O važnosti dokumenta „Kraljica Mira“ u svjetlu 44. Obljetnice Gospinih ukazanja u Međugorju, za Radiopostaju Mir Međugorje, piše dr. fra Miljenko Šteko, gvardijan Međunarodnog zavoda Antonianum u Rimu, koji je bio i ravnatelj Informativnog centra Mir Međugorje te provincijal Hercegovačke franjevačke provincije pa je izbliza pratio međugorska događanja.
Objava dokumenta “Kraljica Mira – Nota o duhovnom iskustvu vezanom za Međugorje” od strane Dikasterija za nauk vjere, koji je uz odobrenje pape Franje dan 28. kolovoza 2024., predstavlja važan trenutak za Crkvu i vjernike povezane s Međugorjem.
Ova Nota ne samo da potvrđuje duhovnu stvarnost Međugorja, već otvara vrata novom razdoblju razboritog i plodonosnog hodočašćenja, usmjerenog na Krista kroz Marijinu prisutnost i poruke. U njoj prepoznajemo pažljivo crkveno razlučivanje koje ne traži spektakularne potvrde, nego vrednuje ono što je istinski evanđeosko: obraćenje, molitvu, Euharistiju, mir, ljubav i pastoralne plodove.
Ovim dokumentom Crkva se ne izjašnjava o nadnaravnom karakteru ukazanja, ali potvrđuje vrijednost duhovnih plodova i slobodu vjernika da, uz pastirsko vodstvo, njeguju pobožnost prema Kraljici Mira.
U ozračju ovogodišnje Obljetnice, Nota je za nas i dar i smjerokaz: potvrda da se međugorski hod nastavlja unutar srca Crkve, u jedinstvu s njezinim učiteljstvom, ali i u slobodi Duha Svetoga koji djeluje kroz jednostavne, tihe, svakodnevne plodove vjere.
U nastavku ću se osvrnuti na točku dvadeset i četiri istoga dokumenta, koja govori o Radosti i zahvalnosti, dvama temeljima međugorskog iskustva koji vjernicima vraćaju pouzdanje, mir i smisao. „Međugorska je duhovnost radosna, slavljenička i uključuje poziv da se živi radost nasljedovanja Krista, zahvaljujući i za male, lijepe stvari u životu“, kaže dokument, a onda slijede Gospine poruke na tu temu.
Postoji radost koja se ne smiješi površno, ne kliče, ne trči obzorima površne razigranosti. Postoji radost što treperi u tišini, tiha poput molitve drevnih monaha, snažna poput zagrljaja Majke. To je ona radost koja ne traži ljudski razlog, ni publiku, ni potvrdu — jer joj je dostatan Bog. Takva je međugorska radost. Ona ne eksplodira kao prolazan vatromet, nego klija iz dubine duše poput snježne ruže koja se ne boji studeni jer zna da je korijen njezin u toploti.
U zemlji kamenja i smokava, pod hercegovačkim nebom gdje svitanja mirišu na tamjan, Blažena Djevica, Kraljica mira nije donijela ni novu dogmu ni doktrinu. Donijela je – radost. Ne onu usiljenu, scensku, ni onu političku što se piše manifestima. Donijela je radost djeteta koje zna da je voljeno, radost siromaha koji zna da mu je nebo dom. Govorila je: „Želim da budete sretni.“ I sve najdublje stvari svemira stanu u tu zbilju: ljubav, majčinstvo, vječnost. Jer svetost nije ništa drugo nego najdublja radost.
Međugorska duhovnost slavi ono što drugi previđaju: krunicu koja cvjeta iz tišine, korak hodočasnika u praskozorje ranoga jutra, suzu starice pred Gospinim kipom. Ona je slavljenička ne jer nudi površni spektakl, već jer uči čovjeka zahvaljivati za mrvice svakodnevnog kruha. Za kap rose na lozi. Za osmijeh djeteta. I za križ, jer je tolike naučio moliti. Gospa uči vidjeti — ne tjelesnim očima, nego srcem, onim djetinjem, koje se nije umorilo.
Marija, Kraljica Mira, ne poziva nas na slavodobitnu pobjedu, nego na služenje. Ne na slavu, nego na zahvalnost. Ne na bijeg iz svijeta, nego na preobraženje svijeta – kroz radost. Jer tko moli, veli ona, osjeća slobodu djece Božje. A što je sloboda ako ne mogućnost da budemo radosni, da služimo iz ljubavi, da ljubimo bez uvjeta? U tome leži otajstvo njezinih poruka – u nježnoj revoluciji srca koja se rodila u Međugorju.
Kao što priroda daje plodove kad prestane grmjeti, tako i čovjek rađa dobrotom kad prestane tražiti sebe, a počne živjeti u Bogu. I zato Gospa ne nudi planove ni datume, nego otvoreno srce. „Molite da vam molitva postane život“, kaže. To je molitva kao disanje, kao krvotok. Ne da bi nas otrgnula svijetu, već da bismo bili svjetlo svijetu.
U doba kad se sve mjeri uspjehom, klikovima i moći, Međugorje mjeri plodove: molitvom, postom, pokorom a sve u — radosti. Ne kao jeftinom srećom, nego kao ozbiljnom svetosti. Jer onaj tko vjeruje zna da je i suza dar, da i bol može biti sjeme, da i kamen pod nogama može postati putokaz.
Zato, kad idete u Međugorje, otvorite srce takvoj radosti. A tko je jednom pronašao mir u molitvi pred Presvetim u Međugorju, zna o čemu govorim. Tko je jednom čuo pticu kako pjeva u zoru kraj Podbrda, držeći krunicu u ruci, i rekao: „Hvala Ti, Gospe“, taj zna o čemu govorim.
I zato kažem, dušom hodočasnika: Radost je najdublja teologija srca.
Jer samo radosni mogu nasljedovati Krista. Ostali tek o njemu govore.
Kraljice mira, moli za nas!
fra Miljenko Šteko
