Na uočnicu Gospinih ukazanja u Međugorju 24. lipnja 2023. godine, u organizaciji župe Krista Kralja Čitluk i udruge „Zavjet Gospi“, održat će se Zavjetno hodočašće Kraljici Mira. Polazak je ispred župne crkve Krista Kralja u Čitluku u 16 sati, a cijeli put proći će u pjesmi i molitvi. Na početku će se moliti krunica Božanskoga milosrđa, te otajstva Gospine krunice, a dolazak ispred župne crkve Sv. Jakova u Međugorju predviđen je u 17 sati i 30 minuta. Sudionici hodočašća sudjelovat će na večernjem molitveno-liturgijskom programu na vanjskom oltaru crkve Sv. Jakova. Za one sudionike koji svoja prijevozna sredstva ostave u Čitluku, organiziran je povratak autobusima iz Međugorja do Čitluka.
Propovijed fra Mire Šege na 40. uočnicu Gospinih ukazanja u Međugorju
Najavljujući program Zavjetnog hodočašća Kraljici Mira, vikar Hercegovačke franjevačke provincije i čitlučki župnik fra Miro Šego, rodom iz Bijakovića, prisjetio se prvih dana Gospinih ukazanja davne 1981. godine:
“Postoji nešto u životu što ti se usječe u srce i sjećanje, nešto što ne možeš tako lako zaboraviti. I sada gledam tu sliku nas dečkića koji smo taj dan igrali nogomet, ondje na jednog ledini ispod Brda ukazanja, gdje se danas parkiraju autobusi. I sjećam se nakon što smo završili utakmicu, krenuli smo kući i sreli smo Ivanku, Mirjanu i Milku, malo poslije njih Vicku, koje su prolazile putem, onim putem koji danas vodi od Brda ukazanja prema zajednici Cenacolo, a tada je bio makadamski put. I kada sam se vratio u središte sela vidio sam da se nešto dogodilo. Narod se okupio, nisam znao što je, i kada sam se približio i čuo tu informaciju to je za mene bilo nešto novo, nešto neobično, nešto o čemu nikada nisam razmišljao, niti sam maštao. U tome trenutku sam zanijemio i samo sam slušao njih (vidioce, op. a.) koji su govorili: ‘Mi smo vidjeli, mi smo vidjeli!’, slušaš one starije žene koje govore: ‘Ne možeš tako govoriti. Ne smije se s Gospom tako ophoditi’, ali oni su bili uporni u onome što su nam rekli. Sjećam se tu noć bilo me je strah zaspati i tu noć sam sanjao jedan san, vjerojatno proizvod toga moga nutarnjega uznemirenja i straha, i sanjao sam da se nalazim sam u jednoj barci, na jednom jezeru. Nigdje nije bilo nikoga, sve je bilo mirno, i u jednome trenutku je zapuhao jedan vjetar koji je tu lađu podigao i prevrnuo. Kako nisam znao plivati osjećao sam strah i počeo sam tonuti i kada mi je ostala samo šaka desne ruke iznad površine jezera, onda se pojavila neka ruka s Neba koja me povukla i izvukla i u tom sam se trenutku ja probudio, pa mi je i dan danas žao što sam se u tome trenutku probudio. Nekada razmišljam o tome i o svome životu, svome pozivu i svim stvarima koje su se kasnije dogodile. Povezujem taj trenutak s ovime što danas jesam, jer u to doba nikada nisam razmišljao o svećeništvu, redovništvu. Ja to smatram jednom prekretnicom svoga života, a vjerojatno bi to mogli i drugi posvjedočiti, jer je taj 24. lipanj bio prekretnica za naše mjesto, za naš narod, a mislim i za cijeli svijet. I kad se sjetim svoga oca i majke, susjeda, svih tih slika, iako nisu bili sigurni, ljudi su bili puni strahopoštovanja prema onome što djeca govore da se događa. I kasnije si vidio koliko su oni to prihvatili, i koliko smo mi tu poruku uzeli i koliko smo tu poruku nastojali živjeti kroz svoj život. I znam da vjernici koji žive u ovoj župi žive tu poruku. Netko kada promatra sa strane može imati neku kritiku, no u svemu možemo imati kritiku pa i u tome. Ono što vjernici ove župe žive to je jedna posebnost. Mi konstantno živimo 42 godine jedan program koji nam je Gospodin dao. Nekada smo malo bolji, nekad smo tvrde šije, nekada je ovo, nekada je ono, ali moje iskustvo mi kaže u mladosti možemo biti malo tvrdoglavi i daleko od ovoga, onoga, ali se s vremenom čovjek vrati na ono što je bilo u početku. Zahvaljujem svim župljanima koji su prihvatili i žive poruku, koji poruku svjedoče onima koji dolaze iz cijeloga svijeta i to je nešto najljepše i najbolje što možemo dati”.
Cijeli razgovor s njim poslušajte u audiozapisu.
Andrija Šego
