Povodom 350. obljetnice sloma Zrinsko-frankopanske urote, te smaknuća Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana u Bečkom Novom Mjestu 30. travnja 1671. god., gost emisije “Magistra Vitae” bio je prof. dr. sc. Hrvoje Petrić s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Hrvoje Petrić u Magistra Vitae o ranim godinama Petra Zrinskog, braku, ratovima…
O Habsburgovcima
“Tridesetogodišnji rat je bio izuzetno važan i zbog još jedne stvari koja se dogodila, a to je značilo da potpisivanjem mira središnje vlasti Svetog Rimskog Carstva, čiji su carevi bili Habsburgovi, su zapravo pretvorile tu državu, dakle Sveto Rimsko Carstvo u konglomerat manjih državica, koja je svaka imala de facto neovisnost, i gdje zapravo Habsburgovci nisu uspjeli napraviti korak da, Sveto Rimsko Carstvo, koje će se nazivati Sveto Rimsko Carstvo njemačkoga naroda, da ga pretvore u vlastitu apsolutističku državu, kakva je bila Francuska. Druga stvar je bila da su Habsburgovci bili podijeljeni na dvije loze. Jedna je bila loza koja vlada iz Beča, a druga u Španjolskoj. Španjolski Habsburgovci su se približavali izumiranju, pa su europski vladari razmišljali tko će preuzeti te španjolske posjede, a nemojmo zaboravit da španjolski posjedi u to vrijeme znače i dijelove Italije ali i prekomorske američke kolonije i dr. Drugi problem koji se sad tu javlja je da Ugarska i Hrvatska nisu bile dio Svetog Rimskog Carstva, a bile su pod vlašću Habsburgovaca i Habsburgovci su isto tako pokušavali, nakon Westfalskog mira 1648., nakon završetka Tridesetogodišnjeg rata, kad već nisu to uspjeli u Svetom Rimskom Carstvu, sad su pokušali u onim zemljama u kojima vladaju (to su zapravo nasljedne zemlje, Ugarska i Hrvatska) stvoriti jednu moderniziranu državu, a modernizirana država je značila zapravo ukidanje svih starih privilegija, svih starih tradicija i praktički pretvaranje Hrvatske i Ugarske u provincije, kakve su bile Štajerska, Kranjska, Koruška i ostale. Da je to moguće, pokazali su na početku Tridesetogodišnjeg rata kada 1620. god., nakon bitke u Češkoj, slamaju bilo kakav otpor češkoga plemstva, te je ona potpuno uklopljena u te sustave.”
O Osmanlijama i Mletačkoj Republici
“To je sad čekalo, nakon 1648. god. Hrvatsku i Ugarsku. To je nešto što se jednostavno nije moglo izbjeći jer su takve bile međunarodne prilike. Drugi problem koji se u to vrijeme događa, je bilo vezan uz to gdje će Osmanlije usmjeriti svoje prioritete. Osmanlije su imale svoje probleme na istoku protiv Perzije, a isto su tako imali udar na Poljsku i Mletačku Republiku. Dakle Mletačka Republika nisu samo dalmatinski posjedi na istočnoj obali Jadrana, nego su i posjedi u Grčkoj i diljem Mediterana, odnosno Sredozemlja gdje su zapravo isto Osmanlije bacili svoje poglede. U to vrijeme Osmanlijama nije bila važna točka samo Ugarska i Hrvatska, što je značilo da Habsburgovci u to vrijeme imaju priliku uzeti predah i svoju energiju usmjeriti protiv Francuske. Kad oni usmjeravaju svoju energiju protiv Francuske, a ta je energija bila usmjerena španjolskim Habsburgovcima, jer je francuski kraj Luj XIV. planirao zauzeti dio posjeda španjolskih Habsburgovaca, a dio su reflektirali i austrijski Habsburgovci. Tu priča počinje biti usmjerena prema tome gdje će Habsburgovci postaviti dva jasna prioriteta vanjske politike. Jedan je da se ne dira prema Osmanskom Carstvu ako to nije najnužnije, a drugi prioritet je što više se suprotstaviti Francuskoj. U tim trenutcima kada Zrinski izvojevaju pobjede nad Osmanlijama njima je bio poslan signal da ne smiju napraviti oslobađanje hrvatskih zemalja od Osmanskoga Carstva, iako je to bilo moguće.”
O sramotnom miru
“Tijekom rata s Osmanlijama 1663.-1664. stvara se jedna vrlo jasna politička platforma, koja će hrvatsko i ugarsko plemstvo, politički udaljavati od Habsburgovaca, ići prema njihovoj detronizaciji, dakle smjeni s vlasti. Ono što je važno spomenuti, iako je u tom ratu pobjedu odnijela carska vojska, oni su potpisivanjem Vašvarskog mira, odlučili da svaka strana zadrži ono što je osvojila, pa tako i Nikolin Novi Zrin, zbog čega su ugarski i hrvatski velikaši bili još više frustrirani. Zbog toga se taj mir naziva i “sramotni mir”, te je još više pojačao njihov otpor. Taj otpor ugarskih i hrvatskih velikaša nije bilo nepripremljen, kao što se često navodi u literaturi. Naime Nikola Zrinski je još 60-ih godina 17. st. uspostavio veze s predsjednikom Rajnskog saveza, knezom Meinza Ivanom Filipom von Schönbornom, koji je imao dobre diplomatske veze s francuskim kraljem Lujem XIV. Knez Ivan Filip zagovarao je mir između katolika i protestanata, da se oni pomire kako bi se te snage zajednički usmjerile protiv Osmanskog Carstva.”
O urotničkim aktivnostima
“Rajnska liga organizira kongres u Regensburgu 1663.-1664. god., kako bi se dogovorile akcije protiv Osmanlija. Hrvatski ban Nikola Zrinski šalje svoga brata Petra, ali tu dolazi i Fran Krsto Frankopan. Naime u literaturi možete pročitati da Fran Krsto Frankopan sudjeluje u urotničkim aktivnostima tek od 1669. godine, to nije točno, zbog toga što on sudjeluje na zasjedanju u Regensburgu, a imamo sigurni dokaz da je on 1665. pisao izbornom knezu Meinza, dakle Ivanu Filipu, o velikom nezadovoljstvu u Hrvatskoj i Ugarskoj, vladavinom Leopolda I. U tom pismu se spominje nešto nevjerojatno, da ugarsko plemstvo prvo traži podvrgavanje pod vlast Osmanskoga Carstva, ne da se pretvori u ejalet ili pašaluk, nego da Ugarska postane jedna od vazalnih kneževina poput Erdelja, Vlaške, Moldavije, da zadrži svoj status, ali da iskoristi Osmansko Carstvo da se odvoji od Habsburgovaca. To su neke nove stvari koje izlaze vani, gdje se vidi da je uloga Frana Krste Frankopana veća nego se to sada mislilo.”
O Luju XIV.
“Ana Katarina Zrinski, još prije smrti Nikole Zrinskog 1664. godine odlazi u Veneciju, gdje u ime ugarskih i hrvatskih predstavnika predlaže francuskom poslaniku u Veneciji da Luj XIV. uzme protektorat nad Ugarskom i Hrvatskom, dakle to je bila varijanta, važnija od ove priče s Osmanlijama i da novcem i vojskom koja bi upravo mogla doći preko Bakra, potpomogne otpor Leopolda. Znači oni su 1664. god. mislili podići vojsku. Tu je bilo pitanje kako će Francuzi djelovati. Francuzi su njih navukli, Luj XIV. daje nalog da se odgovori da on s radošću prihvaća ponudu Zrinskih, ali je naredio svome ministru da nastavi pregovore, da ih zavlači, dok nisu postigli dogovore s Habsburgovcima.”
Osim s Francuskom, hrvatsko i ugarsko plemstvo pokušavalo je uspostaviti savez s Mletačkom Republikom, Poljskom pa čak i višestoljetnim neprijateljem osmanskim sultanom. Više o njihovim savezima i pokušaju pružanja otpora bečkom centralizmu i apsolutizmu poslušajte u emisiji Magistra Vitae koja je na našem YouTube kanalu.
Andrija Šego
