U crkvi sv. Jakova u Međugorju točno u ponoć slavljena sveta misa polnoćka kojoj je prethodilo molitveno bdijenje čiji je početak bio u 22:30h, a na molitvenom bdijenju klanjanje Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu predvodio je fra Marin Mikulić. Svetu misu pred mnoštvom župljana i hodočasnika predslavio je fra Ivan Hrkać, župni vikar u Međugorju, koji je u prigodnoj propovijedi kazao da mi vjernici u ovoj svetoj i tihoj noći proslavljamo naš najradosniji blagdan, blagdan kada je Bog pohodio zemlju, blagdan kada je svemogući, najveći i silni Bog obukao ljudsko tijelo i zaogrnuo se likom Djeteta.
„U ovoj svetoj noći razmišljamo o tome kako je vječni Bog ušao u vremenitost, u vrijeme, ograničen u ljudskom tijelu. U ovoj svetoj noći ne trebamo pričati o bajci u Betlehemu, nego trebamo pričati o velikom milosrđu Gospodnjem, o velikom spasenju Gospodnjem, o onome da nam Bog učini velika djela, da je poslao Sina svoga da nas otkupi s jasnim zadatkom da spasi palog čovjeka, čovjeka koji je pao u grijeh. I u Isusu doživljavamo to spasenje i zbog Isusa smo se danas i ovdje okupili. Njegovi roditelj Marija i Josip nemaju gdje pronaći smještaj, nigdje za njih nema mjesta, svugdje su višak. I danas možemo sebe zapitati ima li mjesta za Mariju i Josipa, za Isusa, za tu Svetu Obitelj u našim obiteljima, u nama samima, u našim životima? Koliko je naše srce skučeno ili otvoreno za Svetu Obitelj, za Isusa”, kazao je fra Ivan dodavši kako mi imamo često potrebu svoje ljudske živote uljepšavati pred drugima da ispadne što ljepša naša životna priča, a tako često činimo i s Isusovim rođenjem u Betlehemu uljepšavajući taj događaj.
„Kao da je štalica neko bajno mjesto, kao da je to najbogatiji dvor, kao da tu nema hladnoće, kao da tu dijete nema gdje da se položi nego u jasle. Ali ono što nas štalica uči i što nas uče jasle je da naš život može biti i izgledati kao štalica, kao najsiromašniji život, kao neko najbjednije mjesto u životu zato što smo zaprljani grijehom, zato što ne dolazimo Gospodinu redovito, što pomalo bježimo od Gospodina, što želimo nekad sami sebe spasiti iz svojih životnih okvira. Ali Gospodin ove svete noći želi ući u svako pojedinačno srce, želi doprijeti do svakog čovjeka na zemlji, i tada kada damo slavu Bogu tada nam Bog daje mir, ne samo neki vanjski i izvanjski mir, nego onaj puno veći mir, mir naše nutrine, mir našega srca, mir u sve naše boli, u sve naše rane, u sve naše patnje, mir u našu grešnu prošlost, mir u našu sadašnjost i mir da se ne bojimo svoje budućnosti ako smo uz Gospodina”, rekao je fra Ivan Hrkać kazavši i kako mi u jednoj našoj božićnoj pjesmi pjevamo da se Marija i Josip raduju gledajući Isusa i da njihov pogled, kao i pogled svakog roditelja kada vidi novorođenče, je pogled radosti.
„Iako u nama naše srce može biti ustreptalo, može biti preplašeno zbog budućnosti i svega onoga što nemamo, što vidimo da ne možemo dati djetetu, to je ono što su prolazili Marija i Josip, ali Isus zna njihov pogled, radosni pogled, pogled dok gledaju malo dijete, a vide silnog Boga, vide nadu ne samo u svom životu, nego nadu i spas za cijeli narod. To isto mi ovih dana trebamo pogledati, u malo djetešce Isusa i u njemu vidjeti i prepoznati nadu, prepoznati radost i spas za nas”, kazao je između ostaloga fra Ivan Hrkać te završio propovijed riječima:
„Isuse i ovoga Božića, kada nam ponovno dođeš, kada se tvoje bezazleno djetinje srce unatoč svemu zažari u nama, kada u svom neizrecivom povjerenju ponovno poželiš naše zagrljaje, posve naravnu usklađenost naših očiju, naših osmijeha i naših ganuća, učini čudo Isuse, čudo svoje ljubavi koje si proteklih tisućljeća nebrojeno puta učinio i u krajnjim oskudicama i u neizvjesnostima, i u razrušenim domovima i na ratištima. Pomozi nam Isuse da nadvladamo sve čime jedni druge ranjavamo, sve čime tebe ranjavamo, i daj da budemo djeca, djeca našeg zajedničkog Oca. Daj Isuse da ti uistinu budemo braća i sestre koji će skrbiti o tebi, u kojima će zaživjeti tvoje djetinje srce, živjeti za druge. Nauči nas životu za druge, i danas i sutra i svakoga dana. Amen.”
Njegovu propovijed možete poslušati i u audiozapisu.
Tekst i foto: Mateo Ivanković
