Izgledalo je kao da od svega neće biti ništa. Kada me biskupi vide, kažu: Star je! Ma, on je bankar s Wall Streeta, ne treba nam! Više nisam imao kamo ići, pa sam mislio: Kako će to završiti? Konačno sam rekao Gospodinu: Znaš što, možda sam umislio, možda ipak nemam zvanje, možda je sve to bilo za vlastiti razvoj, da postanem dobra osoba. Zato ti vraćam ovo zvanje, ionako je Tvoje.
Uživajući u životnom stilu uspješnog bankara na Wall Streetu, Daniel je za ljeto iznajmio kuću u Amalfiju u Italiji. Kad je prijateljica željela posjetiti Međugorje, mjesto Gospina ukazanja s druge strane Jadranskog mora, Daniel je odlučio krenuti s njom. Unatoč privilegijama i luksuzu svog posla, tijekom godina postao je vrlo nesretan. Počeo je imati noćne more koje su u konačnici dovele do višemjesečne nesanice. Nakon cjelonoćnog sna u Međugorju, Daniel se probudio s nevjerojatno dobrim osjećajem.
Kaže da riječ mir nije dovoljna da opiše osjećaj koji je imao. Tog je dana potražio svećenika i nakon 20 godina se ispovjedio i vratio Katoličkoj crkvi.
Don Daniel je u svom svjedočanstvu za Fruits of Medjugorje Mariji Jerkić govorio o svom obraćenju i putu do svećeništva. Njegovo svjedočanstvo možete pogledati na YouTube kanalu Fruits of Medjugorje, a u nastavku ga prenosimo u cijelosti:
Moja majka posjetila je Međugorje otprilike 1989. godine. Zaručnik moje sestre imao je strašnu nesreću i bio u komi šest mjeseci i one su odlučile poći u Međugorje moliti za čudo i tada sam prvi puta čuo za Međugorje.
I da, nisam povjerovao u to! Kada sam bio dijete, u dobi od 10 ili 11 godina, zlostavljao me svećenik, tada sam donio svjesnu odluku da se nikada više neću vratiti u crkvu. I tako sam na 20-ak godina napustio crkvu i odlučio se obogatiti baveći se bankarstvom i novcem.
Nakon fakulteta doselio sam na Manhattan i radio na Wall Streetu, zaradio brdo novca, ali sam postao jako nesretan jer sreća ne dolazi od novca. Ona proizlazi iz odnosa s Isusom, a ja nisam znao zašto sam nesretan i još sam počeo imati noćne more.
Ista mora svaku noć, utapam se, ali i bebe pored mene koje se također utapljaju, no ja ih ne mogu dohvatiti. Onda bih se probudio i ne bih mogao zaspati. Mjesecima uopće nisam spavao. Zatim sam iznajmio kuću u Amalfiju, u Italiji. Velika vila, za ljetne zabave s prijateljima i jedna od mojih prijateljica iz New Yorka rekla je da ide u to mjesto Međugorje.
Pitala me da idem s njom jer se nije osjećala sigurno, obzirom da je rat tek bio završio. A ja sam rekao: Pa to je točno preko puta Italije, sigurno je isto kao Italija, zar ne?! Fina hrana i dobro vino i bit će super. Otišao sam u Međugorje 1998. i kada sam stigao u Međugorje, nakon napornog puta, malo sam pogledao uokolo, većinom su starije žene molile krunicu, pa sam odlučio: Ja tu ne pripadam, umoran sam, idem spavati, a ujutro ću naći auto i otići odavde.
Otišao sam u krevet i ujutro se probudio u velikom blagostanju koje sam osjećao, ne mogu to zapravo ni objasniti jer se mora doživjeti da bi znali o čemu pričam, ali kada bih rekao mir, to ne bi bilo dovoljno. Osjećao sam kao da je sa mnom i sa svijetom sve u redu. Sa mnom, s Bogom, sa svime.
A nisam se još bio ispovjedio. Tako da je to bio dar, čudesan dar. Kada radiš na Wall Streetu, bespoštedan je to posao, moraš biti podmukao da napreduješ, moraš biti tvrd. Ciničan, ljut, neumoljiv, usredotočen samo na sebe, na svoj napredak, tako da taj životni stil u osobu unosi unutarnji kaos.
Tamo Boga nema. I budući da sam se osjećao tako dobro, pomislio sam ako boravak u Međugorju predstavlja ovako nešto, ostat ću cijeli tjedan. Znao sam iz djetinjstva da moram ići na ispovijed prije nego mognem potpuno sudjelovati u Misi, pa sam otišao do crkve naći svećenika. I znao sam da bi, nakon 20 godina od zadnje ispovijedi, to morao biti jedan, kako ja kažem, vrlo milosrdan svećenik. Zamišljao sam nekoga tko me neće suditi, osuditi.
A vani je stajao svećenik koji je pričao s nekoliko žena, pričao viceve, one su mu se sve smijale, a on je pri tome pušio cigaretu, tamnoput i zgodan čovjek. I rekao sam: To je taj, pravi hollywoodski svećenik. Idem k njemu, i pitao sam ga: Možete li me ispovjediti? Odgovorio je: Naravno! Čuo je dvadesetogodišnju ispovijed moga ludoga života u New Yorku.
Na kraju me odriješio, a onda rekao ove veoma neobične riječi: ‘Mislim da imaš svećeničko zvanje.’
Ja sam ga pogledao i rekao: ‘Molim?! Zar Vi ne razumijete engleski, niste li sada čuli moju ispovijed?!’
A on je odgovorio: ‘Bogu je sve moguće.’
Odgovorio sam: ‘U redu, hvala!’
Nisam više mislio na to, otišao sam svojim putem, proveo cijeli tjedan pridruživši se svim točkama: Večernji program s krunicom, Misa, ispovijed, penjanje na Križevac, Brdo ukazanja, plavi križ, sve.
Vratio sam se kući i tu su se stvari počele malo komplicirati jer sad sve to moraš prenijeti u praksu. Ovdje je to puno lakše jer tu svi to rade, ali u New Yorku ne žive baš svi tako, pa sam se morao distancirati od nekih prijatelja koji nisu imali dobar utjecaj na mene.
Pridružio sam se Udruženju mladih katolika s Wall Streeta, jako dobroj zajednici praktičnih katolika. Išao sam svaki dan pješice na posao kako bih molio krunicu ujutro, navečer i kad god bih hodao. Na misu bih išao za vrijeme ručka i za otprilike mjesec dana zaživio sam jedan kvalitetan katolički život, znate, ne samo minimum, već više od toga.
U to vrijeme primijetio me jedan od svećenika u župi. Nije me ranije viđao, pa je popričao sa mnom i rekao: ‘Mislim da trebaš duhovnika.’
Složio sam se. Počeli smo se nalaziti jednom tjedno i prva stvar koju je rekao bilo je: ‘Moraš početi moliti i pitati Boga je li to ono što On želi od tvoga života. Jer, možda i nije, nisi nikad ni pitao, zar ne?’
Rekao sam: ‘Ne, nisam nikada pitao.’
I počeo sam moliti: ‘Želiš li da ostanem u svom poslu ili da radim nešto drugo?’
Molio sam za to tjedan dana, vratio se svećeniku i rekao: ‘Nije mi odgovorio, očito želi da tu ostanem.’
Svećenik je bio mudar i rekao mi: ‘Pregledajmo malo tvoj život! Znači, na 20 godina si napustio Crkvu, ignorirao Boga i onda se vratio u Crkvu i onda si jedan tjedan molio i nije ti odgovorio. Je li tomu tako?’
Odgovorio sam da je. Upitao me: ‘Ne misliš li da si malo nestrpljiv?’
Kazao sam: ‘Možda.’
Savjetovao mi je da nastavim moliti i tako ja molim jedan mjesec, molim šest mjeseci, molim i godinu dana. Osamnaest mjeseci nakon te svakodnevne molitve, 5. studenoga 2000., sjedio sam u klupi nakon pričesti za nedjeljne Mise i začuo glas: ‘Dođi, slijedi me!’
Iznenada, izvan moje glave, odavde. Okrenuo sam se, a nikoga nije bilo blizu i onda sam shvatio: ‘Oh, pa to si Ti!’ Znači, ipak imaš glas. I rekao sam: ‘Ok, idem za Tobom, ne znam kamo idemo, ali idem za Tobom.’
Sljedećeg dana sam uzeo bolovanje, molio na tu nakanu, a dan kasnije dao otkaz. I onda sam počeo istraživati kako nasljedovati Isusa na konkretniji način. Odlučio sam sve to proučiti kao što sam uvijek to radio i kako sam naučio u poslovnom okruženju. Dakle, izradio sam tablice sa svim crkvenim redovima, karizmama, lokacijama i trajanjem formacije. Dominikanci 12 godina – nikako!; Isusovci 12 godina – nikako!; Legionari Kristovi 12 godina – ne, predugo.
Ispalo je da je formacija biskupijskih svećenika najkraća, četiri godine. Odlučio sam da ću postati biskupijski svećenik. U to se vrijeme pak dogodio 11. rujan, a ja sam živio četiri bloka dalje od Trade Centra. I tako odjednom nemam ni posla, niti mogu svojoj kući, tamo se više nije moglo živjeti jer su Donji Manhattan zatvorili na dva mjeseca.
Jedan svećenik je došao iz Bostona slaviti Misu ozdravljenja za udovice, moj prijatelj je tada radio u Cantoru, a njegova žena je htjela ići na tu Misu. Stoga sam je obećao povesti. Otišli smo na Misu i nakon Mise, tj. prije ručka, svećenik je rekao: ‘Želim s njim popričati, dovedite ga!’
Mislio je na mene, ja dođem, a on mi doslovce kaže: ‘Što ti radiš sa svojim životom?’
Samo tako, čak pomalo grubo, a ja sam rekao: ‘Ništa, nemam ni posao ni stan.’
A on će: ‘Možda te Gospodin zove u Boston.’
I ode. Zove se vlč. Tom DiLorenzo, još je živ, najdinamičniji je svećenik kojeg poznam jer on živi Evanđelje, doslovce ga živi.
Kad sam se preselio gore, dogodila se snažna mećava. Za Boston sam otišao na blagdan sv. arkanđela i sredinom prosinca pogodila nas je velika mećava, vijesti su upozoravale: Ne izlazite jer možete stradati.
I malo poslije zove on: ‘Danny, obuci jaknu, idemo van!’
A ja sam rekao: ‘Velečasni, kažu da bismo mogli stradati.’
A on će: ‘Glupost, znaš li tko će večeras umrijeti? Beskućnici.’
Uđemo u njegov kamion i počnemo skupljati beskućnike. Kupimo ih, vozimo natrag u crkvu, pa opet van! Skupljali smo ih sve dok više ni jedan nije bio na ulici. I onda dođe kući, skuha mesne okruglice i puno špageta. Nahrani sve, a potom im propovijeda Evanđelje, koliko ih Bog voli, zatim im podijeli deke i kaže: ‘Ostanite ovdje’, potom pojača grijanje, ‘a ujutro ću skuhati doručak’.
Na putu prema župnoj kući, rekao sam mu: ‘Nisam znao da svećenici i ovo rade jer ovo je stvarno pomaganje ljudima, ne samo molitva.’
On je rekao: ‘Naravno da radimo, ne možeš moliti s nekim tko je mrtav.’
Onda sam pitao: ‘Zašto to svi ne rade, zašto svaka crkva tako ne čini?’
Odgovorio je: ‘Mi smo jako siromašni, postoji dar siromaštva i zato se mi ne brigamo što nam ljudi kradu svijeće, naša su vrata uvijek otvorena.’
Tada mi je savjetovao da sastavim prijavu za bogosloviju i podnio sam je, ali onda se dogodio skandal, seksualni skandal u Bostonu. Ne znam je li itko svjestan kako je to velik skandal bio. Svaki dan nova neka priča postala bi udarna vijest i tako mjesecima, to je baš iscrpljivalo ljude u Bostonu. Katolici su se osjećali tako poniženo, teško vrijeme je to bilo, a ja sam ponovno proživio ono svoje iskustvo iz djetinjstva jer su se sjećanja vratila.
Bilo je to mučno vrijeme, ali i vrijeme izlječenja jer mi je omogućilo da počnem moliti za svećenike koji su činili takve stvari što prije nisam radio.
Dogodilo se to i ja ne odem u bogosloviju u Boston, nego završim u zajednici kontemplativnih pustinjaka u Nebraski. U pet godina postao sam kontemplativni hermit i tamo smo većinu dana molili.
Karizma zajednice je tako jedinstvena, a to je Križ. Cijela karizma svodi se na to da predajemo vlastiti život i prikazujemo ga Isusu kako bi od naše žrtve stvorio milosti koje će poslati na spas duša. To je jako važno jer te u bogosloviji uče kako biti dobar pastir, ali te ne uče kako biti žrtveni jaganjac. I zato danas ima jako puno svećenika koji imaju poteškoće s predanjem svojih života i s onim što bi željeli raditi kako bi se Crkva razvijala i napredovala.
To nedostaje većini bogoslovija, ne mogu reći za sve, nego za one u kojima sam bio. Čini se da ih to ne uče. A to je glavno kada se sjetimo Isusova poslanja, Njegovo poslanje bilo je usredotočeno na taj događaj.
Sve pripremne godine su bile važne, ali to je trenutak trijumfa i uspjelog otkupljenja. I ako svećenik to ne zna, neće moći reći: Učinio bih to rado, ali ovo je važnije jer Bog danas ovo od mene traži.
Da, ustat ću, otići ću u tu bolnicu! Znate, čak i zbog COVID-a mnogi su se svećenici bojali dijeliti pomazanje, a bolnica je rekla: Ionako ne možete ući.
Ja sam imao puno sreće, rekao sam sestrama: ‘Ako vi možete ući u sobu, zašto ja ne mogu?’ – ‘O, mi imamo posebnu masku koja nam potpuno štiti lice.’
Rekao sam im: ‘Nabavite mi tu masku!’
I tako su mi u Tennesseeju, gdje djelujem, izradili masku i sada mogu sve pomazati. Čak i ako nisi katolik, doći ću i pomoliti se s tobom jer ja, eto, imam posebnu masku.
To mi je bilo malo smiješno i zato sam im rekao: ‘Znate što, moja maska je moje krštenje, a zaštićen sam Krvlju, pustite me unutra!’
Tamo sam proveo važno petogodišnje razdoblje kako bih naučio da je to jako važno u životu katolika. Vratio sam se u New York i izgledalo je kao da od svega neće biti ništa.
Kada me biskupi vide, kažu: ‘Star je! Ma, on je bankar s Wall Streeta, ne treba nam!’
Više nisam imao kamo ići, pa sam mislio: ‘Kako će to završiti?’
Konačno sam rekao Gospodinu: ‘Znaš što, možda sam umislio, možda ipak nemam zvanje. Možda je sve to bilo za vlastiti razvoj, da postanem dobra osoba, zato Ti vraćam ovo zvanje. Ionako je Tvoje. Ako želiš da postanem svećenik, neka biskup mene nazove.’
I to sam rekao onako kao da se to nikada neće dogoditi, ali tako ćemo to riješiti. Prestao sam tražiti i vratio se na posao. Nakon tri mjeseca nazvao me čovjek s južnjačkim naglaskom i kaže: ‘Bog!’
Ja odgovorim, a on će: ‘Je li to Daniel Rehill?’
Potvrdio sam i upitao: ‘A tko je to?’ – ‘Ovdje biskup David Choby iz Tennesseeja.’
A ja sam rekao: ‘O, stvarno?’
Nastavio je: ‘Biskup sam tu u Nashvilleu, volio bih da se nađemo.’
Otišao sam na avion i našli smo se. On nije poput većine biskupa koji se, znate, rukuju se s nekim i popričaju par minuta, a potom te predaju povjereniku za zvanja jer su jako zauzeti.
Pokupio me u zračnoj luci, a ja ga pitam: ‘Vi ćete me pokupiti?!’
A on će: ‘Je li to neki problem?’
Ja kažem: ‘Ne, ali biskupi ne dočekuju bogoslove u zračnim lukama, oni nekog pošalju.’
A on će: ‘Pa, mi ovdje dolje smo drugačiji.’
Poveo me u svoju kuću gdje živi sam i tamo sam ostao tjedan dana, u njegovom domu!
Nakon tjedan dana rekao mi je: ‘Znaš, Daniel, mislim da bi trebao doći u Tennessee i ovdje biti svećenik. Ja te pozivam.’
Pristao sam i tako sam završio u Tennesseeju. Šest mjeseci kasnije zaredio me za đakona, a nakon još šest mjeseci za svećenika. Tako sam došao i do posljednje stepenice prema oltaru, to jest, morao sam baš sve predati prije nego sam krenuo dalje.
Jer, i to je važno, da sve prepustiš. Čak i ona najveća nadanja koja imaš. I onda te On promakne. I još jedna crtica o onom prvom svećeniku koji me tu ispovjedio.
Njegovo ime je fra Branimir, prije je djelovao tu u Međugorju, sad je drugdje i nisam ga vidio 19 godina. Naravno, ja se njega sjećam jer je to za mene bio prijeloman trenutak u životu. Sada kao svećenik dovedem grupu iz Tennessija ovamo u Međugorje i jednoga dana odemo u Tihaljinu vidjeti Gospin kip a vodič kaže: ‘Pričekajte tu, dolazi svećenik pozdraviti nas.’
Kad ono prilazi fra Branimir. Ja sam njega prepoznao jer je to svećenik koji je čuo moju ispovijed nakon 20 godina, a onda je on mene primijetio i rekao: ‘Ajme, postao si svećenik!’
Rekao sam mu: ‘Sjećate me se?’
On će: ‘Da, molio sam za tebe!’
Nevjerojatno da se sjeća neke osobe od prije 20 godina, a dnevno ima 20 ispovijedi, zatim me pozvao u kuću, ponudio me kavom i kolačima, što je god već imao. I prestao je pušiti što je jako dobro, porazgovarali smo o svemu, bilo je odlično jer onda vidiš da Bog sve ponovno poveže, stavi mašnicu i sve fino i lijepo uredi.
Da, doći ovamo kao svećenik je posebno iskustvo.
Prvo, jer znam koliko Gospa voli svećenike, to ni svi svećenici ne znaju, ali ja znam. I vratiti se ovdje gdje Ona dolazi svakog dana je tako moćno jer sada i ja mogu prakticirati službu milosti, službu milosrđa, slušati tolike ispovijedi i slaviti svetu misnu žrtvu.
Prošli tjedan predslavio sam Misu ovdje u Međugorju, to me danas čini poniznijim znajući da sam prije živio jednom nogom u paklu, a drugom na kori od banane.
I u bilo kojem trenutku moglo je završiti vrlo loše, a sada sam na mjestu na kojem ljudima Božjim mogu otkrivati slavu Božju i Božje milosrđe, kao što to i Gospa čini, istinski, istinski blagoslovljen.
