-0.6 C
Međugorje
09.02.2323.

Dr. fra Robert Jolić o izgradnji župne crkve u Međugorju

Dr. fra Robert Jolić, svećenik Hercegovačke franjevačke provincije urednik je i autor monografija o brojnim župama, a jedna od njih je i o župi Međugorje (Župa Međugorje – 120 godina samostalnog života) koju je objavio 2013. godine u izdanju Informativnog centra Mir Međugorje. U njoj je, uz povijest župe, pisao i o izgradnji nove župne crkve. O povijesti župe Međugorje fra Robert je pisao i u Glasniku mira, a 2007. godine u nastavcima je donio i opširan tekst koji govori o izgradnji nove župne crkve u Međugorju, koja je blagoslovljena upravo na današnji dan, 19. siječnja 1969. Detaljne tekstove dr. fra Roberta Jolića objavljene u ožujku, travnju i svibnju 2007. godine u Glasniku mira o izgradnji nove župne crkve donosimo i u nastavku.


Nakon tri i pol desetljeća od početka gradnje, nova je župna crkva blagoslovljena 19. siječnja 1969. Do toga dana, osim financijskih sredstava, župljani su u gradnju uložili dvije tisuće dnevnica. Tim danom župljanima je pao veliki kamen sa srca – više se nisu morali brinuti gdje će ići na Misu: u staru crkvu nisu mogli zbog dotrajalosti, a u kapelicu župnog ureda nisu mogli jer je premalena.

Predradnje za gradnju nove crkve

„Da seljaci iskupe riječ, da pri gradnji kapelice (= vanjskog oltara, op. R. J.) ne će zaboraviti na gradnju crkve sakupili su se svi kućne starešine na poziv župnika iza sv. mise dne 1/11. 930., ter su jednoglasno zaključili, da se prigodom odkupa duhana obustavi 2% za gradnju nove crkve“ (Crkveni ljetopis za župu Megjugorje, sv. I., str. 62).

Župnik je nakon toga išao pješke svaki dan u Čapljinu, gdje je u otkupnoj stanici primao dogovoreni novčani postotak. Neki su, zabilježio je, rado davali, neki nisu uopće davali, dok su drugi opet uz to što nisu davali novčani prilog grdili župnika – što je on strpljivo podnosio. Od skupljenog novca pokriveni su najprije dugovi ostali od izgradnje kapelice-vanjskog oltara, a od pretekle svote nabavljena je japija za početak izgradnje nove crkve. Novi sastanak župljana vezan za izgradnju nove crkve održan je 1. ožujka 1931. Svi su se složili o potrebi gradnje nove crkve te štoviše točno odredili i početak radova: za godinu dana, dakle 1. ožujka 1932., mora se otpočeti s gradnjom. Do tada, tijekom godine dana, treba pribaviti građu potrebnu za podizanje crkve, primjerice kamen, pržinu, klak, te skupljati novac. Jednoglasno je bio izabran i odbor koji će voditi gradnju. Za gradnju je fra Serafin prikupio 9.700 dinara, a njegov nasljednik fra Bernardin Smoljan u kratkom razdoblju još 16.000 dinara. Prva je zadaća bila kopanje i prijevoz kamena. Na javnom natječaju taj su posao dobili župljani Ilija Čilić + Joze i Jakov Vasilj + Joze. Za četiri mjeseca iskopano je krupnoga kamena, prevezeno i složeno kod stare crkve oko 1100 m3 . Utrošeno je 24.500 dinara. U godini 1932. na otkupu duhana u Čapljini župnik je također dobivao postotak od 2%, kako je bio odredio crkveni odbor. U veljači i ožujku 1932. «spaljene su 3 velike klačine sa 600 kvintala živoga klaka za novu crkvu. Sav je klak pretjeran na Ćorkov Dolac i tu u 3 jame sasut i utulučen.(…) Klačinu su palili Dobroseljani Miletić Jure + Ante i Ćorić Mate Andrijin.»

Te godine gradnja ipak nije otpočela, kako je bilo najavljeno, zbog toga što biskup Mišić nije odobrio skicu koju je za novu crkvu načinio arhitekt Podhorsky.

Arhitekt Stjepan Podhorsky

Poznati zagrebački arhitekt i dobrotvor Stjepan Podhorsky besplatno je izradio nacrt za veličanstvenu međugorsku crkvu, koju on sam naziva «bazilikom». U isto je vrijeme Podhorsky radio nacrte za obnovu samostana na Humcu, kao i rješenje za refektorij i staru crkvu na Humcu. On je tada radio i nacrt za novu župnu crkvu u Rakitnu, a njegov je dotadanji najpoznatiji projekt bila veličanstvena bazilika u Tomislavgradu te katolička crkva u Subotici. Je li Podhorsky u ono vrijeme mogao naslutiti da će u Međugorju nekada u budućnosti biti potrebna tolika župna crkva – ne znam. Svakako, on je zamislio crkvu velikih dimenzija, s dva zvonika na pročelju, veličanstvenog izgleda. Unatoč protivljenju biskupa Mišića, koji je crkvu smatrao preraskošnom, a dva zvonika nepotrebnim trošenjem novca, problemima u župi koji su zakočili izgradnju nove crkve, te tragičnih događanja tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata koji nisu dali ni misliti na nastavak izgradnje crkve – ona je na kraju izvedena upravo onako kako je to želio arhitekt Podhorsky.

Je li Podhorsky u ono vrijeme mogao naslutiti da će Međugorju nekada u budućnosti biti potrebna tolika župna crkva – ne znam. Svakako, on je zamislio crkvu velikih dimenzija, s dva zvonika na pročelju, veličanstvenog izgleda. Unatoč protivljenju biskupa Mišića, koji je crkvu smatrao preraskošnom, a dva zvonika nepotrebnim trošenjem novca, problemima u župi koji su zakočili izgradnju nove crkve te tragičnih događanja tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata koji nisu dali ni misliti na nastavak izgradnje crkve – ona je na kraju izvedena upravo onako kako je to želio arhitekt Podhorsky.

Da je danas živ, pa da vidi koliko je sve bilo mudro što je zamislio prije kojih 70 godina – sigurno bi bio ponosan na svoje djelo. Izrada same dokumentacije trajala je dugo, možda predugo. Podhorsky je tijekom 1931. «došao u Međugorje, uzeo potrebite mjere i preuzeo na se, da izradi plan za novu crkvu».

Prvi nacrt poslao je već u studenom 1931., ali je konačni, «generalni nacrt», koji je trebalo poslati na odobrenje biskupu Mišiću, bio dovršen tek sredinom 1934. godine. Zanimljivo je međutim da je arhitekt i predvidio da će do konačnog (detaljnog) nacrta proći dosta vremena. Tako piše provincijalu, preko kojega su i inače išli svi poslovi, kako vezani za nacrt, tako za novčane primitke i izdatke, u dopisu od 27. studenog 1931., šaljući skicu za «basiliku» u Međugorju: «To je crkva sa 3 lađe, prednji dio sa dva tornja, posve građena u klesanom kamenu, ostali dijelovi crkve djelomično kao zvonici kamenom, sve ostalo žbuka. Crkva je 30,10 met duga a 15,30 met široka, sa 3 oltara i 4 ispovjedaonice, sakristija i spremište.»

Nastavlja kako župnik treba pozvati nekog geometra iz Ljubuškog koji bi izvršio sondažu terena, kako bi se prema tome mogli statički urediti svi temelji crkve. «Izrada cijeloga projekta uzeti će dosta vremena ako se želi sve točno provesti. Tu su silne kopije i svjetlo kopije detalji jer će cijela crkva biti svođena križnim svodovima. Koliko sam prilično točno izračunao do 23.400 dinara stajati će efektivni trošak cijelog projekta, koju svotu treba da g. župnik osigura i da ju djelomično isplaćuje kako će trebati. Sama o svom stajala bi inače oko 52.000 din ako se naruči kod kojeg arhitekta. Ja moj rad ne računam već samo kopiranje matrice i detaljiziranje, kao i svjetlotisak. Sve to treba raditi u 5 do 6 primjeraka u mjerilu 1:100, 1:50, 1:20, 1:10 i naravno detajli…»

Iz toga se da zaključiti da je Podhorsky darovao od sebe oko 30.000 dinara; toliko bi naime stajao njegov rad. Djelo za svaku pohvalu! Župnik Smoljan poslao je konačno 1. srpnja 1934. biskupu Mišiću generalni nacrt crkve u Međugorju na odobrenje. Piše kako detaljni nacrt još ne postoji jer je skopčan s velikim troškovima. Spreman je unijeti izmjene koje želi biskup. „Nacrt je uzet prema starim hrvatskim bazilikama u modernom ruhu, bez nepotrebnih cifrarija, u jednostavnijem ali ipak u strogo crkvenom stilu.“

 

Iako je bilo planirano da se s iskopavanjem temelja započne u zimu 1934./35., to zbog nesuglasica i nedostatka novca nije bilo moguće. Kopanje temelja tako je započelo u lipnju 1935., neposredno nakon biskupova pohoda župi.

Ipak, biskup nije smatrao da u nacrtu nema «nepotrebnih cifranja», pa je uskoro poslao svoje primjedbe na nacrt. Ponajprije, biskup drži da bi dva zvonika bila preskupa: „Ako je i jedan zvonik – samo ako se zgodno postavi – čini lijep utisak, a usto se dosta novaca uštedi, da se na taj način drugim gradjevnim zahtjevima i potrebama udovolji.“ Zanimljiv je biskupov osvrt na dimenzije crkve: „Prema predloženom tlocrtu crkva je dosta prostrana. Tako i treba. Medjugorje treba veću crkvu!“ Nastavlja, međutim, da se izbjegavaju sva «cifranja», koja bi pozobala silne novce. „Suviše je bridova predvidjeno u zidovima crkve posebno oko apside, sakristije i ostave crkvenih stvari. Praktičnije su ravne crte i svrsishodnije.(…) Oni bezbrojni glomazni uglovi pozobali bi novce (…)» Biskup će dati odobrenje istom onda kada se udovolji svim primjedbama i predloži detaljan troškovnik cijele gradnje. Provincijal fra Mate Čuturić pregovarao je s biskupom pa je tako krajem rujna 1934. mogao javiti i župniku Smoljanu i arhitektu Podhorskom da je biskup odobrio nacrt – svakako samo s jednim zvonikom. Provincijal savjetuje župniku da se «već preko zime sa župljanima iskopaju temelji».

Pa ipak projektant Podhorsky «doskočio» je problemu zvonika načinivši zapravo dva plana: jedan kako je dogovoreno s biskupom (dakle s jednim zvonikom), a jedan rezervni «tako da se drugi toranj može kasnije graditi». Župnik Smoljan međutim piše provincijalu uskoro (17. studenog) kako je pisao Podhorskom «da o pročelju sa 2 zvonika nema govora. On ima poslati na Provincijalat odnosno Ordinarijat izrađeno pročelje samo sa jednim zvonikom a meni izravno da pošalje sa 2 zvonika, pa ću gledati da u svoje vrijeme sklonim biskupa na popuštanje.« U istom dopisu župnik Smoljan piše provincijalu da će se 25. studenog održati «glavna skupština cjelokupnoga crkvenog odbora od 28 lica. Tada će se dati na pretres i glasanje sve što se odnosi na novogradnju». Podhorskom je poslao 5000 dinara i jedan traženi uzorak kamena, kojim će se crkva zidati. Spomenuta svota novca poslana je na traženje arhitekta kako bi mogao dovršiti projekt, za kopije i heliografije. To bi trebalo biti dogotovljeno u siječnju 1935.

Problemi oko izgradnje nove crkve

Da izgradnja crkve ne će teći lagano, kako je zamišljao župnik, pokazalo se već na sjednici župnog odbora održanoj 4. studenog 1934., kada nije postignut dogovor o gradnji. S te je sjednice župnik Smoljan poslao prijepis zapisnika biskupu i provincijalu. Župnik moli biskupa da odobri početak gradnje, jer je ipak bilo 276 kuća «za», a 144 «protiv», dakle gotovo 70% župljana tražilo je novu crkvu.

Sjednica župnog odbora 25. studenog 1934.

U želji da se konačno započne s gradnjom nove crkve, župnik fra B. Smoljan sazvao je «glavnu odborsku sjednicu» u nedjelju 25. studenog 1934., u 1 sat popodne, nakon sv. Mise. Sa sjednice je istoga dana poslao opširan izvještaj ordinarijatu i provincijalatu u Mostar. Sjednica je otpočela župnikovim dugim uvodnim govorom: «U nekoliko hercegovačkih župa, koje su i manje i siromašnije od međugorske, počelo se je s gradnjom nove crkve. Bila bi sramota, da mi budemo u tome zadnji. Još godine 1932. u proljeće imalo se je s novogradnjom početi, ali su nadošle zapreke, koje župnik nije mogao otkloniti. Sada smo se pomakli s mrtve točke. Podizanje spomenkriža na Križevcu pokazalo je što sve može da izvede sloga i dobra volja i ako je velika kriza. Odbacimo svaku malodušnost i strah i mi ćemo uz Božji blagoslov i zaštitu sv. Jakova moći sretno dovršiti ovo dobro djelo.» Nastavio je kako je stara crkva tijesna i trošna, ali svejedno ako bi se srušila teško bi bilo slaviti obrede vani. K tome, rušenje bi uzelo i vremena i troška. Predložio je novu lokaciju za izgradnju nove župne crkve. Od 30 članova skupštine pristupilo i glasovalo ih 28:

1.pitanje: da li praviti novu crkvu. Glasuje 28 lica. Za novu crkvu 26 a za popravak stare 2 (Šurmanci)

2.pitanje: da li sačuvati staru. Glasuje 28 lica. Da se sačuva glasuje 20 (Međugorje i Vionica). Da se sruši i tu nova podići, glasuje 6 (Bijakovići). Da se popravi stara 2 (Šurmanci).

3.pitanje: primiti ono mjesto za novu crkvu, koje označi preuzv. biskup. Glasuje 28 lica. Da se odluka biskupova primi bez prigovora glasuje 20 (Međugorje i Vionica). Uvjetno t.j. ako bude na starom mjestu glasuje ih 6 (Bijakovići). Negativno glasuje 2 (Šurmanci).

Župnik se na koncu zahvaljuje na odzivu i trijeznom raspravljanju, preporuča slogu i ljubav i zaključuje sastanak.»

Biskup u Međugorju i početak gradnje

Nije puno pomogao ni dolazak biskupa Mišića 31. svibnja 1935. u Međugorje. On je sazvao crkvene odbornike u župnu kuću na raspravu o novoj crkvi. «Na koncu sastanka biskup je kao crkveni poglavar konačno i neopozivo izjavio, da se ima nova crkva praviti zapadno od župskog stana, na glavici zvanoj Lučice. Ostavio je o tome i pismenu odluku.»

Dan 25. studenog 1966. označen je kao «značajan datum»: toga su dana, naime, trojica studenata iz Međugorja i trojica iz Bijakovića zajednički izlijevali stupove na pročelju crkve.

Iako je bilo planirano da se s iskopavanjem temelja započne u zimu 1934./35., to zbog nesuglasica i nedostatka novca nije bilo moguće. Kopanje temelja tako je započelo u lipnju 1935., neposredno nakon biskupova pohoda župi. Najprije je 18./19. lipnja gosp. Boras, vjerojatno geometar, iskolčio sve temelje, a potom je narod 21./22. lipnja «uz veliko veselje iskopao sve crkvene temelje. Na sredini gradilišta iskopana jama od 3 m i došli do živca. Inače temelji iskopani u dubini od 1.5 m a neki i 1.20 m a kamena nigdje za lijeka. Sve sama tvrda crvenica. Dakle tvrdo tlo i jednolično i prema tome i nosivo. Čim prikupimo materijal i imadnemo dovoljno vode odmah ćemo početi sa salivanjem temelja. U ovakvom terenu glavni je posao dobri temelji. Oni će nam progutati dosta novca ali ćemo barem biti sigurni za budućnost.» Narod je bio «voljan i zagrijan» nastaviti sa salijevanjem temelja, ali trenutno nije bilo novca za beton (trebalo je oko 25.000 dinara) pa župnik moli provincijala da pomogne. Nadao se da bi salijevanje temelja bilo gotovo do Božića.« «Glas o revnosti i slozi Međugorčana pronio se je po svoj Hercegovini. Lijepo je bilo gledati kako 20- 30 kola jedna za drugim voze materijal iz daljine, a ljudi zadovoljni i veseli, što mogu da rade na podizanju hrama Božjega.» U međuvremenu je (18. veljače 1936.) izišla komisija iz Mostara i pregledala staru crkvu. Uskoro je poslala porazan rezultat: crkva je ruševna, ne može se nikako popraviti i u njoj je pogibeljno držati vjerske obrede «pa se radi toga naređuje da se ona odmah zatvori i što skorije poruši.»

Kad su crkveni zidovi podignuti do 3 metra visine?

Crkva je nastavak izgradnje dočekala tek po dolasku župnika fra Radovana Petrovića (1966.-74.). Pa ipak svakako su već prije 1945. godine bili podignuti crkveni zidovi do visine od tri metra. Kada su izvršeni ti radovi? Prema Šematizmu iz 1977. zidanje crkve započelo je 1937. «Planirana velika crkva od živca kamena, ozidana do visine od 3 metra, nabavljeno dosta materijala, a onda se stalo.» Prema župnom ljetopisu pak ne bi se dalo zaključiti da je 1937. bilo što građeno. Temelji su naime iskopani u lipnju 1935., a izliveni u siječnju i veljači 1936. Znamo da su u listopadu 1938. Međugorčani pokušali staviti profile, dakle dovršiti temelje, ali i to je bilo prekinuto. Kasnije nema zapisa da bi se počelo sa gradnjom zidova. Prema tome, prije će biti istina da su zidovi podignuti tek za vrijeme župnikovanja fra Serafina Vištice (1940. – veljača 1945.), najvjerojatnije do 1942. godine. Uspio sam pronaći samo jedan dokument u kojem se, makar neizravno, govori o gradnji crkve. Naime, župnik piše provincijalu 5. siječnja 1942. da mu je nezgodno putovati osobno u Zagreb, ali je uvjeren kad bi otišao u Zagreb «da bi gospodin ministar Dr Artuković bez otezanja dao za pravljenje crkve jedan vagon kukuruza». Preporuča da bi se oko toga mogao pobrinuti i fra Radoslav Glavaš, koji je radio u Zagrebu kao pročelnik jednoga ministarstva u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj te nastavlja: «Oko polovine veljače treba(t) će držati banket za crkvu, jer će dotle sve naše vage svršiti.» Držim dakle da je zidanje crkve do visine od 3 metra izvođeno u prvim godinama rata, a da je onda prekinuto krajem rata i dugo u poraću. Crkva je bila dovršena tek 1969., a istodobno su bile izgrađene i tri podružne crkve: u Šurmancima 1964., u Vionici 1969. i u Miletini 1970. godine.

Nastavak izgradnje crkve (1966.-69.)

Župnici su nakon okončanja rata, čim su se za to stvorili kakvi-takvi uvjeti, razmišljali o nastavku izgradnje crkve. Išlo je teško: zbog komunističkog režima, nesloge župljana, nedostatka novca… Što je bilo do 1958. ne znamo jer nema ljetopisa (naknadno su mu potrgane stranice!). Stara crkva – ruševina; nova crkva – tek započeta. Mise su slavljene ili u kućnoj kapelici ili za ljepšeg vremena na otvorenom, na vanjskom oltaru. Na Novu godinu 1961. kućedomaćini su potpisivali izjavu za nastavak gradnje. «Potpisalo se sve Međugorje, Miletina, Crnopod, Bijakovići 89%, Vionica 28%, a od Šurmanaca nitko. Kažu zašto bi se mi uopće u tu stvar uplićali, kad to na nas ne spada. Gdje crkvena vlast hoće neka je i pravi.»

Centar, srce, stožina svega ovog što danas slavimo jeste vi, moji dragi župljani. Jer 50 milijuna u gotovu novcu i preko 2 tisuće nadnica koje ste dali za ovu crkvu kroz dvije godine jest veliko svjedočanstvo, da ste i junaci, i vjernici i plemići.

Od 1. siječnja 1962. župnik fra Drago Stojić počeo je skupljati novac za crkvu. Većinom su davali po 1000 dinara po kući jer je godina bila slaba. Početkom ožujka 1963. izvršeno je snimanje stanja nove crkve zbog izrade novoga, preinačenog plana crkve. Izvorni je plan očito sada bio preskup i teško izvediv. Ipak je s izgradnjom crkve započeo fra Dragin nasljednik fra Radovan Petrović, koji je za župnika došao u lipnju 1966. Odmah je dao do znanja župljanima da namjerava uz njihovu suradnju nastaviti i dovršiti započetu crkvu. Već 20. kolovoza 1966. oko 430 domaćina «prodefiliralo je kroz župni ured» dajući svoje izjave o namjeravanom nastavku gradnje. Župnik je tražio građevnu dozvolu, koju je i dobio 28. rujna 1966. U listopadu 1966. župnik je načinio ugovor s državnim poduzećem «Novogradnja» iz Lištice o izgradnji nove crkve. To je bio prvi slučaj nakon rata da neko državno poduzeće gradi vjerski objekt. Radovi su započeli 17. listopada 1966. Milećani su radili na pripremi gradilišta: kopali su izrasle smokve, trsili kupinu, uništavali draču… «Oronuli starci i sijede bake, gledajući ono što ni u snu nisu snili, prolaze mimo i uzdišu.» Radnici «Novogradnje» podigli su baraku za smještaj materijala 21. listopada, a 25. listopada njihovi su majstori započeli vaditi kamen za bunju. Sutradan je bila velika akcija: zaprežna kola cijeli su dan dovozila kamen od stare crkve, dok su 27. listopada započeli radovi na samom objektu: kopane su rupe za stupove nosača. Porušen je gornji dio zida i stavljene prve šalunge. Pomoćne radove izvodili su dobrovoljni radnici iz župe. U mjesecu studenom zidani su zidovi i podizan kor u crkvi. Dan 25. studenog 1966. označen je kao «značajan datum»: toga su dana, naime, trojica studenata iz Međugorja i trojica iz Bijakovića zajednički izlijevali stupove na pročelju crkve. «Dobili su naziv ‘studentski stupovi’.»

Pomirba župe i blagoslov crkve

Vijesti sve ljepša od ljepše uslijedile su u nadolazećim mjesecima. Tako je 16. ožujka 1967. zapisano u župnom ljetopisu: «Drugi poziv ‘vapijućeg iz pustinje’ urodio je velikim plodom. Oko 35 domaćina iz Bijakovića dolazi raditi. Taj dan salivena je deka na istočnoj pokrajnoj lađi. Obojica svećenika nosili su skoro cijeli dan s njima civare, što je na njih jako pozitivno djelovalo.»

Sredinom travnja Milećani su pomagali na salijevanju betonske deke na zapadnoj pokrajnoj lađi; 24. travnja započeli su radovi na istočnom zvoniku; 5. srpnja »Novogradnja» je završila pogođeni dio posla; daljnji rad prekinule vrućine, a nastavak radova uslijedio je 13. rujna, ali sad u privatnoj režiji. Od rujna 1967. «Bijakovčani se odazivaju gotovo svi na radnju».

Kao posebno dirljiva scena zabilježeno je zajedničko pjevanje pjesme «Ljubav nas veže i spaja», na Božić 1967. u župnoj kući. U veljači 1968. izliveni su prvi centimetri pokrova na glavnoj lađi, a od 13. ožujka tri polja glavne lađe bila su dogotovljena i beton se sušio. Sredinom lipnja prvi put u novoj crkvi, još nedovršenoj, slavljena je prva sveta pričest. U listopadu je završeno pokrivanje cjelokupne crkve, a 27. listopada održana je oproštajna večera s radnicima «režijske grupe».

Sve je bilo dogovoreno za proslavu blagoslova crkve; izabrani predstavnici sela i određeno što tko treba doprinijeti da bi proslava bila veličanstvena. Za tu su prigodu izvedeni pripremni radovi: uređenje dvorišta, podizanje šatora, opće oduševljenje. «Po toj najvećoj kiši dolazi grupa mlađih ljudi iz Bijakovića i mole župnika da im nađe posla.» Neposredno prije proslave rasvijetljen je i Križevac sa svojim impozantnim križem: u tu svrhu iz sela provedeno oko 700 metara kabla. O veličanstvenom slavlju u Međugorju u povodu blagoslova nove crkve 19. siječnja 1969. opširno je izvijestio i Glas Koncila. U svom pozdravnom govoru župnik fra Radovan Petrović rekao je da je najveći darovatelj za izgradnju crkve bila Hercegovačka franjevačka provincija te je nazočnom provincijalu fra Rufinu Šiliću zahvalio za 2,8 milijuna st. dinara. Drugi najveći darovatelj bio je iseljeni međugorski župljanin Ilija Smoljan iz Kalifornije: njegov «kraljevski dar» iznosio je 1,8 mil. st. din. Župnik je zahvalio i fratrima rodom iz međugorske župe koji su iz Amerike poslali lijepu svotu, te nadodao: «Ne mogu završiti da još jednom ne ponovim: Centar, srce, stožina svega ovog što danas slavimo jeste vi, moji dragi župljani. Jer 50 milijuna u gotovu novcu i preko 2 tisuće nadnica koje ste dali za ovu crkvu kroz dvije godine jest veliko svjedočanstvo, da ste i junaci, i vjernici i plemići. Hvala vam još jednom svima!»

Dovršenje zvonika

Na crkvi je i nakon blagoslova valjalo još puno raditi: zvonici nisu bili dovršeni, a uređenje ponutrice nije niti započelo. Zanimljivo je da su u travnju 1969. opet započeti pregovori s «Novogradnjom» da dovrši izgradnju zvonika i platoa ispred crkve. Ovaj put razlog da državno poduzeće gradi nije bila nesloga župljana, nego nedostatak radne snage!

Naime, već od sredine 1960-ih i iz ovoga kraja ljudi počinju masovno ići na privremeni rad u zapadne zemlje. Mnogi su tamo i ostali zauvijek. Ipak su župljani, kao i dotada, kao pomoćni radnici sudjelovali u izgradnji svoje crkve. Do kraja lipnja dovršena je izgradnja obaju zvonika te je izliven betonski plato ispred crkve. Nakon toga je zvono iz dvorišta stare crkve preneseno u novu crkvu. Radovima je rukovodio fra Hadrijan Sivrić, poznati graditelj i ondašnji ekonom Provincije.

U srpnju 1969. postavljen je gromobran na crkvu. U kolovozu su završeni građevni radovi na zvonicima i na pročelju crkve, a do 16. rujna 1969. «Novogradnja» je i službeno dovršila sve pogođene radove na crkvi. Naknadno su, u lipnju 1974., postavljene piramide ili šiljci na zvonicima koji su onda prekriveni bakrom.

Uređenje ponutrice crkve

Nakon stanke od gotovo godinu i pol dana, «Novogradnja» je nastavila radove na uređenju ponutrice. Radovi su započeli 9. veljače, a dovršeni 27. svibnja 1971. Nabačene su žbukom sve unutarnje plohe, a istodobno su vanjski zidovi fugirani. U prosincu 1971. uvedena je električna rasvjeta u crkvu, i to podzemnim kablovima, a 16. veljače 1972. postavljena je i rasvjeta ispred crkve. Krajem listopada 1972. uvedeno je ozvučenje u crkvu. Planove za unutarnje uređenje crkve radili su umjetnik Ante Starčević i arhitekt fra Pio Nuić, počev od ožujka 1973. U prosincu 1973. dovršeno je bojenje crkve, a u travnju 1974. postavljen je novi put križa u crkvi. Tako je fra Radovan Petrović, međugorski župnik od 1966. do 1974. uspješno dovršio svoju zadaću: ujediniti župljane i dovršiti izgradnju župne crkve, nakon prekida od više desetljeća.

…Tako uređena crkva je čekala na velike događaje koji su uslijedili samo godinu dana nakon konačnog uređenja crkve: u lipnju 1981. Šestero djece iz Bijakovića počelo je tvrditi da svakoga dana viđaju Gospu koja im se predstavila kao Kraljica mira.

Radovi na uređenju ponutrice crkve nastavljeni su i nakon njegova odlaska sa župe, pod palicom novoga župnika fra Luke Sušca (1974.-80.). Tako su u rujnu 1976. počeli radovi na popločavanju crkve. Bilo je problema s isporukom pločica koje je nabavljao Jadran-kamen iz Splita. Stoga je fra Luka s kapelanom fra Jozom Jolićem išao čak u Selca na otok Brač gdje se kamen proizvodio, kako bi ih potaknuli na ubrzanje isporuke. U prosincu 1976. došli su majstori iz Splita te počeli s popločavanjem crkve.

 

Drugi kamion s pločicama stigao je 11. siječnja 1977., a u njemu je bila i oltarska ploča teška oko 650 kg. Krajem siječnja nabavljene su i pločice za dvije sakristije u crkvi, a u travnju je postavljen novi oltar u crkvi. U travnju sljedeće (1978.) godine umjetnik Starčević donio je tabernakul, kupolu za krstionicu, postolje za uskrsnu svijeću i oltarski križ, sve njegovo umjetničko djelo te je to postavljeno na predviđena mjesta u crkvi. U srpnju 1978., nakon što je potpuno uređen tabernakul, «crkva je dobila svoj pravi nutarnji oblik». Valjalo je još postaviti klupe. Prikupljanje novca za klupe u crkvi započelo je u siječnju 1980., a klupe je – prema planu koji je iz Amerike poslao fra Zoran Ostojić, izradio župljanin Ivan Čilić Križanov. Postavljene su u srpnju 1980.

Tako uređena crkva je čekala na velike događaje koji su uslijedili samo godinu dana nakon konačnog uređenja crkve: u lipnju 1981. šestero djece iz Bijakovića počelo je tvrditi da svakoga dana viđaju Gospu koja im se predstavila kao Kraljica Mira.

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne