11.3 C
Međugorje
02.12.2121.

21. obljetnica smrti fra Slavka Barbarića

Fra Slavko je rođen 11. ožujka 1946. u Dragićini, a školovao se u Čerinu, Visokom i Sarajevu. Magistrirao je u Grazu u Austriji, a doktorirao u Freiburgu u Njemačkoj. Za svećenika je zaređen 19. prosinca 1971., nakon čega je djelovao u više hercegovačkih župa. Tijekom rada u međugorskoj župi napisao je petnaest knjiga, među kojima i tri knjige razgovora sa sugovornicima iz cijeloga svijeta. U povodu 21. obljetnice njegove smrti, iz knjige „Međugorje – vrijeme milosti“ (1996.) donosimo kraće izvatke razgovora s fra Slavkom, koji su objavljeni u Glasniku mira.

U Međugorju

U siječnju 1982. u Međugorje sam stigao sa studija iz Njemačke. Otada, s manjim prekidima, djelujem ovdje. Kad sam završio studij imao sam posve drukčije planove, a vjerojatno i moja zajednica kad me je poslala na studij. Danas sam svećenik u marijanskom svetištu koje nastaje i sa svojom braćom i zajednicom nastojim najprije za sebe naći odgovor na Gospine poruke i pomoći drugima da ih shvate i žive. To se posebno odražava na molitveni život u crkvi i na brdima. Možda ne mogu toliko govoriti o promjenama, koliko o rastu, posebno u molitvenom životu, što je, svakako, vrlo važno.

Vidioci

Vidioci su osobe koje je Gospa uzela između nas i učinila ih svojim vjesnicima. Svi smo u opasnosti misliti da je riječ o posebnim osobama s posebnim darovima. Međutim, to su u doslovnom smislu osobe kao i sve druge. Teško je govoriti o njihovu nutarnjem rastu, o njihovu nutarnjem sazrijevanju u duhovnom i duševnom smislu, jer su svi različiti. Osim toga, mi nikako ne možemo zaključiti kakvi bi oni bili da onoga dana, 24. lipnja 1981., nisu postali vidioci. Činjenica je nepobitna da je, unatoč svim poteškoćama, svaki od njih ostao dosljedan onomu što je svjedočio: Vidim Gospu i ona nas sve poziva na mir. To na prvi pogled ne govori toliko o njima kao osobama, vjernicima i sl., nego o Mariji s kojom se svakodnevno susreću. Duboko sam uvjeren da im samo ona posreduje milost kod Gospodina, te cijelo vrijeme mogu biti svjedoci. Rasli su u duhovnom, duševnom i tjelesnom smislu i izrasli u zrele osobe, sada već očeve i majke.

U kušnji smo da od vidjelaca očekujemo više nego što oni mogu dati ili više nego što oni jesu. Tu su moguća i čuđenja i neshvaćanja, pa stoga i osude. Jedno je ipak potpuno jasno: u petnaest godina Gospine škole svaki od njih je izrastao u zrelu osobu i svjesno ostaje svjedokom vjere, kako to i Gospa želi.

Župna zajednica

Župna zajednica Međugorje je na početku ukazanja odgovorila snažno. Mnogi su počeli moliti i postiti, bili su spremni i trpjeti, od zatvaranja do stražarenja noću i danju. U to je vrijeme odgovor župne zajednice bio gotovo euforičan. Tijekom godina stvari su se stišavale, što je i normalno. Sada, međutim, postoji opasnost da se zaborave prvotni doživljaji i prvotne Gospine nakane, da se iz vida izgubi ona prva ljubav i prvotni žar. Postoji prava opasnost da se u župi zaboravi duhovno i da se dogodi materijalizacija odnosa i s Gospom i jednih s drugima. Opasnost je stvarna, ali sam uvjeren da ćemo je nadvladati, jer ima pojedinaca i obitelji koji slijede Gospine poruke u svome svakidašnjem životu i radu. Više se ne živi kao na početku ukazanja, što je i razumljivo, ali se moramo boriti da ne zaboravimo prvotnu Gospinu nakanu s nama u župi i s onima koji dolaze.

Župna zajednica nikada ne smije zaboraviti da je izabrana i da je Gospa rekla kako smo joj toliko važni da bez nas ne može učiniti ono što joj je Bog povjerio u ovo vrijeme.

Molitvena mjesta

Već je poznato da su Podbrdo, Križevac i župna crkva tri molitvena mjesta, tri dijela ovoga svetišta Kraljice Mira.

Podbrdo je kao Betlehem, početak svega, s Križevcem se nastavlja put trpljenja da bi se u crkvi susreo uskrsnuli Krist u sakramentima i misnoj žrtvi. Vanjski put od Podbrda preko Križevca do crkve upućuje na nutarnji proces u duši, koji se svakom čovjeku treba dogoditi ako želi doći do mira. Ovi su prostori nužni za Gospinu školu. Osim toga, brda su u biblijskoj objavi mjesta na kojima se Bog objavljuje, od Sinaja i Horeba do Tabora i Kalvarije. Isus je volio brda, i Gospa ih je voljela. I mi ih trebamo zavoljeti jer je to priprema duše za susret sa živim Kristom u sakramentima. Postoji još jedna simbolika. Naime, čovjek treba ostaviti dolinu, maglu i tamu, uspeti se na brdo, osloboditi se svakodnevlja i dušu otvoriti Bogu.

O molitvi

o je najveća milost koju Bog ovdje daje po Mariji. Mnogi su počeli moliti i dobili su želju za molitvom. Kao što su hrana i piće uvjet za naš fizički život, tako je molitva uvjet za duhovni život. Mnogi su duhovno mrtvi. Milost koju nam Bog nudi po Mariji upravo se može usporediti s duhovnim buđenjem. Tko se probudio, a odmah ne ustaje, može vrlo lako ponovno zaspati. Da bismo se mogli probuditi, trebao je poseban zahvat, a da bismo ostali budni, trebamo surađivati. To je kao u životu, kad je čovjek u brzini, treba mu mnogo više vremena i jače kočnice da se zaustavi. Današnji je čovjek u velikoj opasnosti da duhovno umre. Molitva kao susret s Bogom mora nas osloboditi od robovanja stvarima. Izgleda mi da nas Bog pušta, kao roditelji nestašnu djecu, da letimo, da se umorimo, možda i izranimo, pa da se zaustavimo. Bolje bi bilo to učiniti na vrijeme, na što nas Bog poziva po Mariji. Svi koji su se zaustavili i poslušali znaju što to znači.

Pitali su jednom Majku Tereziju iz Kalkute kako bolje moliti. Ona se nasmiješila i odgovorila: „Molite više. To je jedini recept, drugoga nema“. Mnogi, nažalost, recept za molitvu pronalaze tek kad se nađu u poteškoćama. Gospa nas je pozvala da Boga ne tražimo zbog svojih potreba, nego iz ljubavi prema njemu.

Duhovni rast Međugorja

FRA SLAVKO BARBARIC MEDJUGORJE 1981_2001_GAV

Međugorje će rasti onoliko koliko budu rasli vidioci, mi u župi i hodočasnici. Svi smo odgovorni. Što znači rast Međugorja ako mi ne rastemo? Ono je darovano zbog nas, zbog našega duhovnog rasta i života s Bogom. Značenje Međugorja ne smijemo prebacivati na vanjsku pojavnost niti ga promatrati trijumfalistički. Ono je najprije nutarnja dimenzija. Mene osobno ne zanima toliko što će se u svijetu događati, više me zanima župna zajednica. Ako sve usporedimo s jednom rijekom koja ima vrelo u Međugorju, onda je naša zadaća vrelo čuvati čistim. Uspijemo li to, ljudi će dolaziti i napajati se. Uprljamo li mi ovo vrelo, teško će ga moći itko u daljnjim tokovima čistiti.

Nadam se ipak da će Bog mnogim dušama u župi dati duha molitve i posta, vjere i ljubavi, te će uvijek biti jakih filtara i vrelo će biti čisto, a župa i hodočasnici kao stablo zasađeno pokraj voda tekućica koje u svako vrijeme donosi plod.

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne