6.3 C
Međugorje
26.01.2222.

Prof. dr. sc. Ivo Lučić u ‘Magistra Vitae’ o reakcijama na Hrvatsko proljeće

Povodom 50. obljetnice Hrvatskog proljeća, s našim gostom prof. dr. sc. Ivicom Ivom Lučićem, znanstvenim savjetnikom na Hrvatskom institutu za povijest, u emisiji „Magistra vitae“, nastavili smo govoriti o toj temi, o reakcijama na Hrvatsko proljeće, kako unutar Jugoslavije, tako i izvan nje.

10. sjednica CK SKH

„To je bilo u siječnju, to je trajalo od 15. do 17. siječnja 1970. Osudili su, slično kao na onome Osmom kongresu, rastući unitarizam i to je bio ključ priče. Tu su bile dvije pozicije, jedna je bila unitaristička, druga je bila federalistička. Oni koji se sjećaju 80-ih godina, antibirokratske revolucije, Miloševićeve politike, zapravo se manje-više govorilo o istim stvarima. I tada se ponovno vrtila ista priča, tko je bio za federaciju, tko za konfederaciju? Je li federacija trebala  ,kako se to tada govorilo, federirati ili je trebala biti transformirana. Uglavnom radilo se o tom otporu unitarizaciji. To se naravno temeljilo na zahtjevima za očuvanje identiteta, za politiku čistih računa, malo više tržišne privrede, veće samostalnosti republika, odnosno Hrvatske u tom slučaju. Kad se govori o čistim računima, često se izvlačio taj argument deviza, koje je Hrvatska zarađivala od turizma, koje su išle u Beograd, koji je profitirao, koji je manje-više kontrolirao sve društvene i političke i gospodarske procese. I hrvatsko partijsko vodstvo je računalo, htjelo iskoristiti tu cijelu situaciju, i u skladu s aktualnom politikom SKJ, ostvariti malo više slobode, malo više vlasti. Shvatili su da ne mogu kontrolirati sve te procese, da ostaju izvan njih i da gube legitimitet za svoju vlast.“

Usporedba tadašnjeg stanja u Jugoslaviji, s današnjim u BiH

„Nažalost iz povijesti ništa ne učimo i to je nažalost činjenica! Koliko god masu toga i poznavali, čini mi se, nismo u stanju, barem veliki dio društva i politike, izvući određene zaključke. Dakle Jugoslavija, zamislite, naravno govorim hipotetski, da je tih 70-ih god., da su prihvaćeni ti zahtjevi za reformama, da je Jugoslavija ustrojena na jedan logičniji, pravedniji, i ispravniji način, da su priznati postojeći identiteti, da se nije išlo suludo negirati identitete, pokušavalo centralizirati, stvarati neki umjetni jezik, vrlo je moguće da bi ta Jugoslavija i opstala. Da bi ona jednostavno funkcionirala, promijenila bi se vlast 90-ih, ali ne bi bilo toliko amoziteta, a pogotovo možda ne bi bilo rata ni sukoba. Ali problem je, to je Latinka Perović jedanput napisala, nakon što su maknuti i smijenjeni svi ti ljudi u Hrvatskoj, također je došlo do smjene srpskih liberala, praktično su uklonjene, sve one demokratski orijentirane društvene strukture. Tamo je u Srbiji maknuta Perovićka i Marko Nikezić i mnogi drugi, ostavke su podnijeli čak i ljudi poput Koče Popovića i Mirka Tepavca. Negdje oko 6000 ljudi je tada u Srbiji smijenjeno, sa različitih funkcija. Radilo se uglavnom o mlađim i demokratski orijentiranim ljudima, a vraćeni su na pozicije, stari komunistički dogmati i društvo se vratilo unatrag, došlo je do regresije. Danas imamo nekakvu situaciju u BiH, čini mi se sličnu. Ljudi koji su realni, koji su umjereni, koji pokušavaju, koji zagovaraju kompromise, njih se jednostavno izbacuje iz tih društvenih odnosa, oni su nevažni, jer kao nisu dovoljno radikalni. Njih se proglašava izdajnicima, nekakvim nedovoljno snažnim likovima, čime li sve i traži se borba do zadnje kapi krvi. Ne vidim demokratske snage, teško je vidjeti sad kako će ti procesi završiti. Koje su to snage koje bi mogle iznijeti nekakve promjene? Često sam i sam ponekad zagovarao, nadajući se da bi netko mogao to čuti, da se nekakve snage u zemlji mogu izboriti za promjene odnosa, za budućnost, no onda se pitate: „Dobro tko je ta, tko je to? Koga imate na jednoj, drugoj, trećoj strani? Kolika je snaga? Koliko ima demokratskog potencijala intelektualnog da bi mogao provesti te promjene?“

