Druga župna kateheza kroz došašće, fra Jure Barišić govorio na temu ispovijedi

Večeras je u dvorani sv. Ivana Pavla II. u Međugorju održana druga župna kateheza kroz došašće. Fratri iz župe Međugorje ove godine održavaju župne kateheze svake srijede kroz došašće nakon večernje svete mise u 19:30 sati. Večeras je župnu katehezu na temu ispovijedi održao fra Jure Barišić, župni vikar u Međugorju, a prije njega sve okupljene je pozdravio i zahvalio im na dolasku međugorski župnik fra Zvonimir Pavičić. Nakon uvodnih riječi, fra Jure Barišić je govorio o ispovijedi, kako je ona nastala, što je grijeh, kako on nastaje i slično, te kako je jedan od najboljih načina duhovne pripreme za proslavu Božića, odnosno Kristova rođenja, upravo i ispovijed.

„Kada govorimo o grijehu i o osjećaju grešnosti, kada nas savjest opominje, većinom se ponavlja ona životna istina da smo nekih stvari svjesni u životu tek kada ih izgubimo, a što hoću reći? Vida smo svjesni tek kada, ne daj Bože, oslijepimo, sluha kada, ne daj Bože, oglušimo, dara života tek kada smo suočeni sa smrću. Prije toga o važnosti vida, sluha ili zdravlja uopće ne razmišljamo, a isto se događa i sa grijehom, osjećajem grešnosti. Mi ga nismo svjesni prije, odnosno postajemo ga svjesni tek kada se grijeh u nama nastani i toliko dugo bude u nama zarazan i toliko traje, da tek onda u jednom trenutku u jednom poticaju koji dođe izvana i mi osjetimo da to i to nije dobro, a to se dogodi tek nakon što smo učinili grijeh, nakon mjeseci, godina ili traje cijeli život. Većinom kada griješimo mi se opravdavamo, u trenutku kada čovjek griješi to za njega nije grijeh, on tu savjest potisne i danas vam se na zapadu događa da vi ne možete govoriti uopće o grijehu, čak neki biskupi u Njemačkoj ne smiju reći da je to i to grijeh, nego da je ljudska slabost, bolest i da je to normalno. Da bi sakrament ispovijedi uopće mogao biti življen i slavljen mora postojati osjećaj grijeha. Moramo osjećati da nešto nije dobro, da postoji grijeh, a ako nema osjećaja ispovijed će isto biti valjana, ali neće doživjeti ono svoje slavlje kako to želi Isus”, kazao je fra Jure Barišić govorivši dalje kako nastaje grijeh u čovjeku i kako se razvija uzevši poznati primjer kralja Davida i Bat-Šebe iz Staroga Zavjeta.

„I mi kada pogriješimo sakrivamo grijeh, nastojimo ga opravdati kao to je normalno, svi to rade, grijeh je malen, nastojimo druge uvući da nas opravdaju i tako se to širi do jednoga trenutka kada će se dogoditi poticaj kroz Božju Riječ ili nečiju propovijed, nešto će nam ukazati i u nama će se pojaviti taj osjećaj grešnosti i onda ćemo itekako pohoditi ispovjedaonicu. Dobro je osjećati da sam potreban Božjega milosrđa, a ako nas, nažalost, zahvati ta ravnodušnost koja pogađa Europu i ako nije ništa grijeh, ako je sve dopušteno, onda ni sakrament ispovijedi nema svoga mjesta, onda će nam biti ispovjedaonice prazne, nemamo šta ići ispovijedati ako je sve dopušteno. Ako osjećate u dubini svoje duše da nešto nije dobro, nemojte širiti dalje i druge uvlačiti, sasjecite taj grijeh u korijenu”, kazao je fra Jure, te govorio o nastanku ispovijedi.

„Naravno da u evanđeljima ne stoji jesu li apostoli ispovijedali, jer nigdje ne piše da idu Petar i Andrija, i da ide baka Manda i da kaže Petru da ga ispovijedi, to nigdje ne stoji. Nigdje ne stoji ni kako je Pavao ispovijedao, da li je ispovijedao, ali u Novom Zavjetu kada on nastaje stoji jedna slika o grijehu. Tamo imamo slike o izgubljenosti i nađenosti, tako u slici izgubljenosti prikazan je čovjek koji je pogriješio i onda u nađenosti kada je ponovno vraćen u okrilje u milosrđe Boga i Crkve zajednice. U izgubljenoj i nađenoj ovci imate sliku, i u izgubljenoj i nađenoj drahmi, zatim je tu i o onom Samarijancu koji je izgubljen i nađen. Novi Zavjet, neću reći da šuti u ispovijedi, ali kroz te slike nastoji prikazati što je grijeh i što je grešno stanje. Ono je uvijek izgubljenost u odnosu kakvi bi trebali biti. U pastoralnim poslanicama, posebno poslanicama apostola Pavla Timoteju i Korinćanima vlada mišljenje da se život prve Crkve mora temeljiti na onom Kristovom nauku da je Krist pobijedio grijeh i da svaki grijeh ranjava zajednicu. Što su oni radili, ako grijeh ranjava zajednicu? Onaj koji je pogriješio, njega treba udaljiti iz zajednice, i tu nije bilo vidljivoga sakramenta ispovijedi, nije bilo da se brine za pojedinca da kaže da je on sagriješio, već se više brine za zajednicu. To je ono Pavlovo „Ako je jedan ud bolestan, bolestan je cijeli čovjek”, i ako je jedan član zajednice „bolestan” – ranjen grijehom, da ne bi cijelu zajednicu on „razbolio” njega treba isključiti da on čini pokoru za svoje grijehe. I tada se prvi put spominje da su polagane ruke na onoga koji bi se vraćao u zajednicu, dakle prvi put se tada spominje ona gesta kada svećenik danas moli molitvu odriješenja”, kazao je fra Jure dodavši da je tako bilo nekoliko stoljeća sve dok nije nastupila takozvana „kanonska” ili javna pokora, zvala se kanonska jer je bila uređena odredbama mjerodavnih Crkvenih sabora i ona se redovito davala za idolopoklonstvo, ubojstvo, preljub, sudjelovanja u predstavama koje su bile protivne kršćanskoj disciplini i moralu, dalje zbog krađe, lažnog svjedočanstva, srdžbe, oholosti i slično. Takav način je bio do pojave monaha i sv. Benedikta koji su uveli takozvanu „tarifnu pokoru”, te je ona trajala do reformacije u Crkvi.

„Vi znate da su protestanti u reformaciji nijekali sakramente i Kristovu prisutnost u sakramentima. Onda je Trident jednostavno vratio stanje prije reformacije i rekao da je Krist uistinu prisutan u svakom sakramentu, te je tada definirao da za ispovijed mora biti grijeh, ispovijedanje grijeha i forma odrješenja. Tada se u Tridentu sve nekako definira kakva bi trebala biti ispovijed, počinju se graditi ispovjedaonice kao mjesto gdje se ispovijeda. Kada je Trident to definiralo kako bi trebala biti, tako je i zadržano, uz manje više iznimke, sve do danas”, kazao je fra Jure pojasnivši kako je ispovijed iznimno sakramentalno mjesto gdje se čovjek susreće sa sobom i s Bogom.

„Nigdje svećenik nije tako blizu čovjeku kao u ispovijedi, ali nigdje ni Crkva nije blizu čovjeku kao u ispovijedi, u konačnici nijedna ljudska služba ne ide tako u dubini ljudske drame kao u ispovijedi”, kazao je fra Jure dodavši kako se u Međugorju kod ispovijedanja vidi ta zajednička dimenzija sakramenta u redovima dok se čeka na ispovijed.

Nakon završetka kateheze fra Jure je odgovarao na brojna pitanja župljana, zahvalio se svima na dolasku, te najavio sljedeću katehezu koja će biti 14. prosinca, a koju će govoriti fra Antonio Primorac. Tema će biti takozvani „drugi dio došašća”, odnosno o dijelu došašća koji se u Crkvi spominje od 17. prosinca pa nadalje.

Tekst i foto: Mateo Ivanković

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne