23.2 C
Međugorje
13.06.2121.

Fra Branko Radoš: Međugorje je dar našemu narodu, ali i cijelome svijetu

Ususret 40. godišnjici ukazanja Kraljice mira u Međugorju, u emisiju Susret Radiopostaje Mir Međugorje nastavili smo razgovore s međugorskim župnicima od 1981. godine do danas. Nakon fra Joze Zovke, fra Tomislava Pervana, zatim fra Ivana Landeke st., koji je bio u Međugorju za župničke službe pok. fra Leonarda Oreča, te je nakon njega i sam bio župnik, 24. svibnja gost Susreta bio je fra Branko Radoš, koji je bio župnik u župi sv. Jakova u Međugorju 2001. – 2005.

Fra Branko nam se javio iz Luzerna, gdje je već sedam godina voditelj Hrvatske katoličke misije.

Gostovanje je bilo na Duhovski ponedjeljak, kada se održava CroMin, susret ministranata i dječjih zborova hrvatskih katoličkih misija u Švicarskoj, ali kako drugu godinu za redom nije bilo tog programa fra Branko je mogao gostovati u emisiji Susret.

Fra Branko je odlukom poglavara 2005. godine otišao iz Međugorja kako bi zamijenio umirovljenog subrata na službi u Švicarskoj. Došao je s nakanom kratkog boravka, ali se zadržao 15 godina, do sada. Nakon godinu dana trebao se vratiti jer je bio izabran u vodstvo svoje franjevačke zajednice, ali kako se nije vidio u toj službi ostao je do danas.

Prvih osam godina vodio je HKM Thurgau-Schaffhausen, a nakon toga sedam godina voditelj je HKM Luzern. Posljednje četiri i pol godine ima i ulogu koordinatora za Hrvatske katoličke misije u Švicarskoj te delegata za tu zemlju.

Mladifest je poseban

Kazao je kako Međugorje nije, niti može zaboraviti. A razlike između tog i svih drugih mjesta i službi ovako opisuje: „Čini mi se da je biti svećenik u Međugorju i najteže i najlakše. Najteže, jer se radi o intenzivnom molitvenom programu pa i o intenzivnom životnom tempu gdje je do pandemije koronavirusa svakodnevno bilo na tisuće hodočasnika, a to znači i puno nastupa, propovijedi, kateheza, ispovijedi… Zauzetost od jutra do kasnih večernjih sati i to bez opuštanja. A župnik još ima i dodatne obveze. Činjenica da imate odgovornost za funkcioniranje cijeloga svetišta dodatno umara. Treba se baviti administracijom, graditeljstvom, medijima, financijama. Samo s ekonomske strane to je jedno poduzeće sa 70-tak, 80 zaposlenika i valjalo je organizirati da sve to funkcionira. Pomoć subraće je velika te im i ovim putem iskreno zahvaljujem, ali i djelatnicima koji su se svojski trudili da njihov posao bude i svjedočenje. To je ona teža strana.

Lakša strana je, vjerujem da se svećenik nigdje ne osjeti tako korisnim kao u Međugorju. Osjetite se korisnim u ispovjedaonici, na propovjedaonici, u molitvenim susreta, u susretima s hodočasnicima u dvorištu, u medijima, već gdje jeste. Ondje imate dojam da slušatelji upijaju svaku vašu riječ, da su otvoreni za ono što im govorite. To je tako jer je Međugorje mjesto intenzivne molitve i posebne prisutnosti Duha Božjega. Jer ako se u jednom mjestu, jednom svetištu, svakim danom slavi 10, 20 ili više svetih misa, ako kada god dođete na Brdo ukazanja ili na Križevcu, i po danu i po noći, i po suncu i po kiši, naći ćete nekoga da moli onda vjerujem da je tu više Duha Božjega.

A s druge strane kada se hodočasnici zapute u Međugorje. Tu je ono fizičko putovanje, valja se voziti, letjeti da bi se stiglo, ali i psihičko i duhovno. Na taj susret se treba pripremiti. To je proces, borba. Tu vjerujem da svaki hodočasnik postavlja sebi pitanja ići ili ne ići. Zašto ići ili ne ići, što ću tamo, što ću kada se vratim. I u tom procesu nutarnjem obično se dođe do odluke poći na ispovijed. A onda poduzimati korake mijenjanja i obraćenja. To je razlog da su hodočasnici u Međugorju otvoreniji duhu Božjemu.

Mislim da se svaki hodočasnik sjeća svoga prvog dolaska u Međugorje i boravka ondje. To nije lako zaboraviti. Tako i ja. Međugorje je dio moje osobnosti, gdje god me život odnese ne ono će biti trajno u meni.

U svim mjestima gdje mi jesmo naviještamo Božju Riječ i nastojimo što bolje pastoralno djelovati. Razlika od drugih mjesta je u otvorenosti. Svaki susret s duhovnim čovjeka oblikuje. Svaki dolazak u svetište nas dodirne iznutra.

Mislim da se svaki hodočasnik sjeća svoga prvog dolaska u Međugorje i boravka ondje. To nije lako zaboraviti. Tako i ja. Međugorje je dio moje osobnosti, gdje god me život odnese ne ono će biti trajno u meni. Nemoguće je zaboraviti tolike milosti koje doživite kako u svom životu tako i u životima ljudi kojima svjedočite svaki dan.

I ja koristim svako ljeto ili svaku prigodu biti u Međugorju. Poseban mi je Mladifest iako nisam više u mladim godinama.“

Prva vijest o Međugorju

 

Fra Branko je prvi put čuo za Međugorje nekoliko dana nakon ukazanja, koliko je trebalo da se vijest proširi do njegovog duvanjskog kraja. Ne zna točno kada je to bilo i tko je kazao tu vijest, ali se sjeća na kojoj je njivi kupio sijeno s obitelji kada je čuo vijest. Njiva se zove Rosulja. Kad netko rekao tu vijest, sjeća se kako su razgovarali o tome. Nije tada bilo puno tehnoloških pomagala, njegova obitelj tada nije imala ni televiziju. Općenito je bilo malo informacija, pa je bilo puno prigode za bujnu maštu, mogao je sanjati kako izgleda ukazanje. Nakon vijesti o ukazanju u obiteljsku večernju molitvu dodana je molitva Vjerovanje i 7 Očenaša i to na koljenima.

Već u jesen te godine njih nekoliko mladih, tinejdžera, s nekoliko odraslih krenulo je pješice u Međugorje, nekih 60-70 km. Sjeća se žene, Veselke Rapine, koja im se pridružila u Crnim Lokvama, Medine Stanine, kod Širokog Brijega. Bila im je od velike pomoći jer je poznavala put, staze i prolaze kroz grmlje i šumu.

U Međugorju su mu ostala u sjećanju dva događaja. Prvi, uski put od Tromeđe prema Međugorju sa suhozidima okolo. Kako su se približavali čulo su sve glasnije pjevanje marijanskih pjesama: Čuj nas majko, o mila Majko nebeska, Sred te se pećine… Pjevali su to župljani koji su se vraćali  s večernjeg molitvenog programa. „Nikada do tada nisam čuo i doživio molitveno ozračje, oduševljenje, kao tada“.

Drugo, došli su do župnog ureda i pitali za smještaj. Svećenik kao da nije bio oduševljen „bilo nas je puno i bilo je kasno“. Kasnije je saznao da je to bio fra Zrinko Čuvalo, koji je došao u njegovu župu kad je on bio sjemeništarac, brinuo se o njima, mladima, čak mu je u JNA slao džeparac. Župnik je, dakle, pozvao mladića koji ih je odveo do kuće Dome Jerković, domaćice koja ih je primila i ponudila im svima ono što je imala od smještaja. Ujutro kad se probudio opet je čuo glasnu molitvu krunice, kao sinoć pri dolasku, molila ju je domaćica Doma. Bolje ju je upoznao kasnije kad je došao u Međugorje, a kao župnik vodio je njezin sprovod.

Kao mladi fratar dolazio je u Međugorje ispovijedati i propovijedati. A kad je došao u Međugorje fasciniralo ga je koliko ljudi dolazi i moli. Bio je sretan da može biti dio toga i dati svoj doprinos. Kada je postao župnik znao je da Međugorje treba bolje upoznati iznutra „cijeli molitveno-liturgijski program, na neki ste način prinuđeni brinuti o njegovom statusu u Crkvi i društvu. Uloga župnika je drukčija od onog lijepog tinejdžerskog sna i doživljaja mladog svećenika.“

Župnička služba

Ne može izravno kazati je li Međugorje utjecalo na njegovo duhovno zvanje. Misli da je tu prije svega zasluga obiteljskog odgoja, molitve, kao dijete igrao se uloge svećenika, ujak mu je već bio fratar, fra Luka Zorić, a rođak, sin od strica mons. Božo Radoš sadašnji varaždinski biskup već je bio svećenik. Možda je ipak utjecao i susret s Međugorjem i duhovnost Međugorja.

O župničkoj službi u Međugorju govori kako mu je cilj bio zajedno s ostalim fratrima imati što bolji kontakt sa župljanima i hodočasnicima. „I drugi cilj ništa od bitnoga pokvariti. Osjećate veliku odgovornost – Što ako ja na neki način stanem Bogu na put u njegovome planu. Doista sam ponosan na fratre, časne sestre i civile, koji su bili uključeni u funkcioniranje svetišta. Imali smo jako dobar odnos i mislim da je to polazna točka za sve. U različitim aktivnostima sudjelovali su svi župljani, posebno mladi. Željeli smo što bolji kontakt s hodočasnicima i onima koji organiziraju hodočašća pa je u to je doba osposobljena tehnika za simultano prevođenje molitvenog programa. Započeli smo susrete s organizatorima hodočašća na nacionalnim razinama što je značilo i putovanja u Njemačku, Austriju, Poljsku kako bi hodočasnicima ponudili što bolja rješenja od duhovnih pa do praktičnih, komunalnih. Nastavili smo i građevinske aktivnosti za što bolju duhovnu ponudu, postavljena su slavna otajstva krunice na Brdu ukazanja, uređivanje prostora kod kipa Uskrsloga, popločavanje staza, otajstva svjetla, zatim ambulanta, početak gradnje kuće za svećenike… U svemu tome bili su angažirani i moji prethodnici kao i moji nasljednici.

Kad bi nas hodočasnici pitali koje je najveće čudo u Međugorju, odgovorio bih da je to što sve funkcionira. Jer kada vidite mene, nas fratre, morate kazati da to Bog vodi. Da je sve bilo na našoj pameti davno bi se raskopalo.

Sretan sam da sam bio dio toga Božjeg plana i ta iskustva nosim u svom srcu.

No nije uvijek bilo lagano i jednostavno. Mi fratri često smo bili na jednoj vjetrometini, počesto prepušteni samima sebi, a poteškoća pa i napada bilo je s različitih strana. No opet smatram to jednim procesom koji je vjerojatno trebao biti u Božjem planu. Iz Međugorja sam ponio dosta umora, ali ni malo gorčine. Ne mislim da je to moja zasluga nego Božji i Gospin dar meni. U tome sam osjetio da nam Gospa donosi mir.

Kad bi nas hodočasnici pitali koje je najveće čudo u Međugorju, odgovorio bih da je to što sve funkcionira. Jer kada vidite mene, nas fratre, morate kazati da to Bog vodi. Da je sve bilo na našoj pameti davno bi se raskopalo.“

O Međugorju je progovorio i iz perspektive života i rada u Luzernu: „Djelomice poznajem i švicarske vjernike, koji se znaju zanimati za Međugorje. Mislim da Međugorje živi živo i u Švicarskoj kao što živi i u mnogim drugim zemljama i to prije svega zahvaljujući civilima-vjernicima, koji organiziraju različite skupove, hodočašća, izdaje se mjesečna revija o Međugorju, mladi Švicarci dolaze na Mladifest.“

Poruke i vidioci

Govoreći o Gospinim porukama kazao je kako ga je uvijek ga oduševljavala jednostavnost Gospinih poruka.

„U njima je majčinska ljubav. A majka nikada ne govori prvenstveno nove niti pametne riječi, nego ono što je potrebno za svagdašnji život. I naše majke govore koliko je važno slušati. Toliko su nam puta majke rekle – sinko, Bogu se preporuči, pomoli se, predaj svoj život u Božje ruke. A Gospa to neumorno ponavlja. Dakle ona nam svraća pozornost na one vrijednosti koje danas po malo blijede. A blijede i zato jer mi ljudi današnje generacije žele nešto novo, drukčije, atraktivno. A biti majka nije ni malo atraktivno, ali je oplemenjujuće. U molitvi nema uvijek slasti, ali je uvijek korisna i odgajajuća. Gospine nam poruke po današnjim kriterijima nisu atraktivne, ali su pravo blago, rudnik mudrosti, more majčinske, Marijine ljubavi. Već znam da će me Gospa i u sljedećoj poruci pozvati na molitvu. I da otvorim svoje srce Bogu. I u tome me neće uopće iznenaditi. Ali na žalost ne rijetko iznenadim samoga sebe da nisam dovoljno niti predano molio. I da svoje srce nisam dovoljno otvarao Bogu, nego sam previše i prečesto živio svjetski. Tu vidim snagu i aktualnost Gospinih poruka – vraćanje uvijek na izvore, a ne nužno nešto novo i atraktivno.“

Ne opravdavam ni jedan njihov propust ni grijeh, kao što ne mogu ni svoj, ali bi im u prigodi ove 40. godišnjice iskreno zahvalio samo na jednom – na vjernosti, upornosti i autentičnosti. Nema potrebe praviti se svecima, glumcima, nego biti to što jeste, a meni se čini da su oni upravo to.

Fra Branko Radoš govorio je, naravno, i o vidiocima.

„Poznajem vidioce. Slab sam na vidioce. Teško prihvaćam kritiku na njihov račun. Znam da nisu ni savršeni, ni sveti, kao što ni ja nisam ni tada niti sada. Ali mi je nedopustivo da ih ljudi žele ukalupiti, da moraju biti ovakvi, onakvi. Fascinantno je koliko su oni različiti po svom karakteru i temperamentu, ali je opet fascinantno koliko su jedinstveni u onom najbitnijem – prenošenju vlastitog iskustva koje su doživjeli. Mene oni neće razočarati ako pogriješe, jer svi to čine, ali ako odbace svoju ulogu, a to je prenositi svoje iskustvo, prenijeti Božju i Gospinu poruku, to bi bilo razočaranje. Međutim oni svi to hrabro čine i to 40 godina. 40 godina s tim živjeti! Osim samoga iskustva i činjenice da svojim očima vide nebesko, vide Gospu, ni po čemu drugom im ne zavidim, jer znam da im nije lako. Uz to treba znati da oni nisu pripremani za službu vidioca, nisu uvježbavani. Ivan mi je jedanput rekao kako nikada prije nego mu se Gospa ukazala nije ni čuo za riječ ukazanje. Oni koji teološki ni malo nisu obrazovani, svih ovih 40 godina ostali su i crkveni i teološki. Ili ako usporedimo apostole i vidioce vjerojatno ćemo dobiti sličan rezultat. Ni Isus sebi nije izabrao ni najbolje, ni najvjernije, barem ne po našim ljudskim kriterijima. Znamo jedan ga je izdao, drugi zatajio, ostali su se kad je bilo najpotrebnije razbježali. Dakle Isus bira po drukčijim kriterijima. Tako nekako vidim i vidioce. Oni su slabi i grešni u svagdašnjem životu, ali su u Božjem planu ostali vjerni. Nisam siguran da bih ja u njihovoj ulozi bio bolji, dapače osjećam da to ne bih izdržao. Njihovim odabirom Bog je zapravo imao svoju poruku, možda je imao poruku i za cijelu Crkvu da je baš nekako naglasak stavio na njih koji su vjernici, nepripremljeni, nisu teolozi, oni su civili. I svraća nam pozornost kolika je vrijednost vjernika laika u današnjoj crkvi ili koja bi trebala biti. Ne opravdavam ni jedan njihov propust ni grijeh, kao što ne mogu ni svoj, ali bi im u prigodi ove 40. godišnjice iskreno zahvalio samo na jednom – na vjernosti, upornosti i autentičnosti. Nema potrebe praviti se svecima, glumcima, nego biti to što jeste, a meni se čini da su oni upravo to.“

Komisija za Međugorje

Nakon fra Brankovog odlaska tadašnji papa Benedikt XVI. utemeljio je Komisiju za Međugorje. Sedam godina kasnije papa Franjo imenovao je svoga izaslanika za župu Međugorje u osobi poljskog nadbiskupa Henryka Hosera. A nešto više od godinu dana nakon toga, 2018., imenovao ga je apostolski vizitatorom s posebnom ulogom za župu Međugorje, a on nam je kazao kako je, s kojim mislima i željama dočekivao sve te vijesti.

„Čini mi se 2002. godine da je to bilo, na sastanku, kojega sam kao župnik imao s tajnikom Kongregacije za nauk vjere u Vatikanu, kardinalom Bertoneom, čuo sam od njega informaciju da službena Crkva ozbiljno razmišlja o osnivanju međunarodne komisije za Međugorje. Tu informaciju tada nisam mogao podijeliti s medijima, ali je ostao pisani trag u arhivu našega svetišta. Ali već tada sam doživio određeno olakšanje jer svi znamo koji su brojni plodovi Međugorja, ne samo u našem narodu nego diljem svijeta. I ako se željelo Međugorje kvalitetno ispitati onda je nužna bila jedna takva komisija. Međugorje je dar našemu narodu, ali ništa manje i cijelome svijetu. Očito je spomenuta komisija jako dobro radila, čim je došla do određenih zaključaka, koraka, a što je dovelo i do imenovanja apostolskog vizitatora. Naime kao netko tko je znao s kakvim se sve pritiscima i poteškoćama Međugorje susreće, u imenovanju apostolskog vizitatora, ja sam za sebe doživio jedan prst Božji. Poznato je da službena Crkva nikada ne žuri, da temeljito razmotri cijelu situaciju prije nego će donijeti neku odluku, ja u tom duhu vidim i ovu odluku. Uvijek sam smatrao da je Međugorje prevažno, a da bi se njime bavio aktualni župnik ili možda još nekolicina fratara. Ovo je i svojevrsno priznanje kako našoj provinciji tako i svim našim fratrima, ne samo onima koji su aktivno djelovali u Međugorju, nego i onima koji su nesebično pomagali. Naime, kad se pojave ovakvi fenomeni nije baš jednostavno sačuvati njegovu pravu, nepatvorenu vrijednost i da ga Crkva prihvati. Imenovanjem nadbiskupa Hosera osjećam da je upravo to – to. Uz sve poteškoće mi fratri ljubomorno smo sve ove godine čuvali Međugorje, ne za sebe, nego za Crkvu i takvoga ga Crkvi predali. Na to možemo biti ponosni. I vjerujem da će s apostolskim vizitatorom baš i fratri dalje biti najvažniji čimbenici u prenošenju Gospinih poruka kao što smo to bili i do sada.“

Uvrštavanje Međugorja u molitveni lanac 30 najpoznatijih svetišta je zapravo jedno veliko priznanje za samo Međugorje. Ja vjerujem da nijedno svetište zadnjih 40 godina nije imalo intenzivniji molitveni program od Međugorja. Vjerujem da se ni u jednome svetištu zadnjih 40 godina nije izmolilo toliko krunica. I vjerujem da ne postoji mjesto na kugli zemaljskoj gdje je zadnjih 40 godina izmoljeno više Zdravomarija

Međugorje je prije deset dana sudjelovalo u molitvenom maratonu s papom Franjom, u sklopu kojega se molila krunica i uživo prenosila preko službenog video kanala Svete Stolice, čime je ova župa bila u redu 30 katoličkih svetišta i mjesta molitve diljem svijeta. Taj molitveni maraton tijekom mjeseca svibnja, za okončanje pandemije koronavirusa, pod geslom „Crkva se svesrdno moljaše Bogu“ (Dj 12,5), koji je potaknuo papa Franjo još traje. Fra Branko kaže kako je to veliko priznanje za Međugorje te da nigdje na svijetu nije izmoljeno više Zdravomarija u posljednjih 40 godina.

„Uvrštavanje Međugorja u molitveni lanac 30 najpoznatijih svetišta je zapravo jedno veliko priznanje za samo Međugorje. Ja vjerujem da nijedno svetište zadnjih 40 godina nije imalo intenzivniji molitveni program od Međugorja. Vjerujem da se ni u jednome svetištu zadnjih 40 godina nije izmolilo toliko krunica. I vjerujem da ne postoji mjesto na kugli zemaljskoj gdje je zadnjih 40 godina izmoljeno više Zdravomarija. Hvala Bogu da je i službena Crkva u ovoj Papinoj inicijativi to prepoznala i potvrdila. Po meni ne bi se ništa bitno promijenilo da se to nije dogodilo, ali ja u ovome vidim mudrost Crkve da je to učinila, i hvala joj na tom predivnom daru. Mogu kazati da je ovo najljepša i najmirisnija ruža koja je do sada stavljena pred Gospin kip u Međugorje, a to je učinio nitko drugi nego sam Papa. To je očito milost Božja i ništa drugo. Osobno zbog slavlja svetih misa nisam mogao sudjelovati u toj molitvi, ali sam svoje vjernike upoznao s tom idejom, pa smo se uključili u molitvu, jer smo htjeli taj dan, mi Hrvati ma gdje bili, srcem i dušom biti u Međugorju.“

40 godina Gospinih ukazanja

Ove godine je jubilej – 40 godina Gospinih ukazanja u Međugorju. Govoreći o simbolici broja 40, kazao je i kako mu je želja da Međugorje ostane ono što je do sada bilo, mjesto molitve, skrušenosti, izmirenja s Bogom preko ispovijedi, poniznog klanjanja pred tajnom Božjeg utjelovljenja, njegova dolaska među nas. To je, kaže osobna karta Međugorja.

„Vrlo je posebna i znakovita je ova obljetnica zbog simbolike broja 40 u Bibliji u povijesti kršćanstva. Židovi 40 godina putuju pustinjom prema slobodi, Isus 40 dana provodi u pustinji pripremajući se za svoje djelovanje. U spomen na to mi 40 dana kroz korizmu pripremamo se za proslavu i osobni doživljaj Uskrsa. Opet 40 dana nakon Uskrsa Isus je dodatno poučavao svoje učenike, ukazivao im se da utvrdi njihovu vjeru i onda slavno uzišao na nebo. Nakon broja 40 uvijek se nešto događalo. Sad se pitamo što je s Međugorjem, što očekivati. Vidim da se ponegdje piše o očekivanju posebnog znaka ili otkrivanju neke tajne. Osobno ne mislim da je išta od toga potrebno jer Gospa nam je toliko puta pokazala da nas voli. Ostavila nam je toliko znakova u ljudima, u hodočasnicima. Osobno ne treba mi većeg znaka od Isusovog dolaska na oltar, a to se u Međugorju događa svakoga dana 15-20 puta. Nije mi nužna ni nekakva tajna da se otkrije, jer što će nam veća tajna od Gospine riječi da nas sve voli, ako nam kaže – drago dijete, što čovjek veće od toga može očekivati. Kao što Gospa neumorno ponavlja da svoju pozornost vratimo na ono bitno, mislim da to moramo i činiti. U svijetu gdje smo svi postali stručnjaci za različita područja, pa čak i za područje kako treba moliti, o tome govore svećenici, govore civili-vjernici. Gospa nam o tome ne govori, ona jednostavno kaže – molite. Umjesto rasprava i prepucavanja preko medija, valja iznova uzeti krunicu u svoje ruke, iznova kleknuti, ispovjediti se, pokušati svaki dan čuti Božju riječ, sjedati što češće za stol Gospodnji i blagovati euharistiju. Danas nam mnoge organizacije, pa i u Crkvi se to osjeća, nude različite programe, a malo tko nudi Krista. A Gospa je upravo to ponudila. Ono nam svjedoče vidioci u prvom ukazanju: došla je s djetetom u naručju. To je taj dar kojega iznova valja prihvatiti i navigaciju svoga života staviti u Isusove ruke. Meni je želja da Međugorje ostane ono što je do sada bilo, mjesto molitve, skrušenosti, izmirenja s Bogom preko ispovijedi, poniznog klanjanja pred tajnom Božjeg utjelovljenja, njegova dolaska među nas. Nema po meni većih vrijednosti od toga. To je po meni osobna karta Međugorja. Vjerujem da ono tu svoju osobnu kartu neće poželjeti mijenjati ili imati neku novu ili neku moderniju.

Gospa se pojavljivala i ukazivala uvijek kada su bila teška vremena. Nimalo lakše nije bilo ljudima u našem kraju, u našem narodu, 90-tih godina kada je ona govorila da je Kraljica mira, niti u komunizmu kada nismo mogli ni slobodno ispovijedati svoju vjeru, ovo je samo još jedna od poteškoća, jedna od pošasti. Ali Isus sam kaže – ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta

Prije pet godina, na 35. godišnjicu ukazanja imao sam milost predvoditi misu u Međugorju i tada sam rekao da je Međugorje naše duhovno ogledalo. Valjalo bi se i danas u njemu ogledati. Tada sam rekao da je svaka obljetnica, pa i ova 40., prigoda je za kazati hvala i oprosti. Sjećamo se one prelijepe Gospine rečenice „Kad bi ste znali koliko vas volim, plakali bi ste od sreće“. Kad bismo mi znali koliko nas Bog stvarno preko Gospe, preko Međugorja voli, bili bismo ne samo sretni, nego presretni. Posvjestimo sebi ovih svečarskih dana upravo to. Potrudimo se svi da neka naš život postane hvala za ovu veliku rijeku milosti koja teče iz Međugorja. Ali isto tako i ono iskreno oprosti za sve one olako propuštene prilike koje nam je Bog nudio i davao upravo preko Gospe i Međugorja.“

Fra Branko je na kraju čestitao „vrijednu obljetnicu. Vjerujem da su župljani župe Međugorje jako ponosni. I svi trebamo biti ponosni za ono što je Međugorje do sada učinilo i što i dalje čini.

Gospa se pojavljivala i ukazivala uvijek kada su bila teška vremena. Nimalo lakše nije bilo ljudima u našem kraju, u našem narodu, 90-tih godina kada je ona govorila da je Kraljica mira, niti u komunizmu kada nismo mogli ni slobodno ispovijedati svoju vjeru, ovo je samo još jedna od poteškoća, jedna od pošasti. Ali Isus sam kaže – ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta, dakle i po kiši i po suncu, i kad smo zdravi i kad smo bolesni, i s pandemijom i bez pandemije, držati se Gospinih skuta i onda smo na pravom putu.“

Cijelu emisiju Susret u kojoj je gostovao nekadašnji međugorski župnik fra Branko Radoš poslušajte na našem YouTube kanalu.

Višnja Spajić

 

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne