugi, koji su obavili taj posao.“

Cijelu emisiju poslušajte na našem YouTube kanalu, a idućeg četvrtka, od 10:15 govorit ćemo o reakcijama na Hrvatsko proljeće u ostalim Republikama, spomenuti kako su na pokret gledali u Zapadnom i Istočnom bloku, te kako je hrvatska politička emigracija doživjela Hrvatsko proljeće.

Andrija Šego

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne