17.4 C
Međugorje
25.10.2121.

„Svojom ćete se postojanošću spasiti“

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: ”Podignut će na vas ruke i progoniti vas, predavati vas u sinagoge i tamnice. Vući će vas pred kraljeve i upravitelje zbog imena mojega. Zadesit će vas to radi svjedočenja. Stoga uzmite k srcu: nemojte unaprijed smišljati obranu! Ta ja ću vam dati usta i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti niti oduprijeti nijedan vaš protivnik. A predavat će vas čak i vaši roditelji i braća, rođaci i prijatelji. Neke će od vas i ubiti. Svi će vas zamrziti zbog imena mojega. Ali ni vlas vam s glave neće propasti. Svojom ćete se postojanošću spasiti.”

Pitali su jednom svetog Franju Asiškog: „Što bi ti učinio kada bi znao da je ovo tvoj posljednji dan u životu?“ A Franjo je odgovorio: „Posadio bih stablo.“

U mom slobodnom prijevodu kratka bit ovoga dijaloga: Čovječe, koja postojanost u pouzdanje u Nebo, u milosrđe, u sigurnost Božjih ruku. Nije rekao da bi otišao do Porcijunkule i izmirio braću, napisao oporuku i zadužio poslove i službe reda, ne bi čak ni otišao na Carcere, sjeo i duboko razmišljao kako će taj trenutak izgledati, još jednom prošao ulicama Asiza, navratio u rodnu kuću… Sve ono za što se inače nema vremena, a sada je prava i zadnja prilika.

Nastavio bi činiti ono što čini inače, i od svih stvari, učiniti nešto što će ostaviti trag za njim. Posaditi stablo. Ogromna poruka skrivena u jednoj kratkoj rečenici.

Volim neke sitne detalje koji tek godinama kasnije pokažu svoju važnost i mala djela nekih ljudi koji su nesvjesno i neplanski napravili nešto veliko.

Jeste li ikada zamišljajući neke naredne dane izgovorili riječi: ”Da mi je samo to doživjeti i vidjeti kako će izgledati?” Puno puta sigurno.  Ili ”E da sam samo znao/la da će to tako ispasti, ma ne bih sigurno, ne bih kladim se, to tako i tako tada napravio/la?” Možda još i više puta.

Pa zar ne bi bilo super kada bismo znali budućnost barem jedan mjesec dana unaprijed? Ma dovoljno bi bilo i jedan dan unaprijed.

Divota, možda pomišljamo… Zar to ne bi bilo divno? Ili možda ipak ne bi?

Mi bismo tako silno željeli znati što nas čeka u bližoj ili daljnjoj budućnosti.  No, jesmo li mi svjesni da je Bog, s jako puno opravdanih razloga, skrio od nas ljudi spoznaju o budućnosti?

Ljudska povijest svih vremena poznaje ratove, potrese, glad, pošasti, padove civilizacija i promjene političkih režima. Vjerujem da, u kojem god vremenu živjeli, Isusove riječi današnjeg evanđelja mogle bi biti znak približavanja konačnog kraja ljudske povijesti i onaj „Aha!“ to je zasigurno to ispunjenje proročanstva i upozorenja.

A možda dok mi čekamo i čekamo ta velika događanja i znakove, u našim životima ruše se gradovi i drhte tla, oluje nas biju i razdiru, gladujemo za duhovnom hranom, na nas ustaju i progone nas, a to ipak ne prepoznajemo. Ostajemo li tada postojani? Svjesno, nesvjesno?

Kako ostati postojan naočigled nevolje i patnje? Na to nema konkretnog i univerzalnog odgovora i jednostavnog recepta koji bi se mogao izdati za nekog. Odgovor daju ljudi svojim životom.

Kažu da kamenu nije najopasniji neprijatelj čekić, već kap vode koja ga pomalo nagriza i uništava. Naše borbe su u malim stvarima koje nam se čine nevažnima, boriti se protiv gubitka vremena za molitvu, boriti se protiv neučinkovitog rada, boriti se protiv zavodljivosti svijeta… Puno je toga „nevažnoga“, a u biti vrlo važnoga i vrijednoga.

“Svojom ćete se postojanošću spasiti.”

Možda nam sada padaju na pamet i drugi ljudi koji su u teškim vremenima živjeli ili žive. “Ostati postojan”, to je konačno življenje svjedočenja samoga Isusa.

A ostati postojan u malim stvarima, u svojoj obitelji, u radu, u bratstvu, u blizini Božjoj, postojan sam sa sobom, to je smisao i cilj, i slatko breme i smisao koračanja po zemlji.

Tako nam ni vlas nam s glave neće propasti.

Ivana Milićević

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne