7.4 C
Međugorje
09.12.2222.

Fra Ivan Landeka o fra Slavku Barbariću: Potpuno zauzet za Božju stvar i vjeran Gospinoj školi

Nekadašnji međugorski župnik fra Ivan Landeka po naravi svoje službe bio je dugogodišnji suradnik fra Slavka Barbarića. U kratkom prisjećanju za Glasnik mira, a povodom desete obljetnice smrti fra Slavka Barbarića, ocrtava njegove odlike čovjeka, svećenika i fratra, koji uvijek bijaše u službi Gospine poruke. Tekst fra Ivana Landeke st. preuzet je iz Glasnika mira, a objavljen je u studenom 2010. godine.


 

Fra Slavkova iznenadna smrt bila je, u prvi mah, ne samo deprimirajuća istina. Ona je umnožila brige koje bi se mogle pretočiti u pitanje: „A tko će sada, kad fra Slavka više nema…?“ Kad sam se vjerom pomirio da se „fra Slavko rodio za nebo“, kako stoji u Gospinoj poruci, osjećajno sam još bio gladan valjane utjehe.

Dugo sam, svaki put kad bih s Humca došao u Međugorje, gledao odakle će se pojaviti, ponešto usputno upitati i proći. I jer se nije pojavljivao ni s jedne strane u župnom dvorištu odakle sam ga očekivao, sve su me više zaokupljale neke njegove odlike. Dugo smo surađivali i zajedno radili pa su mi neki sitni događaji počeli otkrivati njegovu osobnost i dušu, a ranije mi gotovo ništa nisu govorili. Ti sitni događaji počeli su mi, dio po dio, malo po malo, otkrivati njegovu osobu, njegovo ljudstvo, njegovo franjevaštvo, njegovu jednostavnost i neposrednost.

Nadarenost i neumoran rad

Fra Slavko je posjedovao temeljnu kršćansku i franjevačku ljudskost i to je bilo plodno tlo za duboku duhovnost i teološku zrelost. To, pak, znači da se morao hrvati, da je morao odmjeriti snage s ljudskim slabostima, nedostatcima, krhkošću stečene nutarnje sigurnosti i stabilnosti.

I dugo, kao u izlog svijeta postavljen, djelovao je u Međugorju: potpuno zauzet za Božju stvar i krajnje vjeran Gospinoj školi vjere. I makar svemu tome predan, nije se mogao othrvati da ne pokaže i svoje granice i ljudske ograničenosti.

Fra Slavko je imao mnoštvo odlika: imao je humora, kreativnosti, ponešto sarkazma, topline i odrješitosti. Govorio je izravno i nije se libio ući u rasprave i sukobljavanja. No, obračuni nisu bili njegov način rješavanja različitih problema. Bio je u stanju prihvatiti ishode i protiv svoje volje. Bio je rijetko marljiv čovjek. Nadarenost je u njegovom neumornom radu našla dostojna suradnika. Njegova upornost nekada je sličila tvrdoglavosti. I kad se činio takvim, nije bio goropadan, nepristupačan, nego drag.

Neumoran za Boga i Božje

Fra Slavka se ne bi smjelo stilizirati u nekakva nedostižna sveca. On to od nas ne očekuje. A, istina je da je bio poseban u neumornosti za Boga i Božje. U danima nakon smrti do pokopa pojavile su se i kružile ideje gdje ga pokopati: u Majčinu selu, na prostoru stare župne crkve. Bile su to ideje ljudi i hodočasnika koji su ga voljeli i dobronamjerno mislili. Oni, vjerojatno, nisu znali da fra Slavko ima osigurano pogrebno mjesto na groblju Kovačica. O tome postoji priča. Kad je, još živući, fra Zoran Ostojić izrazio želju da se pokopa u Međugorju i predložio da se uredi i malo proširi grob fra Križana Galića i kad je to prihvaćeno i počelo se raditi, fra Slavku je to bio dobar „materijal“ da s vremena na vrijeme zadirkuje fra Zorana: te kako je sad sve spremno za njegovu smrt, te kako ima ukopište, te kako ćemo upriličiti njegov pokop. Između njih dvojice bilo je mnogo šaljivih i zabavnih „okršaja“. Fra Zoran nije ostajao dužan. Nakon takvog jednog „okršaja“ fra Zoran je kazao: „Tko zna tko će prije, ja ili ti? I da znaš, dat ću ti svoje misto na groblju!“ Tako je fra Slavko dobio svoj grob i fra Zoran ispunio obećanje.

Ljubav prema vidiocima

Fra Slavko je posebnom pažnjom i ljubavlju volio vidioce. Brinuo se o njima, pratio kako odrastaju, kako se žene i udaju i postaju roditelji. Brinuo se da imaju uređen duhovni život i da ih se, koliko je bilo moguće, zaštiti od nasrtljivaca. Ali znao se na njih i naljutiti. Jednom je prigodom iskazao, bolje rečeno ponovio, svoje nestrpljenje s nekim njihovim ponašanjima ovako: „Da je fra Slavko mogao birati vidioce, ni jedno od vas ne bi uzeo.“ No nitko ih, i danas valja kazati, nije poznavao u duši kao fra Slavko i stoga je mogao dozirati ukore, ohrabrenja, pohvale. Što je kad trebalo.

Fra Slavko je pokazivao i nestrpljenje. S njim su željeli razgovarati i od njega tražiti savjet mnogi ljudi u svojim nedoumicama, problemima i nejasnoćama. On bi vrlo brzo prepoznao jesu li problemi i nevolje stvarni ili izmišljeni. Za one koji su dolazili k njemu s izmišljenim problemima znao je kazati, nikad ne očitujući ime osobe: „Stavio sam mu ‘bombicu’ u džep. Dok dođe do kuće eksplodirat će.“

Milijunima hodočasnika utro je put prema Isusu i Mariji

Fra Slavko se brinuo da za svoga života jednom nesvakidašnjem događaju i Božjem zahvatu, Gospinim ukazanjima, dadne ozbiljan smjer. Danas, deset godina od njegove smrti, vidimo kako je dobro prosuđivao stvari, kako se ispravljao i kako je milijunima hodočasnika u župi Međugorje utro put prema spoznaji Isusa Krista i veličini Isusove majke Marije. Svojom riječju i spisima, svojim životom i trudom hodočasnicima je ostavio udžbenike za molitvu, post, klanjanje i djela milosrđa

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne