Europski dan jezika se temelji na inicijativi Vijeća Europe od 6. prosinca 2001. godine, a obilježava se svake godine 26. rujna. Cilj akcijskog dana je vrednovanje svih jezika i kultura kao i doprinos osoba koje posjeduju prednosti višejezičnosti, povećanju individualne višejezičnosti i motivaciji ljudi u Europi o doživotnom učenju jezika.
Pri tome je povećana pozornost na očuvanje bogate baštine 200 europskih jezika. O tome je za Glasnik mira pisao prof. dr. Mile Mamić, a njegov tekst iz srpanjskog izdanja Glasnika mira prenosimo u cijelosti.
Prof. dr. sc. Mile Mamić
U prošlom smo broju Glasnika mira, poštovani čitatelji, govorili o Međugorju, Gospi i Miru/miru. Sad ćemo to promotriti s jednoga drugog gledišta, s gledišta hrvatskoga jezika.
Mogli biste reći: „Pa što međugorska zbivanja i Gospa Međugorska imaju s hrvatskim jezikom!?
Imaju, imaju! Zar vam nije čudno kako se je Gospa sporazumijevala s vidiocima. Ona nije učila hrvatski, a oni ne znadu aramejski, hebrejski. I nije bilo problema u komunikaciji.
Prije nekoliko godina zamolili su me iz Radiopostaje „Mir“, Međugorje da nešto kažem o Europskom danu jezika. Rado sam to prihvatio i ,uz ostalo, evo što sam rekao o Međugorju i jezicima:
„U Međugorju je svaki dan Europski dan jezika i Svjetski dan jezika. Svaki dan svi narodi slave Boga na svojem materinskom jeziku. Radosna se vijest čita i na korejskom. Bio sam oduševljen kad je jedan bračni par iz Južne Koreje na Slapovima Krke prije ručka molio Oče naš na korejskom.
Svi su polaznici međunarodnoga tečaja hrvatskoga jezika bili ugodno začuđeni. I oni su imali tekst na svojem materinskom jeziku i na hrvatskom, koji uče. Međugorski Molitveni program i mogućnost ispovijedanja na toliko jezika zaslužuje pohvalu i nagradu Vijeća Europe.“
Kao voditelj škole hrvatskoga jezika u Zadru upoznao sam puno stranaca koji uče, žele učiti hrvatski jezik radi Gospe, radi Međugorja. Neki su željeli trajno živjeti u toj oazi mira.
U toj oazi mira svi su jezici dopušteni, svi su u uporabi. Ali je hrvatski uz latinski na neki način službeni jezik. Jedno sam ljeto polaznike škole hrvatskoga jezika u Zadru vodio na Visovac, prekrasni Marijin otočić na rijeci Krki, koji je fra Stojan Damjanović nazvao Gospinom oazom mira i tako naslovio svoju zbirku pjesama.
Tamo nas je srdačno pozdravio odgojitelj, „meštar“ novaka, dragi prijatelj fra Šime Samac i u šali rekao polaznicima tečaja hrvatskoga jezika: „Dobro je da učite hrvatski. Bez hrvatskoga ne možete ni u raj.“
Hrvatski narod, njegov identitet, njegova vjera, kultura, povijest, umjetnost, književnost, pa i jezik upravo zbog Međugorja i Gospe ili radi Međugorja i Gospe postali su zanimljivi mnogim strancima i željeli su o tom više naučiti, više znati.
U Međugorju je živjelo dosta stranaca u raznim zajednicama. Interno su govorili kojim drugim jezikom, ali su htjeli učiti i hrvatski. Bio sam u Zadru voditelj škole hrvatskoga jezika i uvijek sam se obradovao kad bi se netko iz Međugorja prijavio za učenje hrvatskoga jezika u Zadru. Bile su to uglavnom neke časne sestre ili neke djevojke koje su se htjele uključiti u njihovu zajednicu. Bilo je i drugih osoba koje su na drugi način povezane s Gospom i Međugorjem i željele su učiti hrvatski. Spomenut ćemo nekoliko reprezentativnih:
Dvije Korejke, majka Marta i kći Grazia, iz Međugorja taksijem došle u Zadar učiti hrvatski. One su iz Južne Koreje. Kršćanke su. Živjele su u Italiji. Često su dolazile u Međugorje. Majka je prevoditeljica. Željela je što bolje naučiti i hrvatski da bi mogla i prevoditi. Ona je na tečaju bila u najboljoj grupi, a njezina malodobna kćerka bila je u početničkoj grupi. Bila je najmlađa u grupi i znatno mlađa od svih, ali je bila izrazito najbolja. Otkrila je posebnu nadarenost za jezike. Kasnije je studirala strane jezike.
Dvije sestre, Silvia i Carla Costa, Talijanke, sa Sicilije, iz Međugorja su došle u Zadar na tečaj hrvatskoga. Sudjelovale su na Festivalu mladih u Međugorju. Silvia je već dobro govorila, a Carla nije ni mislila učiti nego samo tako biti sa sestrom. Zaljubljene su u Međugorje, u Gospu. Silvia je dobila Gospin popust, a Carla Gospinu stipendiju. Sad obje izvrsno govore i pišu hrvatski. Silvia ima i momka iz Čitluka.
Stariji Francuz došao iz Međugorja u Zadar učiti hrvatski. Živio je u Međugorju. Bio je domar u jednoj duhovnoj zajednici. Čovjek pun vjere i nade. Sreća iz njega pjeva. Zvao se Gilbert. Više smo se puta susreli s njim u Međugorju ispred crkve. Govorili smo hrvatski.
Mlada Austrijanka Andrea došla učiti hrvatski jer će živjeti u Međugorju. Čim je u subotu došla na tečaj, pitala je gdje je crkva, kad je sveta misa. Išli smo zajedno. Otkrila nam je da želi živjeti u Međugorju u jednoj zajednici. Vidjeli smo je puno puta u Međugorju. Uvijek je bila vedra i vesela. Upijala je duh Međugorja i rasla u ljubavi i istini. Našla je dobra muža. Želi kao žena i majka živjeti duh Međugorja, vjerna Bogu i Gospi, svome mužu i obitelji. Sretna je majka petero djece i, kako i sama kaže, „blagoslovljena obitelj“.
Njemica Friederike i njezina djeca govore hrvatski kao pravi Hercegovci. Godine 1983. Bio sam lektor za hrvatski jezik na Sveučilištu u Münsteru. Upoznao sam u crkvi mladog studenta psihologije iz međugorskog kraja. Njegova djevojka Friederike uz studij medicine studirala je kod mene hrvatski. Zašto? Ona želi znati što boli Hrvate i liječiti ih. Jedno ljeto bila je s djecom na odmoru u nekom kampu blizu Zadra. Pozvala je mene i moju ženu na večeru. Prije večere uhvatili smo se za ruke i zajedno molili Oče naš. Friederike je predmolila jer Marko, otac obitelji, nije mogao biti na odmoru. Bila nam je to nezaboravna večer. Imaju četvero već odrasle djece. I djeca su dolazila učiti kod mene hrvatski jezik. I svi govore kao pravi Hercegovci. Friederike i njezin muž Marko Soldo dobili su prije četiri godine nagradu za najbolju kliniku u Bavarskoj.
Posuđenica Gospa u talijanskom jeziku
Kao član Uredništva časopisa Jezik ugodno sam se iznenadio kad smo primili članak mladog glazbenika, prevoditelja i znanstvenika Valtera Milovana sa Sveučilišta u Puli Posuđenica Gospa u talijanskom jeziku. Kolega Valter na vrlo zanimljiv način dokazuje kako je i zašto naša riječ Gospa ušla u talijanski jezik. Ne samo u talijanski, nego i u španjolski, a vjerojatno i u druge jezike.
Međugorje i Gospa su za to zaslužni. Talijani su pohrlili u Međugorje i dugo bili najbrojniji hodočasnici. Željeli su razgovarati s vidiocima. I talijanski mediji su htjeli s njima razgovarati. Vidioci su postali medijske zvijezde. A bili su mladi i neuki. Slabo su znali talijanski i druge jezike. Mladi su vidioci umjesto strane riječi za Gospa rekli hrvatsku riječ. To je voditeljima razgovora bilo simpatično. U početku su spontano uzeli riječ Gospa.
Ponekad su je stavljali u navodnike i dodavali svoju riječ kao objašnjenje za to, ali se počesto riječ Gospa pojavljuje bez navodnika i dodatnog objašnjenja. Kolega Valter donosi i vrlo zanimljiv podatak da se naziv Gospa pojavljuje i u tekstu o kipiću Majke Božje iz kojega teku krvave suze (iz mjesta Civitavecchia) i napominje da je taj kipić iz Međugorja. I tu je Gospa bez navodnika i objašnjenja. Samo je dodana zemljopisna odrednica.
Eto kako Gospa jezikom Ljubavi povezuje inojezične ljude i otklanja jezične zapreke. Sve je to svojevrsna repriza prvih Duhova. Svi su apostole čuli na svojem materinskom jeziku, a apostoli nisu znali njihov jezik. Gospa Majka moja tako je pjevna, jednostavna, svima draga, lako naučljiva. Gospe draga, hvala ti na promidžbi neizmjerne Božje ljubavi i hrvatskoga jezika.
