7.4 C
Međugorje
09.12.2222.

Zoran Filipović o odrastanju u komunizmu, Live Aidu u Londonu, prvom dolasku u Međugorje…

Sredinom studenog prisjećamo se ratnih strahota i žrtava Vukovara i Škabrnje. Proteklih godina o tim teškim jesenjim danima ratne 1991. godine govorili su nam znanstvenici, povjesničari, a u četvroj sezoni emitiranja emisije Magistra Vitae, donosimo svjedočanstvo ratnog fotografa i pisca Zorana Filipovića, poznatijeg pod pseudonimom Zoro. Rođen je 27. travnja 1959. u Brčkom, Bosna i Hercegovina. Svoju profesionalnu karijeru započeo je u magazinu “Start ” i tjedniku “Danas”.

Tijekom rata Filipović je bio naoružan samo vjerom u Boga i svojim fotoaparatom, a zahvaljujući svojoj hrabrosti i svojim fotografijama probio je medijsku blokadu i svijetu prikazao strašne slike i ratnu svakodnevnicu i obranu hrvatskog naroda od srpskog agresora.  Kroz tri emisije, gospodin Filipović prisjetit će se svoga odrastanja u tadašnjoj Jugoslaviji, u vremenu komunizma, prvih koraka u svijetu fotografije i izdavaštva, svojeg izvještavanja s Kosova, početaka rata u Hrvatskoj, Dragotinaca, Vukovara, Voćina i Dubrovnika. U prvoj emisiji, ratni fotograf Zoran Filipović Zoro kazao nam je kako je to bilo odrastati u komunizmu, prisjetio se velikog Live Aid humanitarnog koncerta u Londonu 1985. godine s kojim se probio u svijet fotografije i prvog dolaska u Međugorje.

Odrastanje u komunizmu

„Sjećam se, bio sam još u osnovnoj školi, kad nam je negdje pred zoru upala tadašnja milicija. Blokirali su cijelu ulicu gdje smo živjeli i upali su u našu kuću i radili su pretres. Nismo znali o čemu se radi, da bi kasnije doznali da je tata bio optužen da je pripremao napad na brčansku poštu, da je trebao minirati poštu zajedno sa svojim bratom. Imali smo hrpu ploča Vice Vukova, kojemu je bilo zabranjeno pjevati u komunističkoj Jugoslaviji, ja sam kao dijete naivno mislio da je to zbog tih ploča, i dok su oni pretraživali, ja sam odnio te ploče i sakrio ih u svoju sobu, da sumnja padne na mene, a ne na mamu i tatu. Bio sam odličan učenik, u osnovnoj i srednjoj školi, pohađao sam brčansku gimnaziju, i na ljetnom raspustu, ja sam izbačen iz škole kao odličan učenik bez prava upisa na dvije godine u bilo koju drugu školu u Bosni i Hercegovini. Okolo sam lutao, nosio svoje svjedodžbe gdje su bile same petice ali kada bi vidjeli vladanje jedan, nisam se uspio nigdje upisati da bih na kraju završio u Orašju gdje sam završio 4. razred gimnazije. Tu sam napravio svoju prvu knjigu. Oskudijevalo se u materijalu, udžbenicima, i nije bilo udžbenika iz tehničkog, i ja sam odlučio da ću napisati taj udžbenik kao nekakvu skriptu da pomognem svojim kolegama, koja se dugo umnažala i koristila kao pomoćno nastavno sredstvo. To je moje iskustvo s komunizmom, dogodilo se, ne ponovilo se!“

Live Aid humanitarni koncert u Londonu 1985.

„Kad sam se odlučio baviti fotografijom i za život zarađivati kao fotograf, prva ozbiljna iskustva u tome poslu je bio lavovski Live Aid humanitarni koncert 1985. u Londonu. Mnogi stariji to pamte, a oni koji ne pamte, ili su bili mladi, ili se još nisu rodili, pate za tim događajem. To je bio moj izlaz u svijet fotografije. Došao sam tjedan dana prije u London, jer sam osjećao da je to nešto važno. Za vaše slušatelje koji ne znaju što je to, to je bio rock spektakl, organiziran na londonskom Wembleyu, u srpnju, paralelno u Los Angelesu u Americi. Svrha koncerta bila je pomoć gladnima u Africi. Došao sam u London, karata nije bilo i ja sam svaki dan tražio karte. Govorio sam da sam došao iz daleke zemlje i hoću popratiti vaš koncert, ali ja tada nisam nigdje radio, bio sam totalni anonimus, nisam imao obavljenu ni jednu fotografiju. Odgovorili su mi da nema karata, nema akreditacije, šest je službenih fotografa za cijeli svijet. Cijeli London je znao za nekog luđaka koji je došao iz te bizarne Jugoslavije, koji na silu želi ući unutra. Svi su znali moj fizički izgled, jer sam obilazio sve institucije, urede, policiju, i na sam dan koncerta, pred početak sam vidio, mi smo ih zvali tapkaroši, koji su prodavali falsificirane karte, od kojih nitko nije kupovao, jer su ih svi znali, nije ih čak ni policija dirala, ja sam došao do jednoga od njih i tražio da mi proda kartu, a on mi ju je dao. Uzeo sam tu kartu, i kao zastavu je digao u zrak, a kako su me svi znali, nitko me nije ništa pitao, i ja sam par minuta nakon toga bio na bini na Wembleyu i tu je nastao moj opus. Kako je šest fotografa bilo pod ugovorom, ja sam bio jedini koji nije bio vezan nikakvim ugovorom. Cijeli svijet, uz zagrebačku autorsku agenciju, teleksima su me pitali što ja namjeravam s tim fotografijama, ugledni svjetski magazini tražili su moje fotografije, tako da sam ja na mala vrata ušao u svijet velikih igrača.“

Prvi dolazak u Međugorje

„Međugorje je ishodište molitve za mir, mjesto gdje se svi ljudi dobre volje i dobrih misli slijevaju iz cijeloga svijeta i to je mjesto gdje ljudi iz cijeloga svijeta mole za mir. U to vrijeme, kada sam prvi put stupio na tlo Međugorja, ja sam bio mladi reporter dva najuglednija jugoslavenska novinska izdanja, političkog tjednika „Danas“ i magazina „Start“. Ja sam došao, bilo je predsilvestrovsko vrijeme. Bio sam pun skepse, molitva za mir, djeco molite za mir. Meni je to bilo malo bizarno, rekao sam odo ja to malo istražiti, iščačkati, uhvatit ću ja njih u laži. Sjećam se došao sam tu večer i odlučio sam se javiti župniku, da zna da sam tu i što radim. Tada je međugorski župnik bio fra Tomislav Pervan i to je prva osoba koju sam upoznao u Međugorju i to se poznanstvo pretvorilo u višegodišnje prijateljstvo. Organiziramo mi je smještaj i rekao idi kod vidjelice Vicke, oni će sada ići na mjesto ukazanja. Otišao sam do Vicke, njoj se predstavio, kazao da me je poslao fra Tomislav, i ona mi je odgovorila da pričekam da se molitvena skupina okupi i svi smo zajedno krenuli gore na mjesto ukazanja. Malo sam se izopćio jer sam u srcu osjećao da ne pripadam tom društvu, jer sam nosio skepsu. Došli smo na mjesto ukazanja, oni su oformili molitveni krug, a ja sam se izdvojio, jer sam ja bio lovac na laž. Dok su oni molili, ja sam obilazio oko toga kruga, njihove glave su bile pognute i skoncentrirane na molitvu. U jednom momentu sam sjeo na kamen, i u toj svojoj dokolici, jer mi je bilo dosadno, ja nisam molio s njima, bio sam skoncentriran na tu prevaru, laž. I u jednom momentu sam digao pogled u nebo, i u tom trenu pojavila se zvijezda padalica u osi moga pogleda, i slijedeću sekundu pojavila se druga, okomita na nju, i učinili su znak križa, evo sad dok to govorim naježio sam se. U tom trenu pao sam ničice i rekao Bože nemoj mi to raditi, ja nisam spreman, ne trebam ovaj znak, ne znam što ću s tim, uplašio sam se jako. Kakve Bog ima planove sa mnom, što On hoće od mene, ja sam bio potpuno izgubljen. Cijelu noć ja sam tumarao po selu i ujutro kad je svanulo, odmah sam pokucao na vrata fra Tomislava Pervana i rekao mu što mi se to sinoć dogodilo i molio ga da mi pomogne, da mi objasni što ja sad trebam raditi jer ja nisam spreman za nikakvo znamenje, a on mi je odgovorio, što se sekiraš, što se bojiš, svi u Međugorju imaju neki znak, i tu je meni pao kamen sa srca i ostao sam dugo, i vraćao sam se u Međugorje i stalno i stalno, i stekao sam puno prijatelja, nekima sam bio vjenčani, a nekima krsni kum, i moja prva knjiga koju sam napravio sljedeće godine, bila je monografija Međugorja na četiri jezika. Knjiga je objavljena u 40.000 primjeraka.“

Idućega tjedna u emisiji Magistra vitae, ratni fotograf Zoran Filipović Zoro, prisjetit će se svoga izvještavanja s Kosova, gdje je naslutio što će se ubrzo dogoditi u Jugoslaviji, i kazati o prvim ratnim fotografijama koje je zabilježio na Banovini, na petrinjskom području u selu Dragotinci, koje su bile prve ratne fotografije koje su se prikazale u Dnevniku HRT-a.

Andrija Šego

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne