Povodom 50. obljetnice Hrvatskog proljeća, ovoga tjedna u emisiji Magistra vitae zaključili smo ovu temu. Nakon što smo u prve dvije emisije govorili o stanju u Jugoslaviji 50-ih i 60-ih godina 20. st., predstavili nositelje proljeća i njihove ciljeve i zahtjeve. Nakon što smo govorili o reakcijama na Hrvatsko proljeće, kako unutar Jugoslavije, tako i izvan nje, ovoga tjedna doznali smo kakva je sudbina zadesila proljećare nakon što je Hrvatsko proljeće nasilno ugušeno. Naš gost bio je prof. dr. sc. Ivo Lučić, znanstveni savjetnik na Hrvatskom institutu za povijest.
Vojna vježba 71
„To je bila jedna manifestacija sile, moći i ujedno provjera odaziva. Vojna vježba je prilika da se ljude okupi, da ih se na neki način provjeri, da se prvo vidi kakav je odaziv, drugo kako oni reagiraju na te pozive, treće da se čuju njihova mišljenja, jer za 10, 15 ili mjesec dana, koliko sad vježba traje, postoji jedna intenzivna komunikacija i rade se određene procjene. Ta vježba bila je na tim prostorima (Slovenija, Hrvatska i BiH), koji su obuhvaćeni ovim procesima. Ona je svakako bila jedna, u tom vremenu, doista moćna, jaka, manifestacija sile, moći, snage, a onda svega onoga drugog što ide uz to. Bila je namjera naravno pokazati odlučnost, i u zemlji, ali i u inozemstvu, da će komunistička vlast iskoristiti sva sredstva koja su joj na raspolaganju da bi kontrolirala procese i da bi zaustavila reforme ako bi išle u onom pravcu kuda oni ne bi željeli.“
Studentski štrajk
„Danas to lijepo zvuči. Možemo govoriti o borbenom duhu, o nečemu s čime se ljudi na neki način mogu pohvalit. Međutim, pitanje je koliko je to imalo smisla, nakon te jasne političke osude, nakon što je to reformističko krilo partije poraženo i smijenjeno. Snage za štrajk, za bilo kakvu pobunu, jednostavno nije bilo. To je bio jedan totalitaran režim, koji nije dopuštao nikakvu manifestaciju, nikakvu razliku, ništa. Jednostavno bilo je neizvedivo, tako da je taj studentski štrajk zapravio bio jedino jedan dostojanstven oproštaj te generacije od onoga što su pokušali i možda jedna vrsta zaloga, znači oni su bili spremni i prihvatili su svoju sudbinu, mnogi od njih su odležali po zatvorima cijeli niz godina, i to je bio nekakav zalog za budućnost, ta njihova žrtva je, vidjeli smo, bila motivirajuća 90-ih, i danas kad gledamo iz ove perspektive, a pogotovo iz perspektive one 1990. godine, onda znamo da je Hrvatsko proljeće, da su ljudi koji su bili nositelji tog proljeća, pa čak i oni koji su bili u tim partijskim strukturama, zapravo pridonijeli osamostaljenju Hrvatske, pridonijeli su očuvanju onoga što zovemo nacionalnom sviješću, identitetom, nisu dopustili da se to priguši, da se to deformira, da se to izvitoperi, da oslabi, nestane i mislim da je njihova zasluga u tom smislu velika.“
Sječa Hrvatke i tzv. Komitet pedesetorice
„Ma to je tipična komunistička izmišljotina. Oni su uvijek morali formalizirati neprijatelja, definirati ga, nije bilo moguće kazati da se radi o širokim slojevima ljudi, studenata, građana, seljaka, radnika i sl. Ne, uvijek je to trebalo staviti da je neprijateljski čin, djelo eto te pedesetorice ili desetorice, svejedno, potpuno je nevažno. Oni bi to tako označili, onda bi te ljude žigosali. Nikakvog komiteta nije bilo. Ono što je važno spomenuti je da su komunistički lideri, komunistički vođe iz tog vremena, oni su smijenjeni, ali nitko od njih nije završio u zatvoru, ni Savka Dabčević Kučar, ni Mika Tripalo. Oni su jednostavno maknuti, ostali su na svojim društvenim pozicijama, radili su, Svaka je predavala dalje na fakultetu. Oni nisu završili u zatvoru jer je njima bilo dopušteno baviti se politikom, oni su imali dozvolu za bavljenje politikom, članstvo u Partiji i komitetu, oni koji nisu imali tu dozvolu ili su je izgubili vremenom, jer su bili izbačeni iz Partije, oni su završili u zatvoru. To su bili Tuđman, Veselica, Gotovac i mnogi drugi, i naravno studentski vođe od Čička, Budiše, Paradžika, dakle svi su završili u zatvorima.“
Udar na Maticu hrvatsku
„Matica nikada nije službeno zabranjena. Ona je prokazana, ali je čak nakladni zavod Matice hrvatske preživio i ostao funkcionirati. Imali smo čak u Mostaru jednu njihovu knjižaru. Oni su bili neprijatelj naravno još od početka tog pokreta, tu su se ti ljudi okupljali, međutim ono što je komunistima bio najveći problem je Hrvatski tjednik. Prvi broj je tiskan negdje u 20-ak tisuća primjeraka, i mislim da je ukupno izašlo 34 broja, i posljedni je izašao 10. prosinca kao izvanredni broj, nakon sjednice u Karađorđevu, kao neka vrsta oproštaja redakcije, jer im je bilo potpuno jasno o čemu se tu radi. Sad kad čujete imena, tu su bili od Stjepana Babića, Joze Ivičevića, Tomislava Ladana, Petra Selema, Hrvoja Šošića, Franje Tuđmana, Igora Zidića, koji je bio prvi urednik, surađivali su Bruno Bušić, Ivan Cerovac, Dubravko Horvatić i brojni drugi. I kad čujete ta imena, onda vi vidite da je to bila doista ona intelektualna krema tada u Hrvatskoj, i onda je bilo potpuno jasno zašto su komunisti tako reagirali i zašto su se toliko bojali, pogotovo Matice hrvatske, jer je to bila organizirana snaga, uz Crkvu, koja je uvijek bila neprijatelj broj 1, Matica je zapravo bila ta organizirana snaga, koja je okupljala hrvatske intelektualce, koja je imala tradiciju, koja je imala svoju povijest, imala ugled, kao što ga ima i danas, i to je bio jednostavno način da se ona označi kao neprijateljska organizacija i da se njezin rad, ako ne formalno zabrani, onda barem dugotrajno onemogući.“
Posljedice Hrvatskog proljeća
„Kad govorimo o onome kratkoročnom, kratkoročnim posljedicama, odnosno nekakvim ostvarenjima, onda znamo da je većina njihovih zahtjeva prihvaćena, i oni su ugrađeni u onaj Ustav iz 1974. godine. Međutim to nije bilo dopušteno njima da oni preuzmu zasluge za to, nego je to Partija osluškujući sve ono što se događa i što se radi, oni su to proveli, pa je tu i ono čuveno načelo prava na samoopredjeljenje do odcjepljenja, ali ono je postojalo i prije, i u onom ustavu iz 1963. godine. Međutim, ono što je važno, ugrađeni su određeni konfederalni elementi u taj Ustav i taj Ustav je kasnije omogućio taj razlaz, odnosno proglašenje samostalnosti Hrvatskoj i Sloveniji. Oni su se pozvali na te odredbe, ali to ne treba precijenjivati. Litva, Latvija, Baltičke republike, nisu imale Ustav iz 1974., pa su se također osamostalile i mnoge druge zemlje iz tih bivših komunističkih imperija. Dakle nije to bilo nešto što je bilo presudno, ali je bilo važno, pomagalo je svakako u onim političkim procesima 1991. godine.“
Hrvatska šutnja
„Ove posljedice odvele su društvo u jednu vrstu apatije. Te strukture su, što bi komunisti kazali, okoštale, postale su same sebi svrha. Ta birokracija je narasla do neslućenih razmjera. Taj samoupravni socijalistički sustav se izgubio u tom svom renormiranju, a naravno, usprkos toj šutnji institucija, doista do 1989., do intervjua Franje Tuđmana, Hrvatska je u političkom životu šutjela, ali postajala je tu emigracija. Odmah slijedeće 1972. godine, došlo je do ove skupine hrvatskih gerilaca, koji su upali voditi oružani ustanak protiv komunističke vlasti. Ni to nije uspjelo, ali opet i oni su imali svoju ulogu u svim onim događajima koji su uslijedili i svakako su motivirali mnoge ljude, ako je netko bio u stanju dati svoj život za slobodu, za demokraciju, onda je netko drugi bio spreman barem svoj komoditet dovesti u pitanje.“
Proljećari tijekom 90-ih
„Dio tih ljudi je bio uvjeren da oni imaju posebnu povijesnu ulogu. Neki nisu shvatili da je ta uloga nešto što je jednokratno, što ne možete ponoviti. Vi ostajete politički uzor, ali niste vi taj tko će u tom momentu izbiti na prvo mjesto. Konačno, ne možete svi izbiti na prvo mjesto, tako da je došlo do podjele, naravno što je i demokratski. Demokracija je konačno dopustila različita viđenja, različite poglede na politiku i na neka rješenja, pa i ambicije. Mnogi od njih su pomislili da samo oni mogu voditi državu, i došlo je do podjele između liberala, socijalista. Bilo je najmanje pet, šest, tih političkih frakcija, opcija, tako da su se razišli. Hrvatsko proljeće nije bilo nešto što se 1990. pretvorilo u nekakav kompaktan pokret, što je nastavilo djelovati kao jedna struktura, te se iz toga vidi da su oni zapravo bili jedna heterogena struktura i tada, tih 60-ih, odnosno 70-ih, to se ponovilo i 90-ih. Oni su se tu na neki način razišli, neki su čak bili u vrlo lošim, pa gotovo i neprijateljskim odnosima. To je najčešće bivalo iz tih osobnih taština, ambicija, ali to je ono što je ljudsko, što zapravo iz ove povijesne perspektive ne možemo ni previše prosuđivati, a najmanje osuđivati. Ono što je bitno je da su oni ostali jedan zalog za budućnost, da su bili jak motiv 90-ih, jedna snaga i konačno da je jedan veliki broj ljudi koji se tih 70-ih priklonio tom Hrvatskom proljeću ili koji je tako označen, možda čak i nisu imali namjeru, možda su tek u nekoj frakcijskoj borbi onako ispali iz igre, ali su oni 90-ih stali na hrvatsku snagu, makar zbog toga što su ih ovi drugi odbacili. Tako da je to postao jedan važan bazen, jedna jaka struktura, jedna velika snaga koja se uključila u ove demokratske procese, te u procese stvaranja hrvatske države.“
Cijelu emisiju poslušajte na našem YouTube kanalu.
Andrija Šego