Sarajevska deklaracija

„Prije nego kažemo nešto o tome, spomenuo sam ove smjene u Srbiji. U Hrvatskoj je tada smijenjeno jako puno ljudi, mislim da je negdje oko 12.000 ljudi napustilo to partijsko članstvo, primljeni su neki novi, 5 ili 6 tisuća ljudi je smijenjeno s funkcija, puno je ljudi ostalo bez posla. Oko 2000 ljudi je suđeno u Hrvatskoj, dakle osuđeni su za razna politička kaznena djela, za nacionalizam, šovinizam, neka djela neprijateljske propagande, rušenja države i sl. Došlo je do ozbiljnih promjena. Danas kad kažemo smjena, nama to ne zvuči tako strašno. Pa što ima veze, nekoga je smjenilo s neke funkcije, ostao je raditi svoj posao, ali nije! U tome i jest problem! Nije to kao danas, možete otvoriti privatnu firmu ili otići negdje raditi. Tada, ako ste bili smijenjeni s neke funkcije, to je značilo obično izbacivanje s posla ili stavljanje na neku vrlo nisko rangiranu poziciju s koje se nikad nećete pomaknuti ili oporaviti. Ljudi su jednostavno osuđeni nacionalistima i prokazani, i kao takvi bilo im je spriječeno bilo kakvo napredovanje, a apsolutnoj većini je bilo spriječeno zapošljavanje. Oni su bili u toj egzistencijalnoj krizi, dakle ljudi bez posla, bez mogućnosti rada, potpuno izolirani u društvu. Spomenut ću jedan slučaj, profesora Ivana Alilovića, koji je bio iz Ružića, iz Gruda, koji je vrlo često dolazio u Ljubuški, ja sam ga osobno poznavao. Kad bi se mi nalazili s njim 1989. i 1990. ljudi su se i dalje sklanjali, bojali su se približiti, micali su se sa strane. Zamislite kako je to bilo 60-ih ili 70-ih godina. Ljudi su imali ozbiljne probleme sve do 1990. godine. Što se tiče ovog pisma sedmorice, koji danas pomalo pretenciozno se zove i Sarajevskom deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, teško je to nazvati istim imenom, pogotovo što u Hrvatskoj se radi o 18 institucija, a ovdje se radi o 7 ljudi. Naime, naš Ljubušak, Veselko Koroman, jedan veliki hrvatski pjesnik i akademik, pisao je u nekoliko navrata, znam da u njegovim sabranim djelima, u knjizi Broj četiri imate tekst koji on piše Srećku Džaji, gdje on opisuje kako je nastala ta deklaracija. On i pokojni Vitomir Lukić su smislili taj tekst, napisali ga i tu su potpisana još petorica hrvatskih književnika iz Sarajeva. Radilo se zapravo o tome da su oni na jednu prozivku, jednog od tih funkcionera komunističkih tada, koji je tražio da oni, kao hrvatski književnici, odgovore Grgi Gamulinu, jednom hrvatskom intelektualcu, koji je pisao u Hrvatskom tjedniku, kako je hrvatska kultura u BiH zanemarena, gurnuta u drugi plan, kako je hrvatski jezik potpuno potisnut i sl. I sad su ovi tvrdili da to nije istina, i tražili su od hrvatskih književnika da oni to opovrgnu, a oni ne samo da nisu opovrgnuli, nego su napisali to pismo, gdje su to potvrdili, a poslije toga je Koroman napisao dva sjajna eseja. Jedan je „Uvlake gredu a postole stoje“, a drugi je „U cara Trajana kozje uši“, to je trebalo biti objavljeno u časopisu Život, ali nije, zabranjeno je. Kasnije je Koroman to objavio u svojim knjigama poslije 90-ih. U BiH je inače, iako je bilo optužbi da Matica hrvatska uspostavlja svoje ogranke, to nije bilo istina. Matica je sama to demantirala, nikada nije imala ogranke, niti pododbore i nešto slično u BiH, ali je bilo ljudi, bilo je nekih pokušaja u Novom Travniku, u Ljubuškom, ali su oni bili vezani za ogranak u Metkoviću i bilo je ljudi iz BiH, koji su bili članovi Matice hrvatske. I to se smatralo gotovo kriminalnim činom, nekakvim neprijateljskim djelom, i takvi su ljudi kasnije prokazivani, čak i oni koji su naručivali knjige od Matice hrvatke, kao maspokovci. Te etikete su se, kao i inače u komunizmu, vrlo lako lijepile.“

Reakcije na Hrvatsko proljeće unutar Jugoslavije

„Što se tiče partijske strukture u BiH, vrlo žestoki napadi su išli iz BiH prema Hrvatskoj. Nekolicina ljudi, poput Branka Mikulića, koji je bio Hrvat, vjerojatno je imao dužnost osuditi taj hrvatski nacionalni pokret, taj hrvatski šovinizam, nacionalizam i što sve ne. Cvijetin Mijatović koji je na onom Mostarskom savjetovanju, koje je održano 1968. god., on je na jedan potpuno drugi način govorio o Hrvatima u BiH, bio je gotovo nositelj tih promjena, on je rekao da je teško biti Hrvat u nekim krajevima BiH u to vrijeme. Kasnije, za vrijeme ovih događaja, bio je vrlo radikalan, govorio je o opasnosti srpsko-hrvatske nagodbe na račun drugih, a posebno na račun BiH. Slovenci su također, Kardelj i Popit, Mitja Ribičić je bio posebno radikalan. On je čak napravio jednu posebnu konstrukciju, gdje je htio povezati tadašnje vodstvo u Hrvatskoj s emigracijom. Kada je bio pozvan da se to dokaže, izbili su sukobi i preko toga svega se prešlo. Dakle bile su vrlo oštre reakcije iz BiH, iz Slovenije, o Srbiji da ne govorimo, oni su čak išli sa nekakvim svojim Predlogom za razmišljanje, koje je potpisala jedna skupina njihovih književnika, gdje su tražili da se latinica u Srbiji potpuno prestane koristiti, da se sve prijeđe na ćirilicu, tražili su posebne škole za Srbe u Hrvatskoj i sl. Znači situacija se bila ozbiljno radikalizirala, a u temelju svega je bio obračun, pokušaj da se taj unitarizam, koji se u jednom vremenu pokušao nametnuti kao temeljna politička vrijednost ili nešto što je bilo prioritetno u politici, da se to gurne u drugi plan, odnosno da se taj pokušaj negiranja postojećih identiteta zaustavi, jer se vidjelo da to ne vodi ničemu dobrome, ali eto to je izazvalo takve reakcije, takve lomove, da je Jugoslavija sigurno te 1971. zapečatila svoju sudbinu, odnosno tadašnje partijsko vodstvo i pokazalo se da nema nikakvih snaga za ozbiljne reforme, niti za demokratizaciju. I onda smo došli do jednog apsurda, da je izvučen zaključak da je Jugoslavija zapravo doista neprirodna tvorba, a neprirodna je iz razloga što svaka njezina demokratizacija vodi u njezin nestanak. E sada se trebaju ljudi koji brinu o budućnosti BiH pitati što znači demokratizacija BiH, kako bi BiH danas prošla kada bi se raspisao novi referendum, kada bi se doista na demokratski način progovorilo o nekim pitanjima, a vidimo sami da situacija, da nekakvi računi prije ili kasnije dođu na naplatu, i oni se svode.“

Reakcije na Hrvatsko proljeće izvan Jugoslavije

„Brežnjev je uspostavio onu strategiju ograničenog suvereniteta, nametnuo jednu vrstu pravila da Sovjetski Savez ima pravo intervenirati svugdje, gdje bi bio ugrožen socijalizam. To je bilo opravdanje za intervencije u Mađarskoj, Čehoslovačkoj. Pitanje je kako je tekao taj razgovor između njega i Josipa Broza Tita, to je naravno sad stvar kalkulacija. Je li on njemu nudio pomoć kako kažete ili je Tito plašio ove svoje podanike s tim. Inače im je prijetio vojskom, plašio ih vojskom, to je bio njegov posljednji, najjači argument u tim prepirkama između republika i federacije. Međutim, što se tiče Sovjetskog Saveza, isto kao i SAD, Istočni i Zapadni blok su podržavali Jugoslaviju. Zapadni blok je imao ambicija mijenjati sustav u Jugoslaviji, tako je bilo sve do kraja 1991. god. Što se tiče političke emigracije, veći dio njih je bio jako uzbuđen s onim što se događa u Hrvatskoj, zbog tih promjena do kojih je došlo. Većina je bila svjesna, da bi njihova pomoć bila samo kontraproduktivna, da je upitno što oni tu mogu napraviti, ali je došlo do jedne bliže, jedne bolje komunikacije. Jedanput je došlo do jednog određenog i povezivanja, a onda je nakon sloma Hrvatskog proljeća, nakon Karađorđeva, došlo je do jačanja, jer je došao jedan novi val emigracije, mladih ljudi, intelektualaca, od Brune Bušića pa nadalje, ljudi koji su kasnije znatno intelektualno ojačali tu emigraciju. Ono što je najvažnije, je bila jedna spoznaja, koja je u emigraciji tada zaživjela, a to je da će ljudi u Hrvatskoj biti nositelji svih budućih promjena, svega onoga što se bude događalo, da oni eventualno mogu pomoći, ali da će se glavna bitka voditi u zemlji, što se upravo tako i dogodilo.“

Cijelu emisiju poslušajte na našem YouTube kanalu, a idućega tjedna zaključit ćemo ciklus emisija o Hrvatskom proljeću, te doznati kako je došlo do gušenju Hrvatskog proljeća, te kakva je bila sudbina proljećara.

Andrija Šego

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne