Vilim Karlović: Bože, zašto si mene spasio na Ovčari?
„Mlad čovjek zna prepoznati zov vremena. To je bio odaziv pozivu ljubavi. Danas shvaćam da je stvaranje jedne zemaljske domovine sveta stvar. Siguran sam i uvjeren da je Bog na nebu odlučio o povratku i na neki način obnovi Hrvatske domovine. Mladi znaju prepoznati taj trenutak. Te 1991. godine napunio sam 21 godinu. I odazvao sam se kao i većina mojih suboraca, koji su bili isto tako mladi. Bilo je i mlađih. Moj pokojni brat Antonio, koji je stradao u Domovinskom ratu braneći Petrinju bio je dvije godine mlađi od mene. Jednostavno vojnik mora biti mlad čovjek“, rekao je Vilim Karlović, hrvatski branitelj, sportaš i publicist, sudionik obrane Vukovara te jedan od sedmorice koji su preživjeli Ovčaru, u jednoj od emisija Susret radiopostaje Mir Međugorje.
„Ni dan danas ne mogu zažaliti, jer nakon Vukovara i zarobljeništva vratio sam se u svoju borbenu postrojbu i nastavio domovinski rat. Iskustvo koje sam stekao u Vukovaru bilo je golemo i veliko i za daljnje bitke koje sam kao pripadnik prve brigade vodio za oslobađanje Domovine. Zaista ne žalim. Bilo je teško. Ali, što se kaže, za vojnika ne može biti lagano.
No dvije stvari su najteže. Prva, pogibije prijatelja. U ratu prijateljstva su iznad prijateljstava, ona postaju kao obiteljski odnosi. I druga stvar je naravno pad grada. Pad grada! Shvaćanje nemoći, da si u milosti i nemilosti neprijateljskih ruku, razočaranje u poraz. Kako sam i sportaš, ja sam to gledao kao jednu bitku za pobjedu. Na žalost, mi smo je tada izgubili, ali tek smo poslije mogli shvatiti da je u stvari to bila njihova pirova pobjeda“ rekao je Vilim Karlović dodajući: „Borbe više nisu bili za svaku ulicu, nego za svako dvorište, svaku kuću. Bilo je situacija gdje su naši i neprijateljski vojnici bili u istim kućama. Ja nisam imao, hvala Bogu, tu situaciju. Udaljenost od nas i neprijatelja, smatrali smo sigurnom kada je bila 15-20 metara. To pokazuje koliko je sve bilo teško, koliko je bilo teško i preživjeti. Od nas 157, koliko nas je bilo na području Sajmišta, na kraju je 30-tak ostalo živih, odnosno koji nismo bili ranjeni. Bilo je preko 50 poginulih, 70 ranjenih. Sami ti gubici govore koliko je to bilo teško.
Dugo sam se i sam pitao, u biti i njega pitao – Bože zašto si mene spasio na Ovčari? Tamo je bilo ljudi koje je po ljudsku, trebalo spasti prije mene. Bio je dječak od 16 godina, Igor Kačić. Bila je trudnica u sedmom mjesecu trudnoće koju su ubili. Bilo je nekoliko baš starijih ljudi, teških ranjenika. Preživio sam Božjom milošću!
U jednom trenutku rekao sam svojim mučiteljima, znam da ćete me ubiti, dajte mi vode prije smrti i da se pomolim Bogu. Oni nisu ništa od toga dopustili, bili su u jednoj ekstazi uživanja muke nada mnom. Krenuli su u taj svoj završni čin. A ja sam na glas samo vapio – Gospodine Isuse Kriste, pomozi mi da izdržim muke kao što si ih ti izdržao, primi moju dušu, praktički napravio jedno predanje, oprosti mi moje grijehe. I baš sam jako zavapio. Njih je bilo 20- tak, u ekstazi uživanja, mučenja… Ali u trenutku kada sam ja zavapio, svi su zašutjeli. Bilo je to prvo malo čudo. A drugo veliko čudo dogodilo se kada su u tu kuću upala druga dvojica četnika i kada počinje borba za moj život…“
Uz Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, Višnja Spajić u emisiji Susret izdvojila je još niz izjava drugih sugovornika iz emisija kroz protekle godine. Uz te kratke izjave u emisiji je puno domoljubnih skladbi. Neke su napisali i sugovornici u emisijama.
Marijan Almaš: Kako ću živjeti s jednom šakom?
Marijan Almaš, hrvatski branitelj, časnik HV, rođen u Vukovaru,100% ratni vojni invalid, kojemu su amputirane obje noge te šaka i dio ruke, govori: „Određen sam u Vinkovačku bolnicu. Da sam određen u Vukovar, moje ime i prezime bi možda bilo zapisano na Ovčari ili negdje drugdje. Tko zna, možda se moje tijelo ne bi ni našlo. Ali prevezen sam u Vinkovce, onaj kukuruzni put ili put spasa, kako hoćete, bio bi pretežak za moje teško ranjavanje, ne bi onda tamo preživio. A ovamo je sve bila cesta i pravac Vinkovačka bolnica.“
A kada se probudio iz svega i shvatio što je ostalo od tijela osjećao je veliku gorčinu. „Mržnja, gorčina. Ne volim se ni prisjetiti tih osjećaja, što je sve bilo. A onda – kako ću dalje živjeti s jednom šakom, što ću moći raditi. Nije se razmišljalo o mirovini ili o nekim stvarima, kao što nam sada neki stalno nabacuju, nego se išlo braniti Domovinu iz ljubavi, a ne za novac. Onda mladomu čovjeku dolaze razne misli, tako da je taj dio bio pretežak…“
Damir Plavšić: Uspjeli smo ih zaustaviti
Damir Plavšić, rođeni Vukovarac, dragovoljac u Vukovaru od prvog dana, zatočenik srpskog logora, reći će: „Spletom okolnosti upravo prva velika akcija protiv neprijateljskih snaga dogodila se na području koje smo mi držali, to je Desna Supoderica na samom ulazu u grad Vukovar iz smjera Bogdanovaca, u velikoj kotlini, gdje smo pokojni Roberti Janjić i moja malenkost uništili prvi tenk u gradu Vukovaru i u bitki za Vukovar, a to je drugi uništeni tenk u Domovinskom ratu. Osim tog tenka, jedan tenk je bio onesposobljen, a bila je u pitanju kolona od 5, 6, 7 tenkova. Uglavnom prva strašna ratna akcija.
Ja sam tada upravo bio napunio 22 godine. Zamislite sad situaciju – mi smo na položaju imali samo tri protutenkovske mine, bili smo obučeni tako da smo na nogama imali tenisice, farmerice, veste, imali smo većinom nekakvo lovačko naoružanje ili čak nešto što se ne može zvati naoružanje, nekakve malokalibarske puške. I imali smo iz drugog svjetskog rata nekoliko ručnih, kumulativnih protutenkovskih mina koje morate baciti iznad tenka, onda se otvori mali padobran i kad ta bomba dodirne tenk, on progori i vatra ulazi unutra uskim mlazom. Međutim, s tom bombom možete onesposobiti one stare tenkove, a mi smo se borili protiv ovih novih tenkova M-84, jedan tenk je težak 42 tone, debeli čelik, zapravo mu ne možete ništa. Kad smo uništili taj prvi tenk, zaustavila se kolona tenkova u kotlini. Mi smo pucali po njima, oni su pucali po nama. Znali smo da ne možemo tenku ništa napraviti pa smo bacali Molotovljeve koktele po njima, bilo je svuda vatre, sve je gorjelo, sve je brujalo, odzvanjalo od eksplozija u toj kotlini. To je ta naša nekakva ludost – ići na grdosiju o 42 tone s bocom benzina i bacati staklenu bocu benzina na njega. Zapravo ništa drugo nemate, ali mi smo svejedno njih napali i uspjeli smo ih zaustaviti.“
Veljko Mandić: Tuga je i danas u Vukovaru
„Tuga je i danas u Vukovaru. Slušam jednu gospođu koja kaže da traži oca. Izgubila je i sina. Izgubila je širu rodbinu… Grobišta traže i danas. Gdje su? Koliko je neobilježenih grobova!? Tko zna gdje su i kada će se saznati za njih. Ja mogu samo reći bilo gdje da su – udobna i im budi“, rekao nam je Veljko Mandić iz Ljubuškog, otac poginulog hrvatskog branitelja kojemu je napisao pjesmu naslovljenu Udobna im budi.
Marija Slišković: Ne dozvoliti da žrtve ostanu prešućene
Marija Slišković, predsjednica udruge „Žene u Domovinskom ratu“ u jednoj nam je prigodi rekla „Dužnost svih nas je ne dozvoliti da žrtve ostanu prešućene od institucija ali i od svih nas. Ako mi to nismo znali, možemo reći – nije naš grijeh, ali ako mi sada znamo, a prešućujemo, onda i mi ulazimo u grijeh.“
Domagoj i Krešimir Jakumetović: Živjeti ljubav i praštanje
Domagoj i Krešimir Jakumetović, braća koji su preživjeli tragediju Vukovara poručuju svima „Da budu ljudi nade, ljudi vjere. Da žive ljubav i praštanje iako su svjedoci patnje, bola i trpljenja. Kad je teško da budu ustrajni, da se okrenu Spasitelju, našemu Gospodinu, jer on je jedini put, jedini život. Bolje vrijeme zasigurno dolazi! Želim da svi budemo u molitvi i da ove dane da zahvaljujemo dragome Bogu. Da kroz žrtvu Vukovara osjetimo prisutnost Božju. I da nas Vukovar sve poveže u jedno.“
Ivan Anđelić: Vjera nas je održala
Vukovarski branitelj, pukovnik HV Ivan Anđelić, doktor nam je rekao: „Naši ljudi, puno naših ljudi gleda što će im država dati. A ne gledaju što su oni dali za državu. Pa ako samo pogledamo tu 91. godinu, kada je naša Hrvatska imala preko 4 milijuna stanovnika i manje od 40.000 ratnika. Po nekakvim procjenama te je godine bilo 35.000 ratnika, što je ispod jedan posto. Jedan posto. Sada kada se to pogleda, mi, koji smo ovu Hrvatsku željeli, trebamo se sjetiti kako je nekada onaj tko je zapjevao Vilu Velebita, ili Bana Jelačića ili istaknuo hrvatsku zastavu završavao u zatvoru. A bilo je i težih situacija koje je hrvatski narod propatio kroz povijest. Ili ovo Za dom spremni. Taj pozdrav nije izmislio Ante Pavelić, nego je to povijesni hrvatski pozdrav, za koji se kažnjavalo, i sada kažnjavaju. Pa mi sada moramo biti sretni u svojoj Hrvatskoj koju smo nakon 1000 godina stvorili, da imamo svoju slobodu, svoju demokraciju! Mi možemo od ove bogate države napraviti lijepu državu za život. Samo se treba riješiti našeg sudstva i naše prodane politike. I ova država može u vrlo kratko vrijeme postati bogata. Ne mora biti prebogata, dovoljno je da ljudi u njoj mogu lijepo živjeti.“
Dodao je „Mi smo uvijek vjerovali u Boga i u Gospu. Pa to nas je i održalo vjekovima na prostorima na kojima živimo. Tko ne vjeruje u to i tko ne živi taj život, taj se ni ne nada ničemu, a jako puno je onih koji to ne vjeruju. Ali mi koji vjerujemo, koji polažemo nadu u Boga, znamo da obitelj može biti skromna, ako nismo pohlepni – možemo opstat svojim radom i životom“ rekao je Ivan Anđelić naglašavajući kako su njegovi korijeni iz ovih krajeva. „A povijesno je poznato da su ti krajevi dali jako puno heroja za svoju domovinu i u domovinskom ratu i u ranijim ratovima, da je najelitnije postrojbe davala naša Herceg-Bosna za opstojnost hrvatskog naroda“ zaključio je naglašavajući ulogu franjevaca, Gospe i vjere u Boga.
Franjo Tuđman: …naša je i budućnost!
U emisiju Susret uvršten je i dio govora dr. Franje Tuđmana u povodu priznanja Hrvatske 15. siječnja 1992. godine „Činom međunarodnog priznanja otvara se novo razdoblje u povijesti hrvatskog naroda. Za oživotvorenje pune samostalnosti i neovisnosti Hrvatske, dali su svoj obol pregnućima i žrtvama svi naraštaji u tijeku naše napaćene ali i slavne prošlosti. U taj vjekovima sanjani, a sada ostvareni cilj, ugrađeni su i velebni napori, stradanja i žrtve ljudi naših dana, podjednako domovinske i raseljene Hrvatske. Postigli smo to odlučnošću i razboritošću, s kojom smo krenuli u preporod hrvatskog nacionalnog bića i u demokratsku preobrazbu Hrvatske s geslom – Odlučimo sami o svojoj sudbini. Pred nama je zadaća da dokažemo kako možemo biti dobri i mudri gospodari u svojoj slobodi, svoji na svome u interesu blagostanja i sreće svih građana Hrvatske.
Pred nama je isto tako zadaća da svijetu koji nas je priznao i koji će to ubuduće činiti, pa i onome što bi nas još uvijek htio poricati, vjerodostojno dokažemo da će demokratska Hrvatska biti dostojan sudionik najnaprednijih težnji slobodna svijeta. Ne dvojim da će hrvatski narod i svi građani Hrvatske znati i ispuniti sve te zadaće u novim, posve izmijenjenim, ali bitno povoljnijim povijesnim okolnostima. Ne dvojim zato što nikada nisam posumnjao i što duboko vjerujem u izvorne silnice i stvaralačku snagu naših ljudi i hrvatskog naroda u cjelini. Održali smo se u prošlosti, pobijedili u sadašnjosti, naša je i budućnost! Neka je vječni spomen i slava svima onima koji su svojim životima i djelom pridonijeli oživotvorenju vjekovnog sna, slobodne i suverene, neovisne i međunarodno priznate države Hrvatske”.
Mario Filipi: Snaga je u molitvama na mimohodu
Mario Filipi, hrvatski dragovoljac i stopostotni invalid Domovinskog rata pored ostalog je kazao „Snaga Hrvatske je u tome što 100.000 ljudi dođe i svi hoće ići u Mimohod. Mimohod je jedna neprekinuta kolona od centra grada pa do groblja. To je nešto, tu je ta snaga hrvatskog duha, tu u tim molitvama. Stotinu tisuća ljudi moli zajedno i tu se pojavljuje Duh Sveti.“
Mons. Egidije Ivan Živković: Dok plačemo pjevajmo i molimo za Vukovar
U Susretu se mogao čuti i dio propovijedi u sklopu euharistije na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara 2018., koju je izrekao mons. Egidije Ivan Živković, željezanski biskup iz austrijskoga Gradišća: „Draga braćo i sestre, pođimo svojim domovima ohrabreni u vjeri naših branitelja i ubijenih civila koji počivaju u ovome Vukovarskome groblju i cijeloj Hrvatskoj. Ovi nam mučenici poručuju, kao moralna i vjerska vertikala, u psalmu pa da mi je i dolinom smrti proći zla se ne bojim. Ne bojte se kaže Krist jer ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta. Želja mi je dok plačemo da ujedno pjevamo i molimo za Vukovar. Molimo posebno za uplakane majke čiji sinovi vapiju s neba: Mati, onaj draža mati, neka nas tvoja molitva prati. Vukovarski toranj za mene je simbol ranjene majke koja unatoč ubijanju sina ponosno stoji pod križem i čeka njegovo uskrsnuće. Ranjeni Vukovarski toranj je rana iz koje je curila krv i voda kao simbol života. Ipak je doživio uskrsnuće Vukovara.“
Kardinal Franjo Kuharić: Hrvatski narod htio je slobodu i mir
I na kraju emisije kardinal Franjo Kuharić o Oprostu neprijatelju: „Priznamo povijesnu činjenicu. Hrvatski narod nije htio rat. On je htio slobodu i mir i živjeti u miru s drugima. Ali što i međunarodna javnost konačno priznaje, ipak je na njega izvršena agresija. A ta agresija je bila u službi nekog imperija, nekog osvajanja tuđega i nekog protjerivanja drugih s njihovih domova. O tom svjedoče stotine tisuća obitelji prognanih. A Crkva u takvim situacijama uvijek govori da se nikad ne smije prijeći u mržnju i osvetu, makar je obrana opravdana protiv nepravednog napadača. I nikada se ne smije uzvraćati osvetnički i mržnjom na napad u obrani.“
Cijelu emisiju poslušajte na našem YouTube kanalu.
