Fra Miro Šego je jedan od onih vjerodostojnih i izravnih svjedoka međugorskih ukazanja upravo zato što je od najranijeg djetinjstva bio blizak s vidiocima, koji su mahom njegovi vršnjaci. Uz to, nezaobilazan je svjedok međugorskih plodova, odnosno čuda koje je iskusio i u vlastitom životu kao prvi fratar iz Međugorja zaređen nakon Gospina ukazanja. No čudo se ne svodi samo na tu činjenicu, nego zadire duboko u njegovo biće jer da nije bilo međugorske Gospe, na popisu fratara ne bi bilo ni njegova imena.
Fra Miro Šego za Glasnik mira: Odgovorili smo na Gospin poziv – 1. dio
U nastavku donosimo drugi dio razgovora.
Gospina se ukazanja događaju u vremenu napetih odnosa Crkve i države. Mnoge je plašila i mogućnosti da se radi o zamci i podmetanju od strane vlasti.
Kod svakog naroda, pa i kod našega, može postojati doza znatiželje koja je prirođena ljudima. Kad se nešto dogodi, ljudi žele vidjeti što je to. Dakle, na početku može postojati samo znatiželja, ali mislim da su oni koji su se, kao što sam rekao, popeli na Brdo, koji su došli tu, shvatili da nešto tu ima. U našem narodu ima ona zgoda kada je unuk najavio da će saditi smilje, pa ga baba pita: „Gonja li sine radi toga policija?“ On odgovori da nije. „Okani se ti, sine, toga!“ Dakle, naš je narod možda zaključio da ako policija zabranjuje, mora tu biti nešto drugo, pozitivno. I to nekima može biti motiv da prihvati ovaj fenomen, ali ja mislim da su ipak oni koji su se popeli na Brdo to doživjeli srcem, isto kao što sad strani hodočasnici dožive kada ovdje dođu.
Možete li se sjetiti trenutka kada ste prvi put čvrsto povjerovali da se na Podbrdu događa nešto nadnaravno?
Već sam rekao, na samom početku! Ja sam prvih dana postao siguran da tu doista nešto jeste. Ja ne vidim i nisam vidio nikada ništa. Bio sam na dosta ukazanja ne samo u prvim danima Gospina ukazanja na Brdu, u polju ili ovdje oko crkve nego sam i godinu dana bio s Ivanom u sjemeništu. Više sam čuvao stražu u potkrovlju da mu nitko ne smeta, ali znao sam nekada i ući unutra i nazočiti ukazanju. I poslije sam isto tako puno puta sudjelovao na ukazanjima, ali mislim da sam osobno na samom početku prihvatio da tu nešto očito postoji. Rekao sam ti maloprije da sam se uvjerio kad sam posložio tko su ti ljudi koje nazivamo vidiocima, kakav je to sklop ljudi i da istu stvar govore, što je za mene tada bilo nemoguće da bi bilo tko mogao nešto organizirati po tom pitanju. Stoga me je od samoga početka sve to što smo proživljavali zajedno s njima samo još više učvršćivalo u vjeri u ono što se doista dogodilo.
Gospa od samih početaka upućuje poruke. One se danas čine svježije i aktualnije nego u vremenu kada su upućene.
Ja se sjećam negdje s početka ukazanja kada je upućen poziv na mir, odnosno da se molitvom i postom mogu zaustaviti ratovi. U trenutku kad sam čuo tu poruku meni je to bilo pomalo smiješno u smislu o kakvom se ratu govori, kada u to doba rat bukti samo negdje na Bliskom istoku. Mislili smo dakle da se to ne odnosi na nas. Međutim, Bog daje poruku ne za isti trenutak, nego uvijek unaprijed za neko vrijeme. Kad će to vrijeme doći, mi ne znamo. Svaka poruka stoga ima proročansku notu. Dakle, točno 10 godina nakon prvog ukazanja 25. lipnja 1991. započeo je rat u Sloveniji. Potom je buknuo rat u Hrvatskoj, pa u BiH. Znači, 10 godina prije je Ona upozoravala na ono što će se dogoditi. Ako je poruka primljena ’85., možda se ostvaruje tek 2020. Ono što je za mene bit i najsnažnije kod poruka jeste činjenica da je većina njih poticaj na obraćenje, promjenu života, snažniju molitva, euharistiju, ispovijed, pričest… To je snaga poruka, a ako ćemo danas promatrati Gospin poziv na molitvu, koji je ponovila stotine puta u svojim porukama, sigurno možemo nakon 25, 30 ili 40 godina kazati jesmo li odgovorili molitvom ili nismo, odnosno što se dogodilo s: „Molite, molite, molite, da bi vam molitva bila radost ili da biste nešto ostvarili.„ Možemo odgovoriti jesmo li se u to uključili, jesmo li to prihvatili, jesmo li to doista poslušali. Stoga po meni poruke imaju svoje značenje, ali ja ih više doživljavam kao savjet, kao što majka savjetuje svoje dijete u nekim stvarima.
Mene osobno, kao svećenika, ono što je izgradilo je ispovijed. Ispovjedaonica je mjesto koje mi je omogućilo da doslovno rastem i sazrijevam i kao svećenik i kao čovjek. To je poseban dar, posebna milost i ja sam to puno puta ovako u šali, a nekad i ozbiljno rekao, da bih svima onima koji ne vjeruju u Međugorje preporučio da sjednu sat-dva u ispovjedaonicu
Koliko Njezine poruke prožimaju današnjeg čovjeka?
Ja mislim 100 posto. Zašto to govorim? Primjerice, zašto je izabran papa Ivan Pavao II. iz jednog posebnog područja, komunističke zemlje, u to doba potpuno nepoznat? Dakle, on je izabran dvije-tri godine prije ukazanja 1981., odnosno 1978. Zanimljive su te neke pojedinosti kako svijet ide nekakvim svojim putom. Kao mladi kandidat često sam slušao citate u kojima je govoreno da će na prijelazu između drugog u treće tisućljeće vjera biti čvrsta ili je neće nikako biti. Svi su se bojali što će biti s vjerom, jer su promatrali kako se stvari odvijaju u Europi u odnosu prema vjeri, ali i u svijetu općenito. Svi su bili u strahu za vjeru da će otići u propast. I onda dolazi jedan papa iz Poljske koji prve dvije-tri godine do atentata nije bio baš prihvaćen, čak vrlo osporavan u određenim Crkvenim krugovima, nazivan konzervativcem, a o njemačkoj Crkvi da i ne govorim, zato što je bio Poljak. Sve to teče, sve je to vrijeme koje ide. Na njega je izvršen atentat na Trgu sv. Petra mjesec-dva prije nego što će se dogoditi ukazanje u Međugorju. Crkvu obuzima zamah, najprije zbog njega koji je organizirao sva ta putovanja i okupljao mlade i stare, sve odreda, i držao kateheze. Ne možemo reći da je vrijeme njegova pontifikata bilo „naše“, zbog čega ga snažnije doživljavamo, ali se stvarno radilo o velikom zamahu Crkve. Njegove riječi, pozivi, obraćanja, sve je bilo utemeljeno. A s druge strane dolazi Međugorje sa svojom porukom i porukama i Ona unosi novi zamah kao da potvrđuje Papin angažman. Oni se međusobno nekako prožimaju i to ide svojim tijekom. Meni je to jako snažno i simbolično. On je jednostavno uveo Crkvu u treće tisućljeće, što je zaprepašćujuće koliko je nevjerojatno.
Brojni su plodovi Međugorja kroz ovih 40 godina. Koji od plodova bi ste posebno izdvojili?
Mene osobno, kao svećenika, ono što je izgradilo je ispovijed. Ispovjedaonica je mjesto koje mi je omogućilo da doslovno rastem i sazrijevam i kao svećenik i kao čovjek. To je poseban dar, posebna milost i ja sam to puno puta ovako u šali, a nekad i ozbiljno rekao, da bih svima onima koji ne vjeruju u Međugorje preporučio da sjednu sat-dva u ispovjedaonicu. Imamo mi ispovijed u bilo kojoj drugoj župi i hvala Bogu svima onima koji sjede i ispovijedaju po svojim župama, ali ja ovdje govorim da postoji ta jedna posebnost koja mi je tu najsnažnije vezana i duboko ukorijenjena i u moj poziv i u moj život i u sve ono što ja jesam. Mislim da je tu najsnažniji poziv upravo onaj prvi poziv proistekao iz prve poruke koju je Gospa već 26. izrekla Mariji, da treba postojati mir, mir, mir između Boga i čovjeka, mir među ljudima. Dakle, mir između Boga i čovjeka može se dogoditi samo u ispovjedaonici. To je prvi korak i tu nema alternative. Ako jednostavno želimo biti u miru, moramo kleknuti, odnosno pronaći zajednički odnos s Bogom i to možemo jedino na taj način. Naravno, to je prvi korak iza kojeg slijedi molitva. Dakle, osobno mi je to ono najsnažnije o čemu mogu posvjedočiti kao svećenik.
Brojni penitenti svjedoče da su ovdje osjetili jedno novo i drugačije iskustvo ispovijedi.
Točno. Milijuni njih su kroz ovih 40 godina tek ovdje imali dublju i ozbiljniju ispovijed jer su u srcu osjetili potrebu za promjenom. Međutim ja bih radije govorio o osobnom iskustvu. Možda sam nekada kada sam bio u najvećoj krizi i svoga zvanja i svoje vjere i samoga sebe najradije bio sve ostavio, ali onda bih došao u Međugorje i sjeo u ispovjedaonicu takav kakav jesam sa svojim i mukama i problemima, pomoći drugima. Znala je biti velika gužva i nakon 4-5 penitenta koji ulaze i izlaze dolazi netko tko ti kao da svojim stavom, ali i grijesima, da tako kažem, i svime što se dogodilo kaže: Ti si trebao biti sada tu u toj ulozi. I zato je tvoje svećenstvo važno i zato si ti važan. Ne zato što si važan sebi, nego zbog takvih trenutaka. I onda shvatim koliko sam samo blagoslova doživio dok sam ispovijedao. Puno sam se puta pitao što sam posebno učinio. Ništa. Iskreno, nisam ja neki mađioničar da sam nekomu riješio nekakav problem, poteškoću ili muku, ali nekada možda i sam Duh Sveti podari ono o čemu je Isus govorio: Kad ne znaš što ćeš reći, dat će ti se što ćeš reći. Točno osjetiš da si možda u tom trenutku i ti dobro raspoložen, znaš i izrekao si nešto što možda uopće nisi mislio da ćeš izreći, ali to se tako dogodilo, posložilo se da je taj čovjek u tome trenutku dobio nekakav odgovor, radost, sreću i zadovoljstvo kad izlazi iz ispovjedaonice. Puno sam puta ispričao kako sam jednom sjedio, točno se sjećam, možda drugi ili treći do ulaza u zvonik uz crkvu, u vrijeme kada još nisu bile napravljene ispovjedaonice, veseo i raspoložen. Bilo je puno ljudi pristiglo iz Hrvatske i svijeta. Dolazi treća-četvrta osoba i kaže mi da je trećarac i da ne moli svaki dan brevijar. Ja sam svećenik, fratar i ja ujutro ne mogu ustati i ići moliti brevijar s drugom braćom zato što se meni ne da, zato što još spavam, nisam umoran nego mislim da sam umoran ili opravdavam sebe da sam umoran, a još se nisam ispovjedio zato što nisam molio brevijar. A žena dođe i to mi kaže. Nisam mogao vjerovati kako me to pogodilo, u tom sam se trenutku zacrvenio. Ja sam tu istu večer, na kućnom kapitulu iznio to pred fratre i rekao im kako sam se posramio pred ženom. Zašto? Ja se nisam ispovjedio zbog toga što nisam molio brevijar, a jedna obična žena trećarica govori o tome kao o velikom propustu. Uistinu sam imao osjećaj kao da me je Duh Sveti protresao u tome trenutku. Nije samo da ja ispovijedam nekoga, nego nečija ispovijed i meni daje poticaj. Znači, ti mučiš muku sam sa sobom i dolazi ti pacijent koji ispovijeda isti grijeh koji imaš ti i sad ti njemu trebaš dati savjet. To su muke. Teško je to, nije to nimalo lako.
Ostali smo vjerni Mariji, prihvatili smo Mariju i ona je naša majka. Možda nismo bili dovoljno otvoreni, ali ona nije odustala od nas. Stoga bih rekao da nakon ovih 40 godina postajemo svjesni toga da majka nije odustajala i ne odustaje i da će nas i dalje pratiti. Budimo otvoreni prema njezinim porukama, da možemo biti dovoljno ozbiljni u izgradnji onoga što bog od nas preko nje želi.
Koliko je na Vaš osobni životni razvoj utjecalo Gospino ukazanje?
Nedavno, kad sam gostovao u emisiji Agape, fra Mario me pitao bi li da nije bilo ukazanja Matija i Andrija imali sina fratra. Ja sam rekao da sigurno ne bi. Dakle, sve ono što se dogodilo vezano uz ukazanje na neki je način vezano i uz moj život. Kad bi fratri, posebno pokojni fra Radovan, njegovi kapelani Škrobo i Ante Šaravanja i neki mlađi kapelani došli kod nas, nekako su moga brata Ivu promatrali kao mogućeg kandidata za fratre. Ivo je izgledao puno nježnije negoli ja. Ja sam jednostavno bio neki drugi tip osobe i stvarno je zaređenje bilo zadnja stvar o kojoj sam razmišljao. Naravno da je 24. 6. promijenilo ne samo puno stvari u selu nego i u meni. Dakle, ja sam posebno bio jako vezan uz Ivana i rekao sam da smo išli svaki dan skupa u školu. On bi došao od svoje kuće do moje gdje bismo malo sjedili i onda bismo išli u školu zajedno s Antom, Vickinim bratom koji je dvije godine mlađi, ali smo se dosta družili, zapalili prve cigare itd. Sve je to teklo kroz ono vrijeme ukazanja tih prvih mjeseci i kad sam od njih čuo da će ići u sjemenište, ostao sam zatečen. Pitao sam se kud ću ja sada, jer za Ivana sam možda mogao to i pretpostaviti jer je bio vidjelac, ali Antu nisam mogao nikako tu svrstati i to je možda bila inicijalna kapsula koja se u meni upalila u tom trenutku. Ja sam par dana o tome razmišljao i onda sam rekao da ću i ja ići u fratre. To je bio neki prvi trenutak, međutim zbog nekih okolnosti nisam otišao te godine. Njih su dvojica otišla u rujnu 1981. u Visoko. Ja sam ostao još godinu dana u srednjoj školi u Čitluku i onda sam se počeo družiti s drugim mladima kad je došao pokojni fra Slavko. On bi nas vodio na različite duhovne obnove i vježbe. Ja sam bio kandidat za sjemenište i tako smo se nekako tu godinu i ponašali. Potom sam tek sljedeće godine, 1982. na jesen otišao u Dubrovnik. Doduše, Ante i Ivan se nisu „proslavili“. Ante je otišao u Zagreb, a Ivan je došao u Dubrovnik gdje je proveo godinu dana, odakle se vratio kući. Ante se isto vratio kući, a ja sam ostao. Ne mogu reći da nije bilo teških trenutaka, kriza i propitivanja. Često sam sebi postavio pitanje jesam li ja to stvarno dobro čuo i dobro odlučio ili sam požurio. To su ta pitanja koja su mene često mučila i ono što sam maloprije rekao da ti se u ispovjedaonici ponekad ponudi odgovor, također i na drugim mjestima i u drugim prilikama ti točno osjetiš da je to bilo to. Što se tiče samoga poziva dakle sigurno je negdje u mojoj glavi postojalo pitanje jesam li se trebao zaposliti nakon završene srednje škole. Bilo je tada poslova, možda tih godina ’85., ’86. sve manje, ali je bilo. Pohađao sam dvije godine školu za strojarskog tehničara i stalno mi se u glavi rojila misao da završim školu i odem možda u Njemačku ili Austriju ili negdje drugo gdje se išlo i gdje su mi pričali da se dobro živi i da ima svega. No moj se život potpuno promijenio nakon ukazanja i mogu potvrditi da sam zahvaljujući Gospinom ukazanju tu gdje danas jesam. Nekad se upitam što je meni ovo trebalo, a nekad Bogu od srca zahvaljujem za ovo što jesam.
Fra Miro, jesmo li odgovorili na Gospin poziv?
Pokušajmo općenito promatrati majku i djecu. Jedna majka u obitelji ima petero djece, pa su svih petero različiti, a ona ih jednako voli istom majčinskom ljubavlju. Tako bih ja isto odgovorio na ovo pitanje. Mislim da smo odgovorili i da smo prihvatili Gospu kao svoju majku i da od toga nećemo odustati, ma što bilo i kako bilo. Nismo odustali ni kad smo živjeli u težim vremenima. Ne kažem da nam je danas lakše, ali mi se čini da smo tada bili spremni podnijeti muku i trpljenje, upravo kao vidioci za koje mislim da su i danas spremni umrijeti ako treba, ali ne i pogaziti ono što tvrde da vide. Dakle, ja mislim da je ova župa odgovorila i još uvijek odgovara. Možemo biti ponosni da se na našoj grudi, na našoj zemlji, pred našom crkvom, na našem kućnom pragu, u našim kućama Bog moli na svim jezicima svijeta. Ljudi se tu mole, zahvaljuju Bogu i slave Boga. Mi možemo biti ponosni na to jer smo upravo iz tog razloga odgovorili, odnosno ostali dosljedni onome što su naši stari prihvatili na samom početku Gospina ukazanja. Stoga čvrsto tvrdim da je ovaj narod odgovorio. Kada promatramo pojedinačne slučajeve, nekad nam se čini kao da nas je materijalizam previše zaokupio, ali nekad osobno imam osjećaj da smo i mi potpali pod utjecaj one sulude informacije koja se stalno vrti vezano uz ukazanje po pitanju materijalizma, odnosno da je mjesto izmišljeno radi zarade. To su floskule i neozbiljne tvrdnje, ali nažalost ta je informacija napisana i nju ljudi čitaju. Možda i mi kad tako promatramo stvari mislimo da nas je materijalizam zahvatio, ali opet bih rekao, bez obzira na sve, nismo nikad živjeli raskošno. Ja mislim da naše obitelji žive skromno. Možda netko ima malo bolji auto, ali što je auto? Ništa. Isto nas fratre opterećuju da imamo bolja auta. Ja vozim auto kojemu je 16 godina. Možda je mladima kad bi se okupili u kafiću djelovalo da Međugorčani imaju malo više para nego ostali zbog čega se bahatije ponašaju. Dakle, možda netko gleda i kroz tu prizmu, ali vezano za ukazanje općenito mislim da smo mi odgovorili Gospi i dandanas činimo isto što smo činili ’81. godine, što smo pokazali posebice u ovim godinama, primjerice sada kada nije bilo hodočasnika. Nismo mi pali u očaj bez obzira na to što neki naši turistički djelatnici istupe na televiziji sa žalopojkama kako hodočasnika nema. Narod je opet radio, živio, gurao koliko je mogao izgurati, netko je morao ići u Njemačku, zbog čega je meni žao, ali mislim da je narod ovdje ostao ono što je bio i da ga ništa nije previše iskvarilo. Ono što je sigurno pozitivno, a što sam vidio i u ovom programu u svojoj župi, činjenica je da su nas ljudi s velikim oduševljenjem dočekali kad smo prolazili kroz Bijakoviće. Bilo je to stvarno dirljivo doživjeti i to vratilo u vrijeme početaka kad su naši očevi i majke izlazili pred hodočasnike nudeći im za okrjepu sve što su imali. To je ostalo u ljudima.
Vaša poruka?
Bogu zahvaljujem na tome što sam zadnjih deset godina u Čitluku, u župi u kojoj sam zatekao jednu zajednicu koja je vrlo aktivna i otvorena u duhovnome smislu i u kojoj sam i ja sebe uspio otvoriti, odnosno rasti zajedno s njima. Silno sam Bogu zahvalan za te ljude koji su mi dali mogućnost da s njima radim u svome svećeničkom i ljudskom životu. Evo, to je možda jedino što bih naglasio.
A poruke su uvijek klasične. Rekao bih da smo izdržali 40 godina. Ostali smo vjerni Mariji, prihvatili smo Mariju i Ona je naša Majka. Možda nismo bili dovoljno otvoreni, ali ona nije odustala od nas. Stoga bih rekao da nakon ovih 40 godina postajemo svjesni toga da Majka nije odustajala i ne odustaje i da će nas i dalje pratiti. Budimo otvoreni prema njezinim porukama, da možemo biti dovoljno ozbiljni u izgradnji onoga što Bog od nas preko Nje želi.
Razgovarao: Mario Vasilj Totin
