Fra Miro Šego je jedan od onih vjerodostojnih i izravnih svjedoka međugorskih ukazanja upravo zato što je od najranijeg djetinjstva bio blizak s vidiocima, koji su mahom njegovi vršnjaci. Uz to, nezaobilazan je svjedok međugorskih plodova, odnosno čuda koje je iskusio i u vlastitom životu kao prvi fratar iz Međugorja zaređen nakon Gospina ukazanja. No čudo se ne svodi samo na tu činjenicu, nego zadire duboko u njegovo biće jer da nije bilo međugorske Gospe, na popisu fratara ne bi bilo ni njegova imena, ili kako je sam uoči prvog ukazanja rekao svome prijatelju: „Tko danas uopće ide u fratre?“ U to doba prije Gospina dolaska dakle nije ni slutio da će upravo on „otići u fratre“. Svrstava se u red onih „djelatnih“ svećenika kakvi su bili Isusovi apostoli, koji su skloni osluškivati potrebe vjernika i ostvarivati djela na terenu. Stoga ostavlja dojam izvorne i nepatvorene duhovnosti biblijskih učenika koje je Isus pozivao da prodiru među narod. Stoga je tu niz važnih aktivnosti koje je ostvario sa svojim vjernicima iz Župe sv. Krista Kralja u Čitluku, kao što je osnutak udruge Zavjet Gospi, čija je inicijativa proistekla iz zamisli da se vrijeme pandemije kada je Međugorje ispražnjeno od stranih hodočasnika, iskoristi kao prilika da se čitava Hercegovina posveti Gospi bez koje, po dubokom fra Mirinom uvjerenju, ne bi ni nas danas bilo. Tako je nastala hodnja iz Čitluka, čije ime revolucionarno, a možda i vidovito, mijenja u „Gospin“ grad. Ove je godine organizirao i devetnice Kraljici Mira u svojoj župi. Pokretač je molitve krunice svetom Josipu kroz došašće, za koju je opet domišljato za ovdašnji mentalitet, angažirao muške vjernike. Kao i Isusovi učenici, ne libi se govoriti o svojim i najsitnijim slabostima te priznaje da ne voli propovijedati, iako ga je Bog preko međugorskog župnika fra Marinka Šakote uputio na zadaću propovjednika na misnom slavlju 40. obljetnice ukazanja. No zato, osim ustrajnog rada s ljudima, ističe ispovjedaonicu koju smatra jednim od najvećih međugorskih čuda, mjestom odakle i on kao ispovjednik izlazi osviješten i promijenjen.
Uz rekordan broj vjernika i koncelebranata svečano je proslavljena 40. obljetnica Gospinih ukazanja. Uza sve poteškoće koje je sa sobom donijela pandemija koronavirusa, čini se da nikada nije bilo svečanije ozračje i nikada veći odziv hodočasnika i svećenika, i to je nešto što nitko nije mogao očekivati.
Točno. Ja mislim da je i ova korona „dala“ svoj doprinos,jer sam slušajući neke ljude, posebice poznanike iz Italije, osjetio njihovu veliku želju da budu u Međugorju. No nažalost, zbog mjera koje su im nametnute nisu mogli doći i biti tu, ali uistinu sam primijetio tu silnu žeđ i čežnju za Međugorjem. To bi se moglo objasniti kao „nedostatak“ Međugorja u njihovim životima. To je nešto što mi možda ne možemo dovoljni ni razumjeti. S druge pak strane,ostvaruje se ono što je Gospa u Fatimi najavila kao obraćenje država koje su bile u Istočnom bloku. Rusije, Ukrajine, Rumunjske, Poljske, Češke i Slovačke koje su sigurno u ovom vremenu prolazile sve moguće prepreke, a iz kojih je proteklih dana pristigao najveći broj ljudi.
…Slušajući neke ljude, posebice poznanike iz Italije, osjetio njihovu veliku želju da budu u Međugorju. No nažalost, zbog mjera koje su im nametnute nisu mogli doći i biti tu, ali uistinu sam primijetio tu silnu žeđ i čežnju za Međugorjem. To bi se moglo objasniti kao „nedostatak“ Međugorja u njihovim životima
Stječe se dojam da se na poseban način za obljetnicu pripremalo i u Vašoj župi?
Točno. Na početku pandemije, dakle otprilike u ožujku 2020. došla su dvojica mojih župljana s inicijativom i programom da osnujemo udrugu Zavjet Gospi, potaknuti svim onim događanjima koji su već počeli
uzimati maha,između ostaloga i smrću fra Ante i stanjem časnih sestara u Miletini koje su bile ranjene tom bolešću, kada je cijelo naše Brotnjo bilo, rekao bih, stigmatizirano upravo zbog pojave koronavirusa koji se možda u tom času najsnažnije manifestirao upravo ovdje. Program sam malo analizirao sa svojim kapelanom fra Goranom, koji je već znao za tu inicijativu, nakon čega smo se opet sastali s tim župljanima i pristali da pokušamo ostvariti projekt koji su zamislili. Projekt polazi od činjenice da u ove dane nema hodočasnika na koje smo navikli kroz proteklih 39 godina, što nam nameće potrebu i mogućnost da učinimo ono što je na nama, da se malo više i bolje angažiramo. S druge strane, Zavjet Gospi ima razrađen program kojem je cilj da se prvenstveno ovo naše mjesto i ovaj naš prostor posveti Gospi. U korijenu te zamisli je i negdašnja inicijativa kako bi se trebalo na kružnom toku podignuti spomenik duhanu koji nas je očuvao i zbog kojeg smo preživjeli na ovome prostoru. Kako se ta ideja o spomeniku duhanu razvijala na kraju smo zaključili kako bi na tom mjestu zapravo trebalo postaviti kip Gospe. I premda je bilo sitnih otpora prema toj zamisli, tako smo i učinili.
Hodnja mira od Humca do Međugorja je već tradicionalna i rado prihvaćena kako od hodočasnika tako i od domaćeg puka. Hodočašće od crkve Krista Kralja do crkve sv. Jakova u Međugorju, kojeg ste organizator Vi, je također naišao na veliki odaziv vjernika ne samo iz Vaše župe nego i iz cijelog Brotnja pa i šire.
Nakon što su mjere zbog korone bile ublažene, početkom lipnja prije proslave blagdana svetog Ante na Humcu, došli smo na zamisao da organiziramo hodnju iz Čitluka, kao hodočašće od crkve Krista Kralja do crkve sv. Jakova u Međugorju. Mi smo to organizirali, bez puno vremena na raspolaganju, ali smo ipak uspjeli potaknuti dosta ljudi, odnosno bilo je otprilike tri tisuće hodočasnika. Uz ovu htio bih istaknuti i još nekoliko inicijativa koje sam zajedno sa mojim župljanima pokrenuo.
Imamo veliku želju da se na mjestu gdje se sada gradi Kulturno-informativni centar u središtu Čitluka, postavi križ kao spomen na sve poginule branitelje, dakle nikakvo drugo obilježje, nego samo križ. Trenutno se na tom mjestu nalazi slika Milosrdnog Isusa gdje smo dva puta organizirali molitvu krunice, prošle godine u rujnu kao inicijativu Iskra milosrđa i ove godine na nedjelju Božanskog Milosrđa. Želja nam je da našim Brotnjom odzvanja molitva. Kanimo Brotnjo posvetiti Gospi, a čak i ime Čitluk promijeniti u neko ime koje bi možda bilo priličnije Gospi. U emisiji Agapenazvali smo ga Gospinim gradom,doduše više u šali. Hoće li se to ostvariti ili neće, ne znam, ali doista postoji želja da ovo naše mjesto i ovu našu dolinu – koju bismo nazvali Gospinom dolinom – posvetimo Gospi, jer se radi o prostoru koji je blagoslovljen upravo zbog toga što vjerujemo i što smo prihvatili da je Gospa ovdje prisutna 40 godina.
Inicijator ste u svojoj župi i velike devetnice Kraljici Mira uoči obilježavanja 40. obljetnice ukazanja .
Da iako je i na tu ideju došla jedna moja župljanka koja u Međugorju radi kao vodič. Njena mi se zamisao jako svidjela, a zdušno su je prihvatili i ostali župljani. Nekada zbog svih poslova i obaveza koje nas obuzimaju nemamo vremena o takvim stvarima ni razmišljati pa me stoga posebno raduju ovakve inicijative mojih župljana, a njih je u zadnje vrijeme sve više i više. Jedna u nizu je i molitva krunice svetom Josipu koju smo najprije počeli moliti u župnoj crkvi kroz došašće. Nakon prve srijede prvoga tjedna došašća Papa je proglasio godinu svetog Josipa. Složili smo se da cijelu godinu svake srijede prije večernje mise molimo krunicu svetog Josipa, a moja je želja bila da je mole muškarci, muževi i mladići. U ovom programu već sudjeluje 7-8 različitih skupina. Ja samo pošaljem poruku, recimo ponedjeljkom ili utorkom, tko sutra moli ili tko sve može moliti. Tu su naši trećari, framaši, veliki župni zbor, zajednica Zavjet Gospi, tri skupine iz Služnja i još nekih muškaraca koji su uključeni, a koji nisu možda u nekoj od ovih skupina, ali su tu kao pomoć ako nekad nekomu zatreba. Odredili smo da ćemo moliti godinu dana. Dakle, da još jednom naglasim, ono što je meni posebno drago je to da neke inicijative pokreću naši župljani, odnosno pojedine osobe unutar župe za koje procijenim da su dovoljno ozbiljne i to na taj način funkcionira.
Jesi li zadovoljan odzivom župljana kroz devetnicu?
Kako da ne! Prezadovoljan, uzmemo li u obzir da je nedjeljom išlo otprilike 300-400, a jedne nedjelje možda i 500 vjernika. Svake se nedjelje dakle nešto događa. Jedne nedjelje bio je blagoslov polja, jedne nedjelje pričest, jedne nedjelje krizma… Svjesni smo i kakve su vrućine u zadnje vrijeme vladale, zbog čega su ljudi malo kalkulirali, jer u 3 sata nije baš zgodno krenuti. Ja osobno nisam kalkulirao, rekao sam da idem, pa što bude.
Želja nam je da našim Brotnjom odzvanja molitva. Kanimo Brotnjo posvetiti Gospi, a čak i ime Čitluk promijeniti u neko ime koje bi možda bilo priličnije Gospi. U emisiji Agape nazvali smo ga Gospinim gradom,doduše više u šali. Hoće li se to ostvariti ili ne će, ne znam, ali doista postoji želja da ovo naše mjesto i ovu našu dolinu – koju bismo nazvali Gospinom dolinom – posvetimo Gospi, jer se radi o prostoru koji je blagoslovljen upravo zbog toga što vjerujemo i što smo prihvatili da je Gospa ovdje prisutna 40 godina.
Osobito je bilo dojmljivo hodočašće na samu uočnicu ukazanja?
Tu sam iskreno rečeno, unatoč svemu onome što je bilo dobro, ostao malo i razočaran. Razočaran u smislu da netko možda misli da ja sebi želim pribaviti neku slavu, što mi je zadnja stvar o kojoj razmišljam ili na koju sam stavljao naglasak. Nismo znali da će ove godine biti ovoliko ljudi na uočnicu i samu godišnjicu. Ja možda preuzimam previše na sebe, ali moj je dojam da prošle godine na samu uočnicu ne bi bilo baš nešto svijeta da nismo mi tada došli. Došlo nas je 2-3 tisuće, a uz nas je bilo još nešto ljudi koji su pristigli iz drugih mjesta te domaći župljani. Želja je bila ove godine da pokrenemo Hercegovinu, da Hercegovina zahvali Gospi za 40 godina milosti. Netko može vjerovati ili ne vjerovati, ali ja sam milijun posto uvjeren u to da nas je ovdje na ovom prostoru u zadnjih 40 godina samo Gospa održala. Da nije bilo Gospe, možda ti i ja danas ne bismo ovdje sjedili i tko zna gdje bismo bili i bismo li uopće bili živi, ali u potpunosti sam uvjeren da ne bismo ovdje sjedili nakon svih turbulencija koje su se ovdje događale. Svjedoci smo da zadnju godinu dana da gostiju nema onoliko na koliko smo navikli. Veliki broj mladi odlazi u Irsku, Njemačku ili Austriju u potrazi za poslom. Zašto? Čovjek mora nekako preživjeti. Da nije bilo Gospe, ne bismo bili živi. To je i bilo u začetku nakane da kao Hercegovina zahvalimo Bogu i Gospi za ovih 40 godina milosti. Svim župnim uredima u Hercegovini poslali smo pozivnicu, popratno pismo i dva plakata te na taj način pozvali župnike da obavijeste svoje vjernike o održavanju hodočašća. Od braće svećenika nisam dobio previše povratnih informacije. Žao mi je samo ako nisu htjeli ili željeli proslijediti tu informaciju svojim vjernicima. Također smo preko Radiopostaje Mir Međugorje tu poruku poslali bezbroj puta, tako da su je oni koji slušaju radio vjerojatno imali priliku čuti. No koliko god smo učinili u toj inicijativi, ostaje mi žal i nezadovoljstvo zbog negativnih komentara. Ako netko stvarno misli da ja tu sebi želim prisvojiti neke zasluge, mogu odgovoriti da apsolutno nisam zainteresiran ni za kakvu korist i ovo se sve događalo isključivo u zajedništvu s mojim vjernicima, ljudima dobre volje koji su to prepoznali i rekli da trebamo zahvaliti Gospi kao Hercegovina. Kada smo organizirali 39. obljetnicu, zaključili smo da na 40. obljetnicu trebamo pokrenuti cijelu Hercegovinu. Čitluk je po svom položaju središte odakle sve može krenuti, jer je i blizu. Čak je moj kolega fra Robert, koji nije baš od velike šetnje, rekao da 6 kilometara može prehodati na rukama. Htjeli smo da se to ostvari i mislim da smo uspjeli u tome, jer je ove godine sigurno bilo dvostruko više ljudi nego prošle godine. Došli su autobusi iz Mostara i iz još nekih mjesta, u jutranjim satima iz Omolja, župa Seonica stigle su tri gospođe, odazvale su se susjedne župe kao što je Čerin, Gradnići, Gradina i također Međugorje. Mislim da smo uspjeli u toj nakani, a to nam je bila i jedina želja. Nismo znali koliko će biti hodočasnika. Razmišljao sam o tome kako je s nama počelo i kako će se s nama ispuniti 40 godina. Prve godine nije bilo stranaca, nego većinom hrvatskoga puka iz Hercegovine i Dalmacije. No na već 40. obljetnicu je bilo puno više stranih hodočasnika.
Mene je osobno i više od svega drugoga ovo hodočašće podsjetilo na one prve dane Gospinih ukazanja. Ova bi inicijativa svakako također trebala prijeći u tradiciju jer vjerujem da ljudi prepoznaju njezinu simboliku i vrijednost.
Slažem se. Mi ne ćemo odustati od toga, nastavit ćemo dalje.
Zacijelo postoji sva sila uspomena koje čuvate na prve dane Gospinih ukazanja?
Prve slike koje bljesnu na spomen prvih dana su hodočašćenje, pješačenje i snažna molitva kroz koju smo i mi prolazili zajedno sonim silnim hodočasnicima. Ono što mene možda najčešće vrati u to dobasjećanje je na tu prvu večer, prvu noć. Osjećao sam strah od nečega nepoznatoga, što nismo mogli dokučiti odakle dolazi i što smjera. To nam je izazivalo velikutjeskobu i sjećam se onoga što je bilo neprirodno i nesvakidašnjete večeri, a to je da smo dolazili kući i da nitko ni s kim nije razgovarao. Svatko je čuo što se zbilo, ali svi su članovi obitelji bili odsutni u svom razmišljanju i nisu međusobno postavljali pitanja. Tako je bilo u mojoj kući, alii u drugim kućama vladao je neki tajac, tišina i mir. Uistinu je svatko bio u svojim mislima. Nekako mi se to najviše usjeklo u pamćenje, a naravno i sada se sjetim trenutka kao da sada prekoračujem preko onoga zidića na igralištugdje smo igrali nogomet i srećemo Ivanku, Mirjanu i Milku, a malo poslije toga Vicku. Dakle, one odlaze onim putem prema Cenacolu, a mi smo tamo gdje se danas parkiraju autobusi preko puta Dragićevića.Ondje je bila kuća,a iza kuće ledina koju je baštinila Jakovljeva mama Jaka, koja nam je dopuštala da tu igramo lopte. Na tom smo mjestu napravili igralište koje smozvaliJakinovac. Dakle, sjećam se kao sad da prekoračujem zidić i srećem njih i idemo kući. Moj brat, rođak iz Zagreba, Vickin brat Ante i još jedan rođak Jokan i ja namjeravali smo ići u Čitluk. Tada smo pješice išli u Čitluk preko Vionicei pješice se vraćali. Došli smo otprilike do mjesta gdje se skreće prema našem groblju i naišli su autom neki momci iz jednog zaseoka s kojima su otišli Ivo i Jokan, a za Antu, rođaka iz Zagreba i mene nije bilo mjesta. Vraćali smo se tužni i razočarani. Vraćamo se natrag i tek onda susrećemo tu istinu. Na tom sam mjestu neki dan zaustavio jednu skupinu, jer je to mjesto koje me podsjetilo na taj prvi dan.Odatle sam vidio da su se kod kuće okupili ljudi i da se nešto dogodilo.Požurili smo i tad sam prvi put saznao što se zbilo. I to mi se često vrati. Vrati mi se ta večer, ta noć.
Je li išta upućivalo na ono što se dogodilo 24. lipnja?
Ništa! Apsolutno ništa.
Nije bilo nikakvih znakova?
Ne. Danas se spominje da se u Fatimi par godina prije samog ukazanja ukazao Anđeo Portugala, kako je nazvan. Koliko ja znam, iz onih svih naših druženja, a provodili smo desetak sati dnevno zajedno, nije bilo nikakvih znakova. To je sve bila ista generacija: Ivan, Mirjana, Vicka, Marija, Ivanka je godinu dana mlađa, znači samo je Jakov mlađi od nas pet godina i nije pripadao toj našoj ekipi. Okupljali smo se tamo gdje se sada nalazi parking ili sadašnja sala. Dakle, provodili smo vrijeme zajedno uglavnom uvečer, koliko nam je bilo dopušteno, jer ujutro smo opet morali ustati u 4 sata i raditi oko duhana. S Ivanom sam išao svaki dan osam godina u školu i nikada ni po čemu i ni na koji način ja nisam mogao primijetiti da bi u njemu moglo biti nečega takvoga.
Ono što mene možda najčešće vrati u to doba sjećanje je na tu prvu večer, prvu noć. Osjećao sam strah od nečega nepoznatoga, što nismo mogli dokučiti odakle dolazi i što smjera. To nam je izazivalo veliku tjeskobu i sjećam se onoga što je bilo neprirodno i nesvakidašnje te večeri, a to je da smo dolazili kući i da nitko ni s kim nije razgovarao. Svatko je čuo što se zbilo, ali svi su članovi obitelji bili odsutni u svom razmišljanju i nisu međusobno postavljali pitanja. Tako je bilo u mojoj kući, ali i u drugim kućama vladao je neki tajac, tišina i mir.
Fra Miro, živjeli ste i odrastali s vidiocima i sve ih ponaosob dobro poznajete. Kad bi dobili na zadatak izabrati šestoro vidjelaca, bi li to bili oni ili netko drugi?
To sam rekao i na propovijedi i znao sam puno puta izreći da kad bih bio, kako ti reče, izbornik i kad bih htio birati, mislim da bi teško izabrao njih šestero. Mislim da je birao bilo tko iz našeg mjesta, nikad ne bi odabrao njih šestero. Zato sam i rekao da hvala Gospi zato što je njih izabrala, upravo njih. Zašto je njih izabrala, to mi ne znamo, ne ćemo znati niti možemo znati, ali je izabrala njih šestero i njih je pozvala i poslala, a nas je okrenula u nekom drugom smjeru kao što je mene usmjerila u sjemenište, odnosno u fratre, na što nikad prije nisam ni pomislio. Dakle, osobno ih ne bih izabrao. Da me je netko pitao koga bih izabrao od naših 50 momaka i cura iz Podbrda, iskreno rečeno, od njih svih možda bih izabrao Mariju. Ivana, iako mi je školski kolega, ne bih nikako, jer je bio jako povučen i zatvoren dečko, iako se ne može reći da je bio nedruštven, ali uvijek poseban i drukčiji od nas.
Spomenuli ste Fatimu. Znali smo ponešto o svjetskim mjestima Gospinih ukazanja, ali ne puno. Da Gospa dođe baš u Bijakoviće, na naše Podbrdo, da izabere baš to malo mjesto, teško je bilo povjerovati. Što bi po Vama bio razlog da je Gospa izabrala upravo ovu župu?
Gospa je sama rekla da je izabrala ovu župu zbog jednoga razloga, a to je narod koji vjeruje i ja u to vjerujem. To je ono o čemu smo maloprije govorili – mi smo odgovorili na Gospin poziv i dandanas odgovaramo unatoč svojoj nesavršenosti, grješnosti i slabosti. Mi smo kao ljudi takvi i to ne možemo iz sebe istjerati ili izbjeći. Zašto je to tako, ja ne znam. Volio bih usporediti koliki je bio Lourdes u odnosu na broj stanovnika i veličinu Francuske u onom vremenu kad se Gospa ukazala 1858.u postotcima s Bijakovićima, odnosno Podbrdom u odnosu na tadašnju Jugoslaviju bez Bosne i Hercegovine. Mislim da je to tu negdje po veličini, a možda je Lourdes čak bio manji. Zašto je to tako, to je Božja tajna koja započinje rođenjem Isusa u Betlehemu. Što se tiče Lourdesa i Fatime,također se osobno ne sjećam da sam negdje o tome nešto čuo, možda na vjeronauku, ali ne baš previše.
Ja sam to jednostavno saznao preko onih svetih sličica koje smo negdje dobivali. Sjećam se Gospe u pećini, odnosno fotografije Bernardice koja kleči ispred Gospe u špilji. Na francuskom je pisalo: Ja sam Bezgrješno Začeće. Nisam se baš nikada previše zanimao ili proučavao što je to točno, ali je netko iz obitelji to darovao mojim roditeljima, pa je ta slika bila u našoj sobi.
Zanimljivo je da su u Gospino ukazanje ljudi povjerovali odmah i bez zadrške, i to ne samo župljani Međugorja, Brotnja nego i šira regija.
Slažem se s time. Naravno da je bilo teško povjerovati prvi dan i rekao sam da sam i osobno taj prvi dan proživio u strahu, ali drugi dan kad sam bio s njima, doživio sam to i ono što mi je na neki način bilo posebno kao svjedočanstvo vjerodostojnosti, rekao bih, upravo je bio moj kolega Ivan kojem ja nisam mogao povjerovati ni pojmiti da se baš njemu Gospa ukazala, ali kad sam ga za vrijeme ukazanja promatrao, rekao sam da tu stvarno mora nečega biti, jer je bilo nemoguće da on to može glumiti ili bilo što drugo učiniti. Dakle, poznajući sve njih i poznajući sve pojedinosti njihova života još od najranijeg djetinjstva, to je meni bilo jedan od znakova da se tu doista nešto događa. Upravo su mi sami vidioci bili prvi znak. A što se tiče tog trenutka i vjere, rekao sam i na misi da je naša zemlja natopljena mučeničkom krvlju,čega moramo biti svjesni i moramo znati. Možda je u Hercegovini bilo „dostojnijih“ mjesta od Podbrda ili Bijakovića, ali je Bog izabrao baš ovo ovdje iz nama nevidljivih razloga.
Razgovarao: Mario Vasilj Totin
Ovo je prvi dio intervjua kojega je za Glasnik mira dao fra Miro Šego, a drugi dio bit će u rujanskom Glasniku miru i na našem portalu sljedeći tjedan.
