U Međugorju je jučer i danas održana dvodnevna duhovna obnova za župljane. Duhovna obnova sastojala se od molitve krunice, svete mise i duhovnog nagovora. Večerašnju molitvu krunice u crkvi sv. Jakova u Međugorju u 17 sati predmolio je fra Marin Mikulić, a svetu fra Džoni Dragić, župni vikar župe Uznesenja Blažene Djevice Marije na Širokom Brijegu. Nakon svete mise uslijedio je duhovni nagovor u dvorani Ivana Pavla II. kojega je vodio fra Josip Vlašić, kapelan Polja i voditelj Franjevačke kuće molitve Masna Luka. U obje večeri nit vodilja tijekom nagovora bio je Duh Sveti, odnosno plodovi Duha Svetoga. Večer je započela molitvom i pjesmama koje je kroz obje večeri otpjevala i odsvirala župljanka Drina Dodig. Dok je prve večeri bilo riječi o ljubavi i radosti, fra Josip je večerašnji susret posvetio miru i strpljivosti.
„Kada se čovjek prepusti Duhu Svetom onda on ima sposobnost mira, on ima sposobnost sačuvati mir. Kaže se da je najzastupljenija bolest depresija, ali meni se čini da je to anksioznost, a to je jedan nutarnji nemir koji zahvaća čovjeka i remeti mu život. Zato čovjek današnjice traži mir. Seminari mira su seminari koji se najprije popune, zato što čovjek želi pronaći recept za mir, želi pronaći kako doći do mira. Mi smo u Masnoj Luci ponudili seminare, a jedan od njih je u 11. mjesecu koji je nazvan „Mala škola nutarnjega mira”. Tek je u 11. mjesecu, a već nam je popunjen. Zašto? Jer čovjek čezne za mirom, čovjeku treba mir i on se želi dočepati toga mira… Mir se događa u srcu, ako ga imam onda ga imam u srcu i onda se taj mir iz srca prelijeva svugdje, u moje riječi, u moja djela, u moj posao, u odnose koje imam, u planove koje imam u poslu, u moju ispovijed, u moje iskustvo grijeha i moje kajanje, mir se na sve prelijeva, a ako imam u srcu nemir ista je stvar da se onda nemir prelijeva. Duh Sveti kada zahvati naš život čini nas sposobnima s mirom u srcu proći kroz sve nemire u koje nas život dovede. Mir kojega Isus može dati jest nadnaravno iskustvo, to je nadnaravna milost, to nije nešto što ja izvježbam, a do tog mira dolazim po vjeri. Ako mi samo Isus može dati taj mir, onda mi nitko ne može taj mir uzeti, jer je Isus gospodar toga mira. Ako mi Isus daje tu radost, ako me Duh Sveti vodi u tu radost, onda mi tu nitko tu radost ne može uzeti”, kazao je fra Josip Vlašić, te naveo primjer sv. Pavla što on kaže o tom miru kojega Bog daje.
„U poslanici Filipljanima kaže da je taj mir Božji iznad svakog razuma. To je ta nadnaravna stvarnost, to nije mir kojega učiš iz knjige, to nije mir do kojeg dolaziš po svojoj vježbi. Taj mir kojega Isus daje je iznad svega toga, iznad svakog razuma, ne možeš to pojmiti. Kao što Duha Svetoga ne možeš pojmiti, kao što Boga ne možeš pojmiti, tako isto taj mir koji ti Isus daje jest iznad svakog razuma. Zato se čini ludim da prolaziš kroz nemir s mirom, da se tvoj život raspada, a ti si miran, da umireš, a miran si. To je mir iznad svakog razuma, jer ti svaki drugi mir kaže jadan ti, katastrofa, užas, a ti kažeš sve je dobro i sve će biti dobro, to je taj mir koji je iznad svakog razuma i koji se događa u nama kada se otvorimo Duhu Svetom”, kazao je fra Josip te naglasio da tko u sebi ima takav mir onda on ima sposobnost biti izvor mira drugima, biti u miru sa sobom jer se iz njega mir prelijeva u sve njegove odnose te je na kraju večeri govorio i o strpljivosti kazavši da tko je strpljiv sve postiže.
„Sveti Pavao potiče Efežane da sa strpljivošću živimo dostojno poziva kojega smo pozvani. Treba ti strpljivost da bi živio dostojno svoj kršćanski poziv. Da bi pojasnio dodaje riječi „Podnosite jedni druge u ljubavi”. Biti strpljiv znači podnositi drugoga u ljubavi. Ne ga podnositi, nego ga podnositi u ljubavi, a to nije isto. To je ono što, mislim da je Majka Terezija rekla, da kada su vidjeli da jedan dečko nosi nekog drugog dečka pa su ga pitali da li mu je težak, on kaže nije jer je to njegov brat. To znači podnositi u ljubavi, a sveti Pavao kaže to je strpljivo življenje poziva, to znači gajiti strpljivost. Nama za suživot s drugima treba strpljivost, a to znači spremnost čekati, nadati se, a nama je problem što nam to nema smisla. Kada izgubimo smisao mi ne možemo pronaći motiv za nešto izdržati. To je uvijek tako. Kada ja ne mogu nečemu dati smisao, nekom teretu u svom životu, onda nemam motiv za život, što znači da nemam strpljivost. Strpljivost se od nas traži posebno u nevoljama. Mi smo učenici Raspetoga, onoga koji je bio na križu u muci. Nakon što je nosio križ i na njemu raspet umro i nakon što je pozvao nas u današnjem evanđelju da svaki dan uzmemo svoj križ i idemo za njim, to trpljenje sa strpljenjem više nije prokletstvo, nego je prilika za suobličiti se s Isusom i poći putem posvećenja. Kada se dogodi patnja u životu, to nije prokletstvo, nije te Bog kaznio, nego je to prilika da strpljivo ideš za Isusom i da se njemu suobličiš i sjediniš u boli s njime, a to može samo ako imaš strpljenje”, kazao je fra Josip Vlašić na kraju svoga duhovnog nagovora.
Tekst i foto: Mateo Ivanković
