Bili smo na odmoru u Italiji, zamolila sam muža da ode sa mnom u Međugorje jer je to bilo nešto što sam u srcu željela još od 18. godine.
Iako je odgojena kao katolkinja, Florencia nije prakticirala vjeru. Dok je bila na obiteljskom odmoru u Italiji, zamolila je supruga da ode s njom u Međugorje za koje je prvi put čula s 18 godina i od tada je imala želju posjetiti to mjesto Gospinih ukazanja. U svom svjedočanstvu za serijal Fruits of Međugorje (Plodovi Međugorja) Florencia govori kako joj je odlazak na ispovijed u Međugorju promijenio život. Od tada je nekoliko puta hodočastila u ovo mjesto mira i molitve. Njezino svjedočanstvo koje je pripremila Marija Jerkić dostupno je na YouTube kanalu Fruits of Medjugorje, a u nastavku ga donosimo u cijelosti.
Kada sam imala 18 godina, živjela sam u SAD-u, moji roditelji bili su diplomati, a ja sam radila u jednoj putničkoj agenciji tijekom studija na Sveučilištu u Houstonu (SAD). Radila sam u putničkoj agenciji i jednoga dana pojavila se jedna klijentica kako bi mi rekla da želi ići posjetiti jedno malo selo u Jugoslaviji gdje se ukazuje Blažena Djevica Marija.
Tada sam imala 18 godina, nisam dobro poznavala taj dio svijeta, tako da sam počela istraživati i upoznavati se. Poslala sam tu klijenticu s obitelji u Međugorje. Tamo su bili nekoliko dana, bio je težak pothvat naći to mjesto i kako tamo stići. Ali kada se vratila, donijela mi je poklon, medaljicu odavde, iz Međugorja i rekla mi je: U nekom trenutku svoga života moraš otići u Međugorje jer se tamo stvarno jako osjeća Božji mir i Božja prisutnost.
Kada smo bili na odmoru u Italiji, zamolila sam muža da ode sa mnom u Međugorje jer sam to silno željela još od 18. godine. Da odemo na jedan vikend s djecom i u molitvi uvidim gdje je moja vjera.
Prije točno 10 godina, 2009. godine, bila sam na odmoru s mužem i obitelji u Italiji i primila jednu jako lošu vijest od jedne jako drage osobe kojoj se dogodilo nešto zaista loše i u tom trenutku… Jesam katolkinja, rodila sam se i bila praktična vjernica cijeli svoj život, ali u tom trenutku nisam baš živo i praktično živjela vjeru. Govorila sam da ako Bog postoji, kako se takve stvari mogu događati na svijetu, kako se tako divnim ljudima koji toliko dobra čine i tako služe Bogu događaju tako grozne stvari?
I kada smo bili na odmoru u Italiji, zamolila sam muža da ode sa mnom u Međugorje jer sam to silno željela još od 18. godine. Da odemo na jedan vikend s djecom i u molitvi uvidim gdje je moja vjera.
Kupivši karte potražili smo pansion za odsjesti i došli na tri dana u Međugorje s obitelji, djeca su imala četiri i šest godina, bili su jako mali. Bilo je to u srpnju, jako vruće, ali bez sumnje, bio je to vikend pun Božje slave. Naišla sam na mjesto molitve, naišla sam na mjesto gdje sam se ispovjedila što je stvarno promijenilo moj život, ovdje sam ugledala mnoštvo ljudi i shvatila sam da Bog postoji, da mi je Bog stavio ljude na put koji su mi govorili o Bogu, koji su mi govorili o postojanju naše Majke Marije i naravno Njenog Sina Isusa i da sam baš tu osjetila Isusovu prisutnost u svom srcu.
Jedna od najvažnijih stvari s tog putovanja je da mi je moja kći, koja je imala šest godina, cijelo vrijeme govorila: Mama, prvi puta te vidim da od tolike radosti plačeš.
Mama je željela da u ovome mjestu budemo zajedno. I u mjesecu svibnju pozvala je nas šestero u Međugorje da s njom provedemo pet dana u toj molitvi i prisustvu, pa smo opet došli.
I tada sam shvatila da je to bila jedna druga prisutnost koju nikada prije nisam bila osjetila, bio je to unutarnji mir, mir koji mi je ispunio srce. Kada sam doputovala u Miami (SAD), učila sam kako bih služila pri duhovnom vodstvu. Formacija koju sam imala za to duhovno vodstvo temeljila se na kontemplativnoj molitvi, to je molitva Euharistijskom Isusu u kojoj svatko osjeća prisutnost i susret s Isusom u srcu i iz toga tijekom dana sve što radimo događa se po Njemu, sve je za Njega, preko Njega i On je taj koji djeluje preko svih stvari koje radimo u svakodnevici.
Nakon nekog vremena moj otac umire 2011. godine i naredne godine dobila sam želju odvesti mamu u Međugorje kako bi i ona osobno mogla doživjeti tu prisutnost. Zato smo se vratile u Međugorje, da se nahranim tim unutarnjim mirom u ovom marijanskom kraju za kojim sam žeđala. Vratili smo se stoga da proživimo jedno lijepo hodočašće.
I ove godine, moja mama je poželjela ovdje dovesti ostatak mojih braće i sestara. Šestero nas je djece, pet kćeri i jedan sin. Mama je željela da u ovome mjestu budemo zajedno. I u mjesecu svibnju pozvala je nas šestero u Međugorje da s njom provedemo pet dana u toj molitvi i prisustvu, pa smo opet došli.
Nas petero sestara došlo je s mamom, bilo je to veoma ozdravljujuće hodočašće, putovanje na kojem smo se mogle vratiti u svoje djetinjstvo. I to u tom jedinstvenom trenutku zajedništva s našom zemaljskom majkom kako bismo pričale, razgovarale, ali i ozdravljale nakon toliko godina.
Pa koja je razlika između ispovijedi ovdje i one u našoj župi? Najprije sam spoznala da ovdje ima toliko ljudi s tolikom voljom za ispovijed, a to se ne viđa u drugim župama na svijetu.
Tijekom tog putovanja vidjela sam i osjećala kako smo primile mnogo milosti i blagoslova posebice obraćenje mojih dviju sestara što je bilo najmoćnije. Osjećala sam molitvu, no nisam ja bila jedina koja je osjetila tu molitvu, nego su i moje sestre i majka također, te smo tako između ostalog mogli doživjeti naše, odnosno osobno obraćenje, mogle smo doživjeti obiteljsko obraćenje, doživjeti Isusovu prisutnost u svojim životima, objasniti im što se meni snažnoga dogodilo, moći im objasniti da je Isus živ u mom srcu, objasniti im da je danas sve što radim zbog Njega i po Njemu. Nisam ja ta koja radi, nego ona koja samo moli, a On djeluje.
Ja molim, a On, On me vodi, ja molim, a On mi pokazuje korake tijekom cijeloga života. Ne samo na duhovan način, nego svakodnevno u mojoj obitelji, svakodnevno u mojoj firmi i po svim osobama koje mi Bog stavlja na put, pokušavam im prenijeti ono što je moj put, taj zahtjevan put, put u Božjem planu obraćenja i spoznaje da danas imam puno povjerenje u Njega i da sve što radim nije zbog mene, nego zbog Njega.
Nisam shvaćala milosrđe Božje prema meni u činu oprosta. Bilo je to baš specifično… i zato mi je promijenilo život, posebice pri pogreškama koje čovjek čini, u grijesima koje počini svakodnevno.
I da je to moje DA veliko, veliko za poslanje koje on ima za mene i obitelj i po tome vidim da mi s mojim DA daje obilje blagoslova na putu. Ono što me najviše impresioniralo kad sam došla u Međugorje bio je broj osoba i svećenika pri ispovijedi.
To me se odmah dojmilo i pitala sam se: Pa koja je razlika između ispovijedi ovdje i one u našoj župi? Najprije sam spoznala da ovdje ima toliko ljudi s tolikom voljom za ispovijed, a to se ne viđa u drugim župama na svijetu.
I za mene osobno to je predstavljalo ogromnu milost. Shvatila sam u nekim svojim ispovijedima tijekom hodočašća u Međugorje, shvatila sam da ispovjediti se znači prije svega ugledati Isusov pogled, taj milosrdni pogled, pogled pun ljubavi tako da kažeš: Ako mi On oprašta, mogu i sebi sama oprostiti one stvari koje nisam poznavala, nisam razumjela i da je svatko čovjek i da čini zlo. Bilo je tako sve dok… nisam shvatila što znači oprostiti sebi. Nisam shvaćala milosrđe Božje prema meni u činu oprosta. Bilo je to baš specifično… i zato mi je promijenilo život, posebice pri pogreškama koje čovjek čini, u grijesima koje počini svakodnevno.
Sada imam drugi pogled jer sam već shvatila kako je dobro to što smo ljudi, da sam čovjek, da nisam savršena i da je Isus tu da me vodi, da mi pokaže put i da samo s Njegovim oprostom mogu razumjeti kako oprostiti sebi.
