Mons. Tadeusz Wojda, nadbiskup Gdanjska u Poljskoj prve večeri 32. Festivala mladih u Međugorju koncelebrirao je na svetoj misi na vanjsom oltaru crkve sv. Jakova kojom je otvoren Mladifesta, a drugog dana Mladifesta jutros je mladima držao katehezu. Naslovio ju je ”Što trebam činiti?”, a mi je prenosimo u cijelosti:
1.Otvoriti se Isusu
Što trebam činiti? Ovo se pitanje postavilo u srcu mladića koji je na svom životnom putu susreo Isusa – svjetlo nade (Mt 19,16-22). Puno je čuo o učitelju iz Nazareta, vidio je kako ga mnoštvo slijedi, vjerojatno više puta bio ganut velikim znamenjima koja je Isus činio i njegovim zanosnim naukom. Stoga mu je odlučio predstaviti svoj problem koji mu nije dao mira i s kojim se nije mogao nositi. Budući da su se i drugi povjerili Učitelju, zašto i on ne bi iskoristio tu priliku. Odlučio se, otišao do Isusa i otvorio mu svoje srce.
Slušajući dijalog koji je vodio s Isusom, stječe se dojam da je ovaj mladić autentično tražio nešto više u svom životu. Mladi čovjek uvijek traži nešto više. Nije zadovoljan jednostavnim rješenjima, pa čak ni iskustvima drugih. U srcu mladoga čovjeka uvijek postoji želja za nečim više, za nečim novim. U Crkvi imamo velik broj mladih svetaca i blaženika: sv. Terezija iz Lisieuxa, sv. Maria Goretti, nedavno Bl. Marcello Callo, Bl. Klara Badano, Bl. Karlo Acutis – da podsjetim samo na neke od njih. Oni su također tražili nešto više i to su pronašli.
Božju blizinu možemo iskusiti tek kad naše srce postaje slobodno, kad nije sputano vezama navezanosti na materijalna dobra. Isusove riječi znače potrebu da se srce oslobodi svih veza. To ne znači da se moramo svega odreći, rasprodati sav svoj imetak i tek tada slijediti Isusa. Neke Bog poziva na takav oblik života u potpunom siromaštvu. Svima drugima Isus želi reći da „nitko ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.“ (Mt 6,24). Ljudsko srce ne može se podijeliti između dva gospodara: Boga i materijalnih dobara. Navezanost na čak najmanju stvar znači zatvaranje srca Bogu.
Priroda mlade osobe obdarena je željom za otkrivanjem Boga i Božjeg svijeta, te darom Božjeg stvaralaštva. I ne radi se tu o svakodnevnim stvarima, već o dubini života i istini o čovjeku.
Mladić iz Evanđelja bio je bogat i posjedovao je mnoga dobra. Moglo bi se reći da je imao sve što mu je trebalo za normalan život, ali u njegovu srcu ipak nije bilo mira. Osjetio je unutarnji manjak. Obilovao je u svemu ljudskom, ali to nije zadovoljavalo njegovu unutarnju potrebu duha. Srce mu je bilo obavijeno tugom, nedostajalo mu je radosti. Sigurno je puno razmišljao o svom životu, o čemu svjedoči i razgovor s Isusom. To je potvrdio svojim priznanjem: „Ne ubijam, ne činim preljuba, ne kradem, ne svjedočim lažno, poštujem oca i majku, držim Božji zakon…“, ali ne osjećam nutarnju satisfakciju, ne osjećam Božje bliskosti.
Znamo taj osjećaj. Svatko od nas to doživljava u većoj ili manjoj mjeri: Vjernik sam, molim se, idem u crkvu, ali ne osjećam unutarnje zadovoljstvo, moja vjera je slaba, ne odražava se u svakodnevnom životu. Na prvi pogled čini se da je sve u redu, ali kad dublje pogledam svoj život, vidim ogromna područja „sivila“ u njemu pa se pitam, tražim, postavljam si pitanja.
Mladiću iz Evanđelja, koji poput mnogih od nas traži „nešto više“, Isus odgovara: „Prodaj što imaš i idi za mnom!“ Evanđelist dodaje: „Ode mladić žalostan jer imaše velik imetak.“
Može nas iznenaditi reakcija ovoga mladića. Isus mu je dao ključ da riješi svoj problem, ali on ga nije prihvatio. Imao je priliku utažiti svoju duhovnu glad za „više“ i nije je iskoristio. Zašto? Navezanost na stvari bila je jača od Isusova poziva. Slijedom toga, nedostatak hrabrosti da odgovori na Isusov poziv osobnom predanošću, donosi plod žalosti. Zato je otišao žalostan.
Božju blizinu možemo iskusiti tek kad naše srce postaje slobodno, kad nije sputano vezama navezanosti na materijalna dobra. Isusove riječi znače potrebu da se srce oslobodi svih veza. To ne znači da se moramo svega odreći, rasprodati sav svoj imetak i tek tada slijediti Isusa. Neke Bog poziva na takav oblik života u potpunom siromaštvu. Svima drugima Isus želi reći da „nitko ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.“ (Mt 6,24). Ljudsko srce ne može se podijeliti između dva gospodara: Boga i materijalnih dobara. Navezanost na čak najmanju stvar znači zatvaranje srca Bogu.
2.Odaberite Boga, a ne stvari
Već u Starom zavjetu, Bog je rekao da je On Bog ljubomoran na čovjeka i da ne prihvaća kad Ga čovjek izjednačava sa stvarima. Ne pristoji izjednačavati Boga Stvoritelja sa stvarima koje je On stvorio. Bog nam u svojoj beskrajnoj dobroti i ljubavi daje sve, uključujući i materijalna dobra, kako bismo ih mogli koristiti za osobni razvoj. Međutim, to su stvorena dobra i nikada ih ne treba izjednačavati s Bogom Stvoriteljem, niti ih željeti više od samoga Boga.
Kako bismo razumjeli Božju veličinu i Njegovu ljubav prema nama, moramo Ga primiti nepodijeljena srca, potpuno slobodna srca, srca koje nije nevezano na materijalna dobra. Mladić je otišao od Isusa žalostan jer je njegovo srce bilo prožeto dobrima. Tijekom suočavanja s Isusom prevladala su materijalna dobra. Nije prihvatio Isusa u svoje srce, iako je to silno želio, jer u njegovu srcu nije bilo mjesta za Isusa. Sam Bog se objavio u Isusu, kako bismo Ga mogli lakše razumjeti i shvatiti Njegovu beskrajnu ljubav.
Pronašao je Boga kojeg nije poznavao. Od tada je svoje iskustvo dijelio s pravom radošću i poticao druge da se ne zatvaraju za Boga. Ponekad morate izgubiti nešto svoje, ponekad čak i nešto važno, kako biste stekli nešto puno veće i neusporedivo važnije!
U sjećanje me se duboko urezalo dirljivo svjedočanstvo jednoga mladića. Bio je paraliziran i kretao se u invalidskim kolicima. „Bio sam poput mnogih mladih ljudi“, priznao je, „kojima su posao, sport i razonoda važan sadržaj svakodnevnog života. S prijateljima sam volio ići na vožnju automobilom, vikendom otići u diskoteku, popiti piće, zabaviti se. Odmarao sam se u nedjelju i nisam imao puno vremena za Boga, iako sam bio vjernik“ – naglasio je. „Tako je izgledao moj život. Kad sam imao 21 godinu“, nastavio je, „nakon jednog od takvih događaja imao sam tešku prometnu nesreću. Povreda kralježnice uzrokovala je paralizu donjih udova. Kad sam se u bolnici osvijestio i saznao za svoje zdravstveno stanje, u srcu mi se pojavio veliki očaj i pobuna protiv Boga. Osjećao sam se iscrpljeno, shrvano. Dolazile su mi samoubilačke misli. U takvom stanju posjetio me bolnički kapelan. U početku nisam želio razgovarati s njim. Ali ovaj je svećenik bio strpljiv, slušao je moje optužbe u kojima sam krivio Boga za svoj invaliditet. U jednom trenutku svećenik mi je počeo govoriti o smislu patnje i da paraliza ne uništava moj život, već suprotno. Dugo sam razmišljao o tome što mi je rekao. Otkrio mi je drukčiju sliku Boga, punu ljubavi, naučio me razgovarati s Bogom i biti s Bogom. Danas, nekoliko godina nakon nesreće“ – nastavio je mladić svoje svjedočenje – „moj se život potpuno promijenio i moja fizička nepokretnost više mi nije teret. Isus je moj prijatelj koji je učinio da se u mom srcu trajno nastani mir, radost i želja za životom u toj mjeri da ponekad poželim vikati od radosti. Nesreća me natjerala da pronađem ono što nam je najvažnije – pronašao sam Boga kao osobu!“
Pronašao je Boga kojeg nije poznavao. Od tada je svoje iskustvo dijelio s pravom radošću i poticao druge da se ne zatvaraju za Boga. Ponekad morate izgubiti nešto svoje, ponekad čak i nešto važno, kako biste stekli nešto puno veće i neusporedivo važnije!
3.Izabrati Isusovu ljubav
Prava radost u životu rađa se iz prijateljstva s Bogom, iz privrženosti Isusovoj osobi. Čovjek ne može živjeti bez ove radosti. Netko je pjesnički rekao da čovjek bez radosti sliči na prekrasan jedrenjak koji se ne miče zato što nema nema vjetra. Prava radost rađa se kad u srcu nema straha zbog sutrašnjice, zbog materijalnih stvari, kad srce nije ovisno o svakodnevnim stvarima, o životnim događajima, o okolini, već je ispunjeno povjerenjem u Boga. Nije li Isus rekao: „Pogledajte ptice nebeske: ne siju, ne žanju, ne sabiru u žitnice,pa ipak ih vaš Otac nebeski hrani. Zar vi niste mnogo vrjedniji od njih?“ (Mt 6,24).
Za Boga čovjek je najvažniji. Zbog toga je Bog poslao na zemlju svog Sina Isusa Krista koji je, kako bi potvrdio svoju veliku ljubav prema čovjeku, dao svoj život za njega na križu! Križ je najčišći oblik ljubavi, neshvatljive i bezgranične!
Čovjek se nikada ne bi trebao zatvarati Božjoj ljubavi ili ju odbaciti. Isus poziva sve ljude da ovu ljubav prošire na druge, u nadi da će i oni naći svoje mjesto u zajednici prijateljstva koju je utemeljio Isus. Stoga ju treba primiti, oživljavati i produbljivati razvijanjem prijateljstva s Isusom. Prijateljstvo s Isusom oduševljava. Prvi učenici, kad su pitali Isusa „gdje stanuješ“, čuli su poziv: „Dođite i vidite.“ Nije ih prisiljavao, već ih je pozvao. I oni „pođoše i vidješe gdje stanuje“. Susret s Isusom ih je toliko oduševio da „ostadoše kod njega onaj dan do večeri“ (Iv 1,39). Ivan Evanđelist, pišući Evanđelje na kraju svog života, sjećao se kako su tog dana ostali su kod Isusa „do večeri“! Dirljivo! To je tako mali detalj, ali koliko je važan! Nakon ovog sastanka ostavili su sve i slijedili Ga.
Papa Franjo s pravom primjećuje da je prijateljstvo s Isusom najveće čovjekovo dobro. Pravo prijateljstvo „nije prolazni ili privremeni odnos, nego stabilan, čvrst i vjeran odnos koji sazrijeva s vremenom. To je odnos ljubavi koji nam daje osjetiti povezanost, i istodobno velikodušna ljubav koja nas navodi da tražimo dobro našeg prijatelja“. (Christus vivit 152). Veliki prijatelj mladih – sv. Ivan Pavao II. nekoliko godina ranije, govorio je mladima okupljenima u Damasku: „Srdačan odnos s Kristom ujedno je i tajna života koja donosi plod, jer je usredotočen na ono što je najvažnije za svakog čovjeka – na dijalog s Onim koji je naš Stvoritelj i Spasitelj. Zahvaljujući tome, vaš život neće biti površan, već duboko ukorijenjen u duhovne, moralne i ljudske vrijednosti koje čine okosnicu čitavog postojanja i čitavog života“. (Damask, 7. svibnja 2001.).
Ovako shvaćeno prijateljstvo s Isusom zapravo je najveće dobro svakog čovjeka. Zbog toga je Isus pozivao mladića: oslobodi se materijalnih dobara kako bi mogao posjedovati najveće dobro. Samo na taj način dobro „uvijek ide prema tome da se dijeli“, kaže Papa. To je dobro povezano s otkrivanjem istine o čovjeku i Bogu. A „svako autentično otkriće istine i ljepote traži svoju ekspanziju, te svaka osoba koja doživi duboko oslobađanje stječe veću osjetljivost na potrebe drugih ljudi“ (EG 9). Koliko su u tom pogledu rječite neke izjave sv. Pavla: „Ljubav nas Kristova obuzima“ (2 Kor 5,14); „Jao meni (… ), ako ne navješćujem Evanđelje!“ (1 Kor 9,16).
Papa Franjo s pravom primjećuje da je prijateljstvo s Isusom najveće čovjekovo dobro. Pravo prijateljstvo „nije prolazni ili privremeni odnos, nego stabilan, čvrst i vjeran odnos koji sazrijeva s vremenom. To je odnos ljubavi koji nam daje osjetiti povezanost, i istodobno velikodušna ljubav koja nas navodi da tražimo dobro našeg prijatelja“. (Christus vivit 152).
Papa ovu istinu zaključuje izjavom (V. Opće biskupske konferencije Latinske Amerike i Kariba, Dokument iz Aparecide, 29. lipnja 2007.), da „život jača kad se prenosi dalje, a slabi u izolaciji i posred ugodnosti. Zaista, oni koji se odriču ugodnog osjećaja sigurnosti i prihvaćaju sa strašću misiju naviještanja života drugima, imaju najviše koristi od životnih mogućnosti“ (Npr. 10).
Stoga, za razliku od mladića iz Evanđelja, vrijedi dopustiti da vas ponesu mladenačka maštanja i entuzijazam te uspostaviti dublji odnos s Isusom. Papa već na samom početku enciklike Evangelii Gaudium ohrabrujući naglašava: „Radost Evanđelja ispunja srce i čitav život svakog onog koji susretne Isusa. Oni koji prihvate njegovu ponudu spasenja oslobođeni su od grijeha žalosti, duhovne praznine i osamljenosti.“ Prihvaćajući ovaj poziv, svatko može postati dio „nove etape evangelizacije obilježene tom radošću“, pokazujući tako „put kojim Crkva treba ići u godinama koje su pred nama“. (EG 1)
4.Otvoriti se novosti
Susret s Isusom nikada nije pasivan. Svatko tko se otvara Isusovoj prisutnosti u svom životu osjeća u sebi snažnu potrebu da bude svjedok tog „nečeg višeg“. Mladić iz Evanđelja, nažalost, nije se odlučio otvoriti novosti koju mu je ponudio Isus. Isus koji nam dolazi želi nas obogatiti sobom i poslati u svijet kao svoje učenike, kao svjedoke osobne dobrote i ljubavi koje smo iskusili.
Kako bi svoje prijatelje još više motivirao da dijele svoje unutarnje dobro s drugima, Isus im ostavlja svoju riječ. To je Božja riječ puna dinamike. „U Božjoj se riječi neprestano javlja taj dinamizam ‘izlaska’ koji Bog želi izazvati u vjernicima“ (EG 20). Knjige i Staroga i Novoga zavjeta navode mnogo primjera za to: Abraham je prihvatio poziv da ide u novu zemlju (usp. Post 12,2-3). Mojsije je čuo Božji poziv: „Zato, hajde! Ja te šaljem“ (Izl 3,10) i izveo je narod u Obećanu zemlju (usp. Izl 3,17). Jeremiji je rekao: „Idi k onima kojima te šaljem“ (Jer 1,7).
Čovjek koji prihvaća Isusov poziv također dobiva unutarnju slobodu da napusti „svoju zemlju“, spremnost da slijedi Božji glas i raspoloživost da bude Njegov svjedok među ljudima.
Jednom sam upoznao časnu sestru, misionarku u Alžiru, muslimanskoj zemlji. Zajedno s ostalim sestrama radila je u bolnici. Nije nosila habit ni bilo kakav vjerski znak jer je to bilo zabranjeno. Njezina misija kao medicinske sestre u velikoj mjeri sastojala se od njege bolesnih: previjanja rana, davanja lijekova i pružanja raznih usluga. Iako je to bio naporan i težak posao, sestra se trudila to raditi predano i požrtvovno. Bolesnici, vidjevši njezinu radost i vedrinu duha, ne jednom su joj postavljali pitanje: „Zašto se tako žrtvuješ, odakle u tebi tolika radost?“ A ona je, smiješeći se, odgovarala: „Moj Bog, Isus Krist daje mi snagu i radost.“ A oni su odgovarali da bi „i oni željeli upoznati tog Boga“.
Budući da smo svjedoci, postajemo propovjednici Radosne vijesti. Ova Radosna vijest je Riječ Božja koja, danas kao i nekada , zadržava istu svježinu i istu snagu provokacije. Na taj način ona postaje pravi kvasac ili vrenje u životu onih koji je primaju, budeći u njima želju da žive ovu Riječ i idu prema drugima čak „na sve periferije koje trebaju svjetlo evanđelja“ (EG 20).
Ovdje u Međugorju razgovarajte o tome s Marijom, Isusovom Majkom. Recite joj što se događa u vašem srcu, čime ono živi, a Ona će vas odvesti do svog Sina, Isusa. Ona će vam pomoći u potpunosti shvatiti što je u vašem srcu. Pomoći će vam pronaći točan odgovor na pitanje „što činiti“.
Riječ kojom Isus šalje, nije od čovjeka, već od Boga. Iz tog razloga je nepredvidljiva. Evanđelist Marko podsjeća da je Isus usporedio Riječ Božju sa sjemenom koje je posijao zemljoradnik: „On spava i ustaje, noću i danju, sjeme niče i raste, sam ne zna kako“ (usp. Mk 4, 26-29). Moramo biti svjesni da nas Krist šalje kako bismo sijali Božje sjeme u srcima ljudi, ne čekajući da ono nikne i urodi plodom; „Jedan sije, drugi žanje“, kaže Evanđelje (Iv 4,37). Čak i ako sijemo, istinski rast posijanog sjemena djelo je Duha Svetoga, jer samo je On u stanju učiniti plodnim tlo ljudskoga srca.
Radost naviještanja evanđelja također je misionarska radost. Proživljavao ju je sam Isus kad je zadrhtao od radosti u Duhu Svetom i slavio Oca, jer njegova objava dopire do siromaha i najmanjih, podsjeća evanđelist Luka (Lk 10, 21).
Ovdje u Međugorju razgovarajte s Marijom, Isusovom Majkom. Recite joj što se događa u vašem srcu, čime ono živi, a Ona će vas odvesti do svog Sina, Isusa. Ona će vam pomoći u potpunosti shvatiti što je u vašem srcu. Pomoći će vam pronaći točan odgovor na pitanje „što činiti“.
Doživljavaju je učenici koji se vraćaju iz misije. Puni su radosti, piše Evanđelist (usp. Lk 10,17). Osjećaju je prvi obraćenici koji su puni divljenja slušali apostola „svatko na svom jeziku“ (usp. Dj 2, 6), na Pedesetnicu (usp. EG 21).
U svjetlu prethodnih riječi vrijedi postaviti pitanje: Što Evanđelje u meni izaziva? Jesam li i ja radost Evanđelja? Osjećam li se i ja poslanim? Istinska radost je snaga koja nas potiče da idemo prema onima kojima još nije objavljeno spasenje. Ta radost je zajednička odgovornost za spasenje drugih, a time i želja da im se donese Isus Krist, jedini spasitelj svijeta. Radost naviještanja Evanđelja uvijek ima „dinamiku izlaska i dara, izlaženja iz sebe, hoda i sijanja uvijek iznova, sve dalje“ (EG 21).
U svjetlu ovih razmatranja, najispravnije i najistinitije su riječi pape Franje da „život jača kad se prenosi dalje, a slabi u izolaciji i životnim ugodnostima. Doista, upravo oni koji se odriču ugodnog osjećaja sigurnosti i strastveno preuzimaju misiju naviještanja života drugima imaju najviše koristi od životnih mogućnosti i da „život raste i postaje zreo onako kako ga mi predajemo za život drugih“ (EG 10).
5.Zaključak
Svatko tko je zaljubljen u Isusa Krista osjeća unutarnju potrebu nositi Ga drugima, naviještati njegovu dobru vijest i svjedočiti svoje prijateljstvo s Njim. Isus dajući ovo svjedočanstvo, daje snagu čak i za ići uzvodno ako je potrebno. Isus treba sve nas, vas mlade i nas starije, da „idemo i nosimo Krista na egzistencijalnu periferiju, pa i onima koji se čine najudaljenijima i najravnodušnijima“, napominje papa Franjo koji nas podsjeća da nas Isus „poziva da budemo neustrašivi misionari gdje god da se nalazili i s kime god da bili: u našim četvrtima, u školi i na studiju, u sportu, kad izađemo van s prijateljima, u volonterskoj službi ili na radnome mjestu, gdje god bili, uvijek je dobro i poželjno dijeliti radost evanđelja. To je način na koji nas Gospodin približava svima. I on želi da vi, mladi, budete sredstvo kojim će širiti svoje svjetlo i nadu, jer želi računati na vašu hrabrost, na vašu čilost i vaš entuzijazam“. (Christus Vivit 177).
Jeste li spremni za to? Ovdje u Međugorju razgovarajte o tome s Marijom, Isusovom Majkom. Recite joj što se događa u vašem srcu, čime ono živi, a Ona će vas odvesti do svog Sina, Isusa. Ona će vam pomoći u potpunosti shvatiti što je u vašem srcu. Pomoći će vam pronaći točan odgovor na pitanje „što trebam činiti?“
