Danas se, sigurno više nego prije čitave ove situacije od pojavljivanja pandemije, bojimo onoga što će nam donijeti budućnost. Neizvjesnost, loša informiranost, osobni strahovi pokreću u nama nemire, tjeskobe, osjećaj nemoći.
U preslagivanju nekih ladica naiđem na knjigu koju sam nedavno dobila na poklon, i koja još nije dočekala svoj red da bude do kraja pročitana. Knjiga O. Jacqusesa Philippea „ Na život pozvani.“ Na poleđini je, ispod njegove kratke biografije, napisano ovako.
”Čovjek se danas više nego ikada trudi kontrolirati svoj život i vladati njime, ostvarivati svoje projekte i tražiti svoju opravdanu žeđ za srećom, a nije svjestan da prečesto ostaje zatočenik onoga što je njegova psiha sposobna željeti i zamisliti, a što nužno ne odgovara onomu što ga zaista može usrećiti. Tisuće zadovoljstava još uvijek ne čine sreću.”
Je li nas ovaj nevidljivi virus naučio da cijeli svijet može stati u jednom danu, jednom satu? Da nam život ujutro može „iskliznuti iz ruku“, jer kako kaže Sveto pismo, ne znamo ni dana ni časa. Jesmo li postali imalo svjesniji da ne možemo kontrolirati svoj život, jer nije naš i ne ovisi o nama? Naš život je samo put kojim trebamo proći da zaslužimo onaj vječni. A to kako ćemo ga proći ovisi samo i isključivo o nama. Tu nam je dat obrazac ponašanja i sloboda da njime upravljamo.
Hoćemo li i dalje trčati za materijalizmom i prolaznim životnim vrijednostima, ili ćemo postati svjesni prolaznosti i kratkoće postojanja? Kolika je naša žeđ za onime što smatramo srećom? Je li toliko velika da pravu sreću ne vidimo?
Zatočenici smo, kako O. Philippe reče, onoga što smo sposobni zamisliti da će nas usrećiti.
Npr. kad je žena uvjerena da ju je nova haljina usrećila. Pričinila joj je zadovoljstvo sigurno, i to jedno, a njih tisuću ne čine sreću. Sreća je u nekim drugim stvarima, sreća je kad stavimo osmijeh na lice nekoga drugoga, sreća je u dobrim djelima.
Zatočenici smo želje za luksuzom, do jučer nesvjesni da i on može stati i nestati preko noći.
Ponekad mi se čini da smo gluhi da čujemo i slijepi da vidimo sve ono što se događa oko nas i što nas zove na obraćenje i na ulaganje u samo jedan život, onaj vječni.
Evanđelist Matej, tumačeći zašto Isus govori u prispodobama u 15. retku, 13. poglavlja zapisa Izaijino proroštvo:
Otvrdnulo je srce naroda ovoga. Uši su njegove gluhe, oči su njegove zatvorene. Očima neće da vidi, ušima neće da čuje, srcem neće da razumije, niti da se obrati, da ga iscijelim.
Otvorimo oči, uši, otvorimo vrata srca, da nas On iscijeli od neizvjesnosti, tjeskobe, da ne tražimo tisuću zadovoljstava koji ne čine sreću. Potrebna nam je Božija prisutnost. Ona je tu, samo joj treba otvoriti srce.
Piše: Ankica Ostojić
