Na svakoj svetoj misi dok služim, prikazujem, teško mi se odlučiti za što bi Bogu prije rekao hvala. Da li je to za moj poziv? Jesu li to braće i sestre koje mi je Bog dao i ovdje u Međugorju? Ne znam odakle krenuti jer toliko je plodova Međugorja za moj život da evo i sada kao svećenik znam da nije bilo Međugorja, ne bi bilo mene, ne samo kao fra Siniše Pucića, nego možda i kao Siniše Pucića. Možda bih danas bio jedan od onih mladih koji su svoj život potratili, bacili ga negdje.
Fra Siniša Pucić je u Međugorje došao kao tinejdžer koji je tražio svoje mjesto pod suncem, tugujući zbog gubitka oca. Iako ga je majka, pobožna katolkinja, dovodila u Međugorje dok je bio dječak, hodočašće 1997. godine zauvijek mu je promijenilo život. Dok je slušao svjedočanstva o obraćenju i ozdravljenju u zajednici Cenacolo, smisao života i poziv na život služenja polako je ulazio u njegovo srce.
Donosimo njegovo svjedočanstvo za serijal Fruits of Medjugorje koji priprema Marija Jerkić u kojem govori o brojnim plodovima Međugorja u svom životu.
O Međugorju sam slušao kao dijete, o jednom mjestu gdje se Gospa ukazala, u našoj obitelji se živjela vjera s majčine strane, tako da i moji roditelji, točnije moja majka, je bila u Međugorju već nekoliko puta, bio sam i ja u ranom djetinjstvu s njome, ali toga se zapravo i ne mogu nešto previše jasno sjetiti, osobito nekih detalja.
Međutim, iskrena, odnosno ispravna slika Međugorja dogodila se za vrijeme tog moga prvog hodočašća u Međugorje 1997. godine, kada moram priznati i nisam bio previše oduševljen tom idejom, to su bile godine moga previranja, godine traženja samoga sebe u ovome svijetu gdje se jednostavno nisam pronašao, do tada i vjera se svodila prilično na jednu formalnost, a isto tako i nedostatak kruga ljudi, rekao bih prijatelja, ljudi s kojima ja mogu biti ono što jesam, za čime sam težio, a to je dijeliti onako iskrene trenutke zajedništva prijateljstva. Jednostavno, nisam pronalazio takve skupine ljudi, pa sam najčešće onda, volim reći, bio dio nekih čopora, da budeš dio nekog zajedništva i tako neke godine nakon očeve smrti, nakon neuspjeha sa srednjom školom, odnosno upisa u školu koju sam htio, koju nisam mogao upisati.
Prošle su tri ili četiri godine traženja, kažem, samog sebe po nekim stratištima, kako volim reći, na raznim putovima gdje nije bilo sreće, nije bilo radosti za me. Sve do tog odlaska u Međugorje, kažem, ne baš mojom voljom
Prošle su tri ili četiri godine traženja, kažem, samog sebe po nekim stratištima, kako volim reći, na raznim putovima gdje nije bilo sreće, nije bilo radosti za me. Sve do tog odlaska u Međugorje, kažem, ne baš mojom voljom, ali Bogu hvala i na mojoj majci koja je bila dovoljno uporna, koja je jednostavno, dok nisam pristao, nagovarala me i tako se dogodilo to moje prvo Međugorje koje mi je promijenilo život.
To je bilo jedno, rekli bismo, klasično hodočašće, petak, subota, nedjelja. Prvog dana se ne mogu dobro sjetiti, znam samo da sam bio prilično neraspoložen zbog svega kako se to hodočašće se odvijalo, znači, uz puno molitva koja je tada meni bila za jednog 19. godišnjaka, nešto nepoznato i ne toliko prirodno, mada se u naše obitelji molilo, išlo se na svetu misu, ali nešto što se tiče tog hodočašća za mene je bilo novo iskustvo koje nisam odmah mogao prihvatiti s nekom radošću i zahvalnosti, tako da i dolazak ovdje u petak je bio, pa rekao bih onako, iščekivanje te nedjelje kad ćemo se vratiti kući.
Međutim, sve se promijenilo u subotu kada smo posjetili zajednicu Cenacolo i kroz svjedočanstvo momaka koji su tamo zapravo meni posvijestili, koji sam ih pozorno slušao, da zapravo imamo isti problem, a to je nedostatak smisla života, zbog čega se ja ustajem, zbog čega živim, zbog čega idem u školu, zbog čega sve ima nekog smisla i tu je jednostavno Gospodin polako ulazio u moje srce.
Osjećao sam da mi Bog toliko nedostaje, živa vjera, živa Crkva koju nisam dotad iskusio kroz neki oblik zajedništva ili nešto tako, a druga želja je bila da upoznam upravo tako neki krug ljudi, mojih vršnjaka s kojima ja mogu biti ono što jesam u jednom iskrenom zajedništvu.
Nakon toga tu večer je i Fra Slavko Barbarić imao i klanjanje s momcima iz Cenacola u crkvi ovdje u Međugorju i to je bio zapravo možda jedan trenutak moga predanja Bogu, prvo klanjanje u mom životu kojeg se sjećam, one emocije koje te dovode do suza radosnica i to mi je bilo nešto posebno, a vrhunac je bio zadnji dan u nedjelju kada smo se uspinjali na brdo ukazanja.
Jednostavno ja sam s toliko radosti išao gore moleći krunicu koju dotad baš i nisam molio u životu i došavši na mjesto ukazanja jednostavno sam zavapio Gospi, zavapio Isusu: Evo, ovdje sam došao zbog dvije želje, zbog dvije potrebe moga srca, najveće, sve drugo je bilo toliko nevažno, te dvije želje su se svodile da se ponovno Bogu vratim.
Osjećao sam da mi Bog toliko nedostaje, živa vjera, živa Crkva koju nisam dotad iskusio kroz neki oblik zajedništva ili nešto tako, a druga želja je bila da upoznam upravo tako neki krug ljudi, mojih vršnjaka s kojima ja mogu biti ono što jesam u jednom iskrenom zajedništvu. To je bio mjesec ožujak 1997, vrativši se kući, naravno jedan potpuni povratak, jedan novi čovjek koji sad treba nešto konkretno živjeti te plodove Međugorja kako se ne bih vratio na ono staro, isprazno – svijet će opet učiniti svoje, vrijeme u tom smislu nije moj saveznik, tako da sam se počeo lagano vraćati na ono staro, odnosno iz dana u dan to oduševljenje je nestajalo jer je mjesec dana prošlo od Međugorja i majka je opet tu, očito Bogom poslana, odigrala ključnu ulogu.
Jedan dan me potakla da idemo prema Trsatu prošetati. Ušavši u crkvu ja sam shvatio da sam došao kući, jer u crkvi je tada bio nacionalni susret franjevačke mladeži iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, 1500 mladih.
Zahvalan sam Bogu što je imao strpljenja i tada sa mnom čekajući me da mu se vratim u toj mojoj 19. godini života preko FRAME koja je tada i obilježila moj život i do dana današnjega i dovela me i do moje braće franjevaca.
Geslo Učitelju, gdje stanuješ, pjesma tog susreta koja je zapravo govorila o mome životu, o mom traganju za Bogom, dakle, Gospodin, po zagovoru ja vjerujem i siguran sam, naše Gospe se pobrinuo da ja dođem kući, ja sam znao kad sam ušao u crkvu da sam došao kući.
Evo, i to prvo moje Međugorje je doprinijelo da zapravo moj život u potpunosti krene jednim drugim putem, putem smisla, što je najvažnije, putem radosti, putem ljubavi, putem i primanja, ono, kad sam shvatio da kada i doista na koji način od Gospodina primam tu ljubav, a onda isto tako koliko sam još više pozvan i darivati je drugima.
Evo, i zahvalan sam Bogu što je imao strpljenja i tada sa mnom čekajući me da mu se vratim u toj mojoj 19. godini života preko FRAME koja je tada i obilježila moj život i do dana današnjega i dovela me i do moje braće franjevaca.
Kad me ljudi pitaju koji je trenutak kada sam osjetio Boži poziv, ja ga se ne mogu sjetiti. Znam samo da je veliki korak u tom smislu moga odaziva na Božji poziv bio susret mladih u Rimu sa Sv. ocem papom Ivanom Pavlom II.
Kod mene je sve išlo nekakvim sporim ritmom, pa onda i taj odaziv. Počeo sam se ozbiljnije baviti novinarstvom. Evo, mogu posvjedočiti da sam odbio stalni posao, jer sam razmišljao još 2004. otići u samostan, međutim, tek 10 godina kasnije sam otišao.
Kada smo, zapravo, dan uoči svete Mise s njime, imali susret s njim u razmatranju, u bdijenju i tada se evanđelje naviještalo o Isusu i njegovim učenicima i masa ga je ostavila jer im je to bila tvrda besjeda što je on zapravo navijestio onima koji ga žele slijediti svoju slobodu, slobodni ste.
I onda, ono, Petrov nastup, Petrova vjeroispovjest, Petrov izraz ljubavi prema Isusu: Gospodine, ali kome da idemo, Ti imaš riječi života vječnoga! Te riječi su me toliko prožele, tolko me zapravo ta ljubav prema Crkvi, ne samo prema Gospodinu, obuhvatila gledajući to milijunsko mnoštvo, nas dva milijuna tamo na jednom mjestu.
Bože, pa to je crkva, ta ljepota Tvoja koja ispunja sada moj život, pitajući se da li Ti mene stvarno onda vidiš na jedan ozbiljniji način u toj crkvi. Razmišljao sam i o obiteljskom pozivu, ali jednostavno nisam mogao ne razmišljati o svom svećeničkom, redovičkom pozivu.
Kod mene je sve išlo nekakvim sporim ritmom, pa onda i taj odaziv. Počeo sam se ozbiljnije baviti novinarstvom. Evo, mogu posvjedočiti da sam odbio stalni posao, jer sam razmišljao još 2004. otići u samostan, međutim, tek 10 godina kasnije sam otišao.
Očito su se još neke stvari kod mene trebali posložiti za moju izgradnju, za sve ono što Gospodin meni još uvijek priprema u mom životu, što još nisam doživio. Ali isto tako, da ja mogu spremno prihvatiti i odazvat se na taj poziv, u miru.
Međugorje u mom životu je za mene uvijek jedna velika radost i jedna zahvalnost. Od te ’97. do danas nebrojno puta sam bio u Međugorju, to je jedan moj, neću reći, zavjet, ali jedna moja potreba da kažem Isusu, da kažem Majci: Hvala.
To je najbolji pokazatelj da sam onda spreman krenuti za Gospodinom potpuno. Evo, i to se dogodilo 2014. Godine nakon tog iskustva i u novinarstvu i iskustva rada sa potrebitima i iskustva rada s ljudima koji nisu bliski crkvi, bliski vjeri.
To me sve jednostavno osnažilo i pripremilo za moje franjevačko poslanje. Evo, i tu je ta 2014. bila godina mog odaziva kada sam jednostavno odlučio krenuti, rekao svojoj majci, to mi je bilo i najteže.
A onda, kad je ona to doista prihvatila na jedan način koji me oduševio, odnosno, dao mi je mir, dao mi je jedan poticaj, tada sam, evo, tom njenom dozvolom krenuo i te godine ušao u postulaturu.
Evo, i nakon šest godina pripreme postao svećenik prije dvije godine. I opet, znakovito, bio zarađen u Gospinom svetištu Majke Bože Bistričke. Dakle, Međugorje, Trsat, Marija Bistrica, Gospa je na putu sa mnom, na ovom mom putu. I to se radujem i zahvaljujem i Gospodinu, ali i našoj nebeskoj Majci.
Međugorje je prožimalo i moju odluku i svaku godinu moje formacije kada sam i kao bogoslov i sada kao svećenik dolazio ovdje.
Međugorje u mom životu je za mene uvijek jedna velika radost i jedna zahvalnost. Od te ’97. do danas nebrojno puta sam bio u Međugorju, to je jedan moj, neću reći, zavjet, ali jedna moja potreba da kažem Isusu, da kažem Majci, hvala.
U početku je to bilo možda gledano s jednog drugog kuta, iz one mase vjernika prema oltaru. Na način gdje sam bio jedan od onih hodočasnika koji ovdje dolaze, kao dio jedne skupine, koji jednostavno prolaze jedan program, naravno pitajući se, svo to vrijeme, Gospodine, koji je moj put, što želiš da učinim?
Evo, dok se nije dogodio taj trenutak mog predanja, mog svećeništva, mog redovništva. Međutim, i kroz sve te trenutke, Međugorje je prožimalo i moju odluku i svaku godinu moje formacije kada sam i kao bogoslov i sada kao svećenik dolazio ovdje.
Na jedan drugačin način promatrajući Međugorje, opet naglašavam s puno radosti, s puno zahvalnosti, ali sada već gledam, naravno, kao ono što i jesam kao svećenik, kao jedan most između Boga i ljudi gdje promatram mnoge hodočasnike dok ih pričešćujem, dok uspijevam odvojiti vrijeme za svetu ispovijed, vidim tu žeđ, tu glad za Bogom koju sam i ja od početka imao, pogotovo kod onih mladih ljudi koje ovdje susrećem, koji traže to jedno svoje mjesto, mi bi rekli pod suncem, ali rekli bi i u Crkvi tražeći što da oni u svijetu, u okruženju gdje jesu, kako da žive tu svoju vjeru, pitajući se o mnogo toga što je i mene proganjalo.
Radujem se i naravno da veselim se i novim budućim dolascima u Međugorje. Zahvalan sam već na toliko toga što sam primio, pa evo neka Gospodin, ako je Njegova volja, neka me opet ovdje vrati.
A sada osjećam jednu veliku odgovornost na svakoj svetoj Misi dok služim, prikazujem. Teško mi se odlučiti za što bi Bogu prije rekao hvala, da li je to za moj poziv, jesu li to braća i sestre koje mi je Bog dao i ovdje u Međugorju.
Ne znam odakle krenuti jer toliko je plodova Međugorja za moj život, da i sada kao svećenik znam da nije bilo Međugorja ne bi bilo mene, ne samo kao fra Siniše Pucića, nego možda i kao Siniše Pucića.
Možda bih danas bio jedan od onih mladih koji su svoj život potratili, bacili ga negdje u neku sjenu i ostali tamo do kraja svoga života, živeći bez smisla. Dakle, to što sam svećenik, to što sam franjevac, sada to osobito jasno uočavam da apsolutno ni u čemu nije nikakva moja zasluga, nego to je sve dar.
Kroz svoje dolaske u Međugorje naučio sma da jednostavno čujem onaj glas u sebi: Ne boj se, idi! Ti imaš riječi života vječnoga, Gospodine.
Jedan veliki dar od Gospodina, dar koji je i moja zemaljska majka, ali još više moja nebeska Majka, izmolila da mogu i sada sa 40 i toliko godina, opet na početku jednog svog svećeničkog puta, osjećati tu silnu radost kao da sam prvi put u Međugorju, kao da sam jučer zaređen za svećenika, zahvaljivati na svemu onome što je do sad bilo u mom životu, ali isto tako radovati se novim iskustvima, novim izazovima pred kojima se nalazim sada, pred novom službom u Austriji, gdje ću, na neki način, povjerena mi je briga dušobrižnika za Hrvate u Linzu i radujem se tome, puno je nepoznanica i pitanja, ali to sam naučio i kroz svoje dolaske u Međugorje da jednostavno čujem onaj glas u sebi: Ne boj se, idi! Ti imaš riječi života vječnoga, Gospodine.
Ti si mi na toliko načina, puta progovorio, evo i sad me pozivaš da ostavim jednu svoju možda sigurnost, svoga života sada i odazovem se i krenem u još jednu veću nepoznanicu dosad u životu.
Radujem se i naravno da veselim se i novim budućim dolascima u Međugorje. Zahvalan sam već na toliko toga što sam primio, pa evo neka Gospodin, ako je Njegova volja, neka me opet ovdje vrati.
