Kad tri puna dana oko vrata nosiš akreditaciju sa svojim imenom i iznad njega boldiranim slovima ispisane Davidove riječi iz psalma 139., „Hvala ti što sam stvoren tako čudesno“, onda ti ta rečenica sporo blijedi pred očima. Kad navečer umoran, u rukama držiš kovertu sa svojim imenom i čitaš imenice, glagole i pridjeve koje su ljudi pisali o tebi onda se pitaš je li moguće da netko tebe gleda onako kako ti gledaš njega, kao posebnu i čudesnu osobu u pravom trenutku od Boga poslanu upravo tebi. Osobu koja kroz svoje prodorne oči gleda svijet jednako kao ti, osobu koja ti svojom nježnošću probudi radost u rano jutro, zarazi te osmijehom, koja je posebna, pozitivno djetinjasta i jedinstvena, koja ima svoju priču bila ona naizgled savršena ili promašena, koja u svojim rukama nosi snagu kojom kotrlja stare snove. Je li moguće da netko u tebi vidi trag Božjega stvaranja, komadić neba i u očima oslikanu dugu, da te zavoli zbog svega što jesi pa i upornih nepravilnosti s kojima se boriš? Da netko voli način na koji hodaš, boju glasa kojom izgovaraš riječi i skačući pjevaš, sve one lude okrete kojima lomiš sivilo svijeta? Da voli i način na koji se ljutiš, tišinu kojom se moliš i uplakane oči kojima jedino možeš izraziti ono što osjećaš? Da voli sve ono što tebe čini tobom? Jer ti si cjelina. Milion sitnih detalja, kompleksno složenih mikroskopskih stanica bez posebnih rezervnih dijelova, Božjom rukom spojenih u osobu koja si ti. Kakva god da jesi. Obična, jednostavna, zahtjevna, tvrdoglava, pozitivna, simpatična, sramežljiva, iskrena, nesebična, osjećajna, hrabra, ozbiljna, maštovita, neorganizirana, ponekad odbojna, neodlučna… Ti si svaki potez koji se krije iza svake osobine, svaki trud da je zadržiš ili osvojiš ili da je se riješiš. Ti si harmonija svega što jesi. I Bog te takvu zamislio oduvijek. Posvetio ti trenutke vječnosti da te oblikuje, utkao mirise i boje neba u tebe i učinio te čvrstom da se boriš i hodaš pred očima imajući Njegovu sliku. Bio je toliko pažljiv pri stvaranju da nitko prije ni poslije tebe, nije bio i neće biti jednak kao ti, ipak si ti original. I onda je sasvim logično i moguće da netko tko gleda sve to vidi u tebi. A u trenutku kada postaneš svjestan koliko si zapravo neobičan, poseban i vrijedan, onda shvatiš koliko je Bog imao posla s tobom. S koliko je ljubavi tvoje kosti stvarao čvrstim i snažnim da te čuvaju a opet laganim da se mogu saviti, hodati, trčati, plesati. Tvoje oči da mogu raspoznati svaku nijansu boje i da se automatski fokusiraju bolje nego će to najbolji fotoaparat ikad moći. Tvoj mozak da tako zadivljujuće barata sposobnostima i upravlja više stvari istovremeno. I tvoje srce, koje ne prestaje kucati od trenutka kada ga je On svojom rukom pokrenuo. Čudesno stvoreni i čudesno njegovani od samoga početka dok smo bili samo mrvica. „(…) A od te jedne, jednostavnom nazvane, stanice u maternici razvijaju se različite vrste tkiva, organa i sustava, i sve zajedno rade u savršeno pravo vrijeme u koordiniranom procesu. Primjer je rupa u septumu između dvije srčane komore u srcu novorođenčeta. Ta se rupa zatvara u savršeno pravo vrijeme tijekom rađanja kako bi dopustila oksigenaciju krvi iz pluća, što se ne događa dok je dijete u maternici i prima kisik preko pupčane vrpce.“ I što više znaš, sve se manje i manje oslanjaš na slučajnost a još se više možeš samo diviti moći Njegovih ruku. Hvala Ti što sam stvoren tako čudesno. Najčudesnije od svega!
