Priča se kako su se sunce i vjetar dugo vremena raspravljali tko je od njih snažniji. Znali su dugo raspravljati i uvjeravati jedan drugog da je upravo on taj čija snaga može sve postići. Tako su jednog dana bili u žustroj raspravi i vjetru je bilo jako stalo da konačno sunce uvjeri u svoju nadmoćnu snagu. Rekao mu je:
-Vidiš onog čovjeka u kaputu? Pogledaj samo kako ću brzo i lako skinuti kaput s njega!
I vjetar je počeo pomalo puhati. Čovjek je hodao i podignuo je svoj ovratnik. Nakon nekog vremena, vjetar je počeo puhati za nijansu snažnije, a čovjek je tada zakopčao svoj kaput. Nastavio je hodati i osjetio je da vjetar postaje sve snažniji te je svojim rukama stisnuo kaput uz svoje tijelo i sagnuo se. No, vjetar je u određenom trenutku počeo puhati orkanskom snagom i oborio je čovjeka na zemlju. Osim što se malo ozlijedio, čovjek se sklupčao i gotovo uvukao u svoj kaput ne bi li se barem malo zaštitio od pomahnitalog vjetra. Na koncu je vjetar odustao. Prestao je puhati.
Cijelo to vrijeme sunce se skrivalo iza oblaka i povremeno bi pogledalo borbu vjetra i čovjeka u kaputu. Bilo mu je žao i čovjeka, ali i vjetra da neuspješno i uporno troši svoju snagu ne postižući rezultate. Konačno se obratio vjetru:
-Što je reći? Ipak nisi uspio? Mogu li sada ja pokušati?
Vjetar je pristao na igru i spremio se promatrati što će sunce učiniti. Bio je jako uvjeren da će sve biti uzaludno pa je cinično i s podsmijehom dobacivao razne riječi suncu. A sunce? Samo se nasmiješilo i reklo:
-Gledaj sada u čemu je moja snaga! Vjeruj mi, uspjet ću!
I sunce se odjednom probilo kroz oblake i počelo sramežljivo sjati i obasjavati čovjeka u kaputu. Nakon određenog vremena, taj čovjek se pomalo dignuo. Stao je na noge i popravio svoj kaput. Popravio je i svoju frizuru te se obazro oko sebe da vidi ima li koga u blizini. Ne uočivši nikoga, nastavio je svoj put. Sunce je i dalje mirno i blago sjalo te je čovjek spustio svoj ovratnik i raskopčao svoj kaput. Hodajući prema svome cilju, u jednom trenutku čovjek je skinuo svoj kaput jer su mu tako godile nježne i blagotvorne zrake sunca koje je s neba mirno sjalo i svojom svjetlošću obasjavalo i njega i prirodu koja ga je okruživala.
Sunce je nabacilo osmijeh, pogledalo vjetar u oči i namignulo mu govoreći:
-Stari moj, je li ti sada jasno da sam ja ipak snažniji od tebe? Samo, vidiš, ti i ja na drugačiji način razumijemo što je i gdje se krije naša snaga. Ja sam svojom blagošću i nježnošću postigao ono što ti nisi uspio svojom silovitošću i upornošću. Ako si spreman učiti, ovo ti može biti velika i važna lekcija.
Vjetru nije bilo lako priznati sunčevu pobjedu. Čak se i naljutio na sunce. Zajedljivo mu je dobacio:
-Znaš, nije ovo kraj! Još ćemo se mi vidjeti. Uvjerit ću je tebe da silovitost može postići ono što ti ne možeš. Daj mi vremena!
Suncu je bilo žao da vjetar još uvijek ne razumije koliko snage potroši u svojoj silovitosti i da nikada neće uspjeti drugima biti prijatelj niti će druge imati za prijatelje ukoliko ne odustane od svoje silovitosti. Sunce je jako dobro znalo da se snaga krije u nježnosti i plemenitosti.
—
Jesi li ti vjetar ili sunce? U čemu se očituje tvoja snaga? Kako pristupaš drugima i kako postupaš s njima? Jesi li sebi draži onda kada si vjetar ili kada si sunce? Što bi htio biti? Kojim putem dolaziš do svojih ciljeva?
Nisi rob svojih navika. Nisi niti rob svoje „naravi“. Nisi rob niti svog karaktera ili ličnosti. Nije istina da ne možeš sebi pomoći (na to nikad nemoj pristati!). Ti si slobodan čovjek. Dok si živ, učiš. Uvijek možeš izvršiti samoprocjenu i birati nove putove. Ti još uvijek nisi gotov čovjek. Nisi dovršen. Nisi do kraja definiran. Ti si onaj koji se definiraš. Ti sebe stvaraš. Golemo je to spoznati!
fra Josip Vlašić
