Danas je drugi dan devetnice uoči 44. godišnjice Gospinih ukazanja u Međugorju. Danas bih htio progovoriti o samom Međugorju, odnosno o simbolima po kojima je ono specifično. Međugorje je smješteno među gorama. Samo to mjesto na ljude ostavi velik i trajan dojam. Na mene i moju obitelj Međugorje je ostavilo snažan dojam kad smo kao izbjeglice u vrijeme rata došli iz Konjica upravo u Međugorje, gdje se konvoj bio zaustavio. Otad mi počinjemo dugoročno živjeti u Međugorju. Za mene kao dijete toga mjesta, koje polako otada počinje biti i moje mjesto, ono ostaje u sjećanju i kao mjesto drugih, nepoznatih ljudi. Kao dijete sam primijetio da Međugorje nije uskogrudno, Međugorje nije malo, Međugorje nije jednolična sredina, nego to je sredina koja u svoje naručje radosno prima i druge ljude. Kao dijete sam ispočetka vidio da tu borave Talijani, Poljaci i Irci… Kad odrastaš u tom mjestu, shvaćaš da je tu prisutan čitav svijet. Zato je Gospa i rekla da nije samo izabrala vidioce, o kojima ćemo govoriti ovih dana, ni brojne svećenike koji djeluju u župi, konkretno franjevce, nego je Gospa izabrala baš ovu župu. Osim župe, Gospa izabire i hodočasnike. Svi hodočasnici koji dođu u Međugorje ujedno su i pozvani i izabrani. Zato je Međugorje i specifično jer svaki hodočasnik nosi dio Međugorja sa sobom. Međugorje i njegova poruka raširili su se po cijelom svijetu zahvaljujući hodočasniku jer on je bio i ostao živi glasnik Međugorja. Kad i danas dođem u Međugorje, moja obitelj, kao i ostali ljudi u Međugorju, ne primaju goste, nego hodočasnike. Hodočasnici borave s tobom, u tvom domu, zajedno blagujete dijeleći isti životni prostor pa oni pobliže upoznaju to mjesto zahvaljujući upravo obitelji s kojom stanuju. Tu specifičnu bliskost i povezanost koju Međugorje ima s hodočasnicima nemaju ni Lourdes, ni Fatima, pa ni Częstochowa te nijedno mjesto u kojem se Gospa ukazala. Međugorje je tu bliskost osjećalo od prvih dana, a ona se očitovala u činjenici da su hodočasnici radosno dolazili u domove obitelji. Danas je u Međugorju porasla tendencija izgradnje velikih hotela u koje ljudi dolaze s autobusima masovno kao turisti, a u hotelu čovjek može boraviti samo kao turist. Zato se tu čovjek osjeća samo kao gost, jer tu nerijetko boravi puno ljudi i nema te tko doživjeti ni iskreno shvatiti. Međugorje je specifično po tome što ljudi ulaze konkretno u obitelj. To je bio nukleus, to je bila snaga Međugorja. Prvih dana, prvih godina hodočasnici su mogli osjetiti bilo te obitelji, a obitelji su revno spremale hranu i smještaj, spremale su sve potrebno za hodočasnike, a najvažnija je svakako bila zajednička molitva. Hodočasnici su mogli osjetiti autentičnost toga mjesta, jer obitelj je pratila večernji program i molitvu krunice, pa je hodočasnička obitelj mogla pratiti što se doista događa u Međugorju. I danas, Bogu hvala, postoje međugorske obitelji koje svjedoče ponizan obiteljski život i sklad, a tek na trećem ili četvrtom mjestu bila je kvaliteta usluge, hrane ili smještaja, a to je manje važno. Hodočasnici nisu tražili udobnost ili ugodnost, nego tražili su ponajprije znakove koji se ogledaju u potrebi za susretom sa živim Bogom, tražili su svjedočanstvo susreta živog Boga i Gospina ukazanja, a to se moglo vidjeti u tim žarkim obiteljskim molitvama, koje su otvarale svoje srce Bogu. Specifičnost Međugorja je i crkva sv. Jakova, Jakova hodočasnika za koju je Providnost htjela da on kao zaštitnik hodočasnika bude i patron ove župe. Dolazeći u Međugorje, hodočasnici su već vođeni zagovorom svetog Jakova. Ako ste ikada bili u Španjolskoj, u Santiago de Composteli, mjestu posvećenom svetom Jakovu, prepoznat ćete njegov zaštitni znak – školjku. Upravo bezbroj međugorskih hodočasnika se utječu zagovoru svetog Jakova. Kao što je Santiago treće po redu hodočasniko mjesto, nakon velikih hodočasničkih mjesta Rima i Svete Zemlje, i Međugorje sve više postaje snažno hodočasničko mjesto, mjesto koje otvara novi pravac i vidik hodočasnicima. U Međugorje ne dolaze samo hodočasnici iz zapadnog dijela Europe, nego i ljudi s granice istoka i zapada, sjevera i juga. Zato Međugorje itekako postaje važno mjesto na novoj hodočasničkoj karti svijeta.
Posebna specifičnost Međugorja krije se u vanjskom prostoru, na vanjskom oltaru koji može primiti tolike mase vjernika, naročito za vrijeme Mladifesta. Kritičari Međugorja kažu da taj crkveni prostor nije dovoljno velik i izgrađen kao Fatima ili Lourdes, ali nemoj zaboraviti da je Međugorje kao mjesto ukazanja relativno mlado, staro je samo 44 godine! Lourdes i Fatima broje mnogo godina, više od stoljeća pa su tamošnji žitelji mogli izgraditi bolje i veće molitvene prostore jer to su zapravo već stara svetišta, dok je Međugorje još relativno mlado mjesto molitve. Stoga podaj priliku Međugorju starom tek 44 godine! No, vjerujem da će se Međugorje u budućnosti još jače i više izgrađivati kao mjesto istinskog duha i iskrene molitve. Osim crkve i molitvenog prostora, zaštitni znakovi Međugorja su Podbrdo i Križevac. Uz Podbrdo se usko vežu i postaje radosnih, žalosnih i slavnih otajstava te Plavi križ, a naročito dojmljiv je križ gdje je Gospa tijekom trećeg dana ukazanja rekla: „Mir, mir mora dođi u ljudska srca, mir mora zavladati između Boga i čovjeka.“ Bitno obilježje Podbrda je i Gospin kip, gdje se ona ukazuje vidiocima. To su autentičnosti Međugorja, a posebno bih istaknuo onaj oštri kamen kojeg hodočasničke noge neumorno gaze, oblikujući ga suzama i molitvama. Taj put nije velik, ali je toliko izgazan i izlizan da se i kamen dao utabati. To je mjesto velike milosti.
Nadalje, tu je i Križevac oblikovan postajama koje hodočasnika vode u nebeske visine i navode ga na razmišljanje o Kristovoj patnji. Uz Podbrdo i Križevac, dijelu molitvenog trokuta pripada i crkva kao mjesto u kojem se dijele i žive brojni sakramenti. Tu se slavi euharistija, a i večernji molitveni program popraćen je molitvom Gospine krunice, tu se odvija i klanjanje Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu. Dok se u zapadnom dijelu Europe i svijeta monstrance čuvaju još u muzejima, a klanjanje dobrano izumire, u Međugorju je klanjanje itekako živo i prisutno jer tu Krist dolazi pod prilikom kruha. Zapravo, žarište međugorskog duhovnog života je crkva sv. Jakova, a tu je i Podbrdo, gdje se njeguje pobožnost molitve krunice. Gospa kaže: „Molite, molite, molite!“ Dok je u Fatimi rekla: „Molite Gospinu krunicu!“, u Međugorju je to samo potvrdila. Put do Gospe, put do kipa na Podbrdu vođen je molitvom krunice. Da bi susreo Mariju, moraš moliti krunicu. Lijepa slika iz Fatime to samo potvrđuje. Naime, budući da Franjo ispočetka nije mogao vidjeti Gospu, Gospa je rekla Luciji da Franjo moli krunicu jer: „…dok ju bude molio, on će me tek tada vidjeti,“ kaže Gospa Luciji. To je istinska poruka molitve krunice: moli, samo moli jer dok ju budeš molio, spoznat ćeš što trebaš učiniti i promijeniti u svom životu. Na kraju, tu je divni i velebni križ na Križevcu kojeg su izgradili župljani i podarili ga Hercegovini i svijetu. Penjući se u visine, hodočasnik razmatra Kristovu muku. Papa Lav XIV. će 7. rujna 2025. godine u Rimu Pier Giorgija Frassattija proglasiti svetim, a upravo je Pier Giorgio često išao planinariti ne samo fizički, nego i duhovno. Njegov životni moto je bio: „Idemo u visine, k visinama!“ Put na Križevac je svojevrsni put k Nebu gdje hodočasnik razmišlja mučeći se jer je teško popeti se do vrha. Kad dođeš gore, reći ćeš: „Zdravo; križu, jedina nado!“ Međugorje će zauvijek opstati i ostati pristuno kroz ta tri snažna simbola koja danas nedostaju ovom svijetu, a to su crkva sv. Jakova i klanjanje Presvetom oltarskom sakramentu, odnosno molitva euharistije. Drugi je simbol molitva krunice na Podbrdu gdje se hodočasnici masovno izmjenjuju moleći ponizno srcem. Treći je znak križa koji se danas uvelike skida sa zidova europskih javnih ustanova, a Međugorjem će jasno i dalje pulsirati s Križevca kao znak Kristove i čovjekove radosti i sebedarja. Kršćanstvo će upravo u znaku križa i dalje neumorno pobjeđivati u ovom surovom i prolaznom svijetu.
fra Goran Azinović
