11.3 C
Međugorje
02.12.2121.

Sveti Ljudevit – Zaštitnik Franjevačkog svjetovnog reda

U emisiji „Iz evanđelja u život“ govorili smo o jednom suvremeniku svetoga Franje, koji je bio kralj, ali je živio sveto. On je postao svet vršeći svoje dužnosti kralja, ratnika, graditelja i stvaratelja uljudbe, u duhu svetoga Franje. Sveti Ljudevit je zaštitnik Franjevačkog svjetovnog reda.

Misli vodilje koje su obilježile njegovo vladanje bile su: politika kao služenje narodu, a samim time i Bogu, ujedinjenje i skladna suradnja svih nacionalnih snaga, dosljedno vršenje pravde u funkciji mira i dobrobiti naroda, odlučna otvorenost prema najsiromašnijima te snažna ispovijest kršćanskoga života.

Vršeći ova načela i živeći ih u potpunosti, Ljudevit je bio okružen velikom naklonošću, divljenjem i zahvalnošću, stoga se 13. stoljeće u Francuskoj naziva stoljećem svetoga Ljudevita.

Sveti Ljudevit rođen je 25. travnja 1214. u jednom mjestu nedaleko od Pariza. Ljudevit je rastao okružen velikom obiteljskom toplinom, a na njegov su odgoj uvelike utjecali redovnici. Oduševljenje mladoga Ljudevita Franjom Asiškim raslo je te se on sve više zbližavao s fratrima, prilagođavajući gdje god je to bilo moguće svoj život franjevačkoj duhovnosti. Upravo zahvaljujući tome svome izboru, što ga je živio do posljednjih dana života, bit će proglašen zaštitnikom Franjevačkog svjetovnog reda.

1226. godine umire Ljudevitov otac te ostavlja oporuku da se Ljudevita smjesta posveti i okruni dok će regentstvo pripasti Ljudevitovoj majci Blanki. Blanka je zauzdala vlastite osjećaje i posvetila s isključivo dobrobiti kraljevstva. U strahu da neprijatelji ne iskoriste prazno prijestolje, odmah je organizirala krunidbu te pozvala najvažnije ljude Francuske kako bi prisustvovali kraljevoj krunidbi i zakleli mu se na vjernost. Blanka je smatrala lako će svetost posvećenog i okrunjenoga kralja izazvati poštovanje i postati središtem ujedinjenja političkih i vojnih snaga. Iako nije proučavala umijeće ratovanja, Blanka se pokazala doraslom prilikama. Ljudevit je tada ima 12 godina, a na njegovim je leđima počivala budućnost Francuske.

Ljudevitov brak je, kako je to tada bilo uobičajeno, bio dogovoren. Majka je izabrala mladu Margaretu za svoga sina. Međutim, na sreću, njih dvoje su se smjesta jedno drugome svidjeli te će to u svome zajedničkome životu i konkretno pokazati. Vjenčanje je proslavljeno 27. svibnja 1234., a nekoliko dana kasnije proslavljena je Margaretina krunidba. Ona je sama izabrala krilaticu: Kraljica zemlje i službenica neba. Njihova je ljubav bila nježna, vjerna, plodna te okrunjena s jedanaestero djece.

Njegov polagani rad na mirotvorstvu i upravnome uređenju donosio je izvrsne plodove. Ljudevit je bio kralj kojega su voljeli i kojemu su s divili.

Kralj je bio tako darežljiv da bi posvuda kuda je po svome kraljevstvu prolazio, dijelio obilnu milostinju siromašnim crkvama, bolnicama za gubavce, općim bolnicama, svratištima te siromašnim malim plemićima. Svaki dan bi davao obilno hrane siromasima ne računajući one koji su jeli u njegovoj sobi. Više put se događalo da bi kralj sam posluživao siromahe stavljajući hranu pred njih, režući im meso te bi im na odlasku sam dijelio novac.

Za Ljudevita je kraljevati značilo služiti, prema jednostavnoj logici Evanđelja. Ljudevit je nalazio veliko zadovoljstvo u molitvi, osjećao ju je i duboko živio. Jedan dio dana bi uvijek posvećivao osobnoj i liturgijskoj molitvi: svakodnevna sveta misa te o blagdanima i više od jedne mise, a potom i psalmi i razmatranje. Volio je svakodnevno čitati Bibliju te je time hranio svoju vjeru, nalazeći u njoj načela odgoja djece, kao i teme razgovora i rasprava s prijateljima.

Kako su mu djeca rasla, pridruživao bi ih k sebi u vježbama pobožnosti. Uvečer prije spavanja davao bi im spasonosne pouke i savjete.

U drugom križarskom pohodu kralj Ljudevit i njegova 2 sina su obolila od kuge i tifusa. Jedan sin je smjesta umro. Ljudevit je od samoga početka bio svjestan ozbiljnosti svoje bolesti i osjećao je kako se ovoga puta neće izvući živ i stoga je zatražio bolesničko pomazanje. Prije nego je primio hostiju, ustao je iz postelje kako bi kleknuo. U ponedjeljak, 25. kolovoza, sljedeća je molitva silazila s Ljudevitovih usana: „Gospodine, daj mi milost, iz ljubavi prema tebi, prezirati dobra ovoga svijeta i ne drhtati pred njegovim zlom. Gospodine, ti budi posvetitelj i zaštitnik svoga naroda.“

Želeći nasljedovati svoga duhovnog oca Franju Asiškoga, u 9 je sati zatražio da ga polože na postelju prekrivenu pepelom i prekrižio ruke na grudima. Oko podneva molio je psalama: „Unići ću u Dom tvoj; past ću ničice pred svetim Domom tvojima, Jahve, prepun poštovanja.“

Oko tri sata poslije podne 25. kolovoza 1270., Ljudevit je predao svoju dušu Gospodinu. Imao je tada 56 godina. Kralj Ljudevit je već za života uživao glas sveca, a papa Bonifacije VIII. proglasio ga je svetim 11. kolovoza 1297.

Njegov je svetački život, doista, čudesan. Na kraljevskom prijestolju, u bogatstvu, u vođenju državnih poslova nastojao je ostvarivati kršćanski ideal svetosti i u tome je posve uspio. Toliko toga u njegovu životu još i danas može služiti za primjer. On je svjetionik koji svojim životom pokazuje put prema najuzvišenijim idealima. Neka nam sveti Ljudevit bude poticaj i primjer da težimo za idealom, za svetošću.

Josipa Vukoja

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne