20.8 C
Međugorje
12.08.2222.

Fra Tomislav Pervan o obljetnici Gospinih ukazanja

Svjedoci smo kako se već više o četiri desetljeća sliježu u Međugorje milijuni hodočasnika. Godišnje, do izbijanja ove pandemije, u prosjeku više od milijun i pol, k tomu na godinu više od 10 tisuća svećenika iz cijeloga svijeta. Kako, zašto, s kojim ciljem, nakanom? Koji je smisao dolazaka i hodočašćenja u Međugorje? Radoznalost, žudnja za neobičnim, za senzacijama, ili te ljude ipak nešto iznutra duboko pokreće? Rekao bih: Hodočasnici su poput ptica selica koje traže toplinu doma, toplinu i ugodu za vlastito nemirno srce. Ptice nekim nutarnjim nagonom slute jesen i zimu te se zapućuju u daleke, toplije krajeve gdje mogu sigurno prezimiti. Čeka ih putovanje od kojih desetak tisuća kilometara. Naše putuju u južnu Afriku, a one iz Sibira na europski sjever gdje nije tako žestoka zima. Gdje je čovjeku najljepše? Uvijek pored Majčina srca,  u Majčinu krilu – pored Marije i uz Mariju, pod Majčinim plaštem i skutom. Iskustvo topline, blizine, Boga, nutarnjom snagom sili ljude na zapućivanje u Međugorje.

Kako je sve započelo? Svjedočanstvom preplašenih tinejdžera, svjedočanstvo tih šestero mladih iz zaseoka Podbrdo u Bijakovićima, kako su na Crnici – na obronku brda – ugledali prelijepu Gospođu koja ih je pozivala i željela razgovarati s njima. Bili su zaprepašteni i iznenađeni, ali su se drugoga dana, 25. lipnja 1981. ipak odvažili, tjerani nekom nutarnjom silom, popeti se do mjesta na kome su vidjeli prethodnoga dana prelijepu Gospođu. I na njihovu radost, ona se ponovno ukazala hrabreći ih da se ne boje. Predstavila se kao Blažena Djevica Marija – i prve riječi bijahu: Mir! Željela bih da zavlada mir na svijetu. Mir među ljudima. A do koji dan je rekla:  Ovdje sam da vam kažem kako  Bog opstoji. Boga ima. Govorila je o obraćenju, o čvrstoj vjeri, napose svećenika. Trebamo biti svjesni kako su ti mladi još uvijek pod dojmom straha i neobičnosti. Suočili su se s nečim što nisu mogli ni u snu sanjati.

Bijaše to u vremenu teškoga olovnoga komunizma, godinu dana nakon diktatorove smrti, kad je država već pucala po šavovima. Vrijeme bezboštva, teške nevjere, kad bijaše gotovo dva milijuna s partijskom knjižicom, od dvadesetak milijuna koliko je bilo u toj državnoj tvorevini. Komunisti su zbijali redove, kleli se na vjernost svomu komunističkom i partijskom putu, s kojega ni pod koju cijenu ne žele skrenuti, a s druge strane Nebo šalje posve druge signale. Ono se ne da isključiti. Ono je ipak pravi režiser povijesti. Ne treba smetnuti  s uma kako je u Rimu poljski papa koji je uzdrmao temeljima komunizma u svojoj Poljskoj za pohoda 1979.

Ono što je tih dana tako neznatno započelo, odmah je odjeknulo u župi, u cijeloj okolici, i ljudi su počeli dolaziti u veliku broju. Već na Petrovdan, 29. lipnja,  bilo je više od 15 (!) tisuća osoba na Podbrdu-Crnici. Bijaše to međugorski  “veliki prasak” koji je odjeknuo u cijelom svijetu. Ili pak provala nebeske rijeke milosti, upravo kao što iz velike, strme i okomite litice i brda izvire naša Buna s obiljem vode.

Uslijedile su nakon glasova o Marijinim ukazanjima komunističke represije, odvođenje vidjelaca u milicijsku postaju u Čitluk, zatim liječnicima i psihijatrima u Čitluk i Mostar, potom prijetnje mještanima, uhićenje njih nekoliko, nervoza u partijskim krugovima. Zastrašujuća medijska kampanja, sustavne zabrane, svakodnevno zasjedanje seoskih mjesnih zajednica. Svi mediji iz svih oružja pucaju i govore protiv Međugorja, zazivaju se duhovi prošlosti, slavi se 40 godina komunističkoga ustanka i revolucije, na sve strane ozloglašuju vidioce, župljane, župnika, fratre, hrvatski ‘ustaški’, katolički puk. Na djelu je za komuniste kontrarevolucija, „kleronacionalistički“, „kleroustaški“ ustanak, dva pojma koja su kod komunista bili znak na uzbunu. Ali ništa ne pomaže! Svijet ne vjeruje starim lažovima, jer znaju da su sinovi Lašca od početka,  njega vuče srce u Međugorje, gdje doživljavaju upravo pravi procvat vjere.

Večernje mise od početka srpnja prepune, crkva pretijesna, dugi redovi pred ispovjednicima, urušava se carstvo Sotone. Padaju jerihonski zidovi komunizma na molitvene trublje i zazive. Gospa se uključuje aktivno u rušenje bezbožnoga komunizma koji pada 1989., a na Božić (!) 1991. službeno prestaje postojati Sovjetski Savez, taj nezakoniti bastard Pakla. Jedno „dijete“ umire i nestaje s povijesne pozornice, drugo se Dijete rađa! Sve su to povijesne i metapovijesne činjenice koje su duboko zasjekle u biće svijeta i Crkve.

Moleća Crkva, ona na koljenima, koja Boga traži, ne da se smesti. Dolazi i ne prestaje dolaziti svim prijetnjama i progonima unatoč. Od 12. kolovoza 1981. pa tijekom sljedećih dviju godina zabranjen je pristup ili penjanje na Brdo ukazanja kao i na Križevac, sve do 25. lipnja 1983. Ljudi se ne smiju moliti u Božjoj prirodi. Svako penjanje gore protuzakoniti je čin i podliježe sankcijama. Neki su austrijski hodočasnici dobili izgon iz države! Jer, penjati se gore ravno je kontrarevoluciji. Vjernici su ponosni što su mogli nešto pretrpjeti za Isusa i Gospu.  Kad bi sve to bilo djelo samo njih nekolicine mladih, vidjelaca, koji odonda nemaju privatnoga života, onda bi to bilo ravno nadljudskome čudu.

Odmah nakon Velike Gospe župnik je uhićen, osuđen kao onaj koji s Biblijom u ruci podiže ustanak protiv režima. Htjeli su i time zastrašiti vjernike, a obeshrabriti župljane i vidioce. Ništa im to nije pomoglo. Vjernički puk je suglasan da je Marija tu i ne da se smesti u svojim dolascima, makar je oko mjesta bilo podignuto 13 kontrolnih točaka koje su pregledale sve vjernike i vozila koja su dolazila u Međugorje. Tako je bilo do lipnja 1983.

Međugorje ima svoje gorljive pobornike i vatrene protivnike. Do dana današnjega. Stanoviti embargo godinama počiva nad Međugorjem što se tiče crkvenoga tiska na ovim ozemljima. Međugorje se prešućuje ili ignorira, velika okupljanja su također prešućena u crkvenoj javnosti, primjerice, svećeničke duhovne vježbe početkom srpnja, kao i velika okupljanja mladih također. Ono u službenoj Crkvi nema pravo javnosti, a vjernici neumorni u dolaženju i traganju za smislom i istinom. Pogotovo mirom! Djevica dolazi kako bi nas podsjetila na istine evanđelja koje mogu i danas biti vrelom nade u svijetu bez nade i ljubavi, bešćutnom i sve više protubožnijem.

Naša nada ima svoju horizontalnu i vertikalnu protežnicu, i Marija uporno naglašava tu okomicu – vertikalu, odnos prema Bogu u molitvi i poniznosti. Za čovjeka je bitno biti u dodiru s Bogom, on je iz Boga potekao, k njemu se vraća. To je sržna poruka svih Marijinih ukazanja kroz povijest. Kao što je Marija svojim pristankom Anđelu, svojim „da“ Bogu, promijenila tijek ljudske povijesti tako i svojim ukazanjima mijenja i zahvaća u tijek povijesti.

U konačnici Međugorje ne zavisi od nas, od ljudskih autoriteta. Ljudski autoriteti nisu ti koji su promicali ili stvorili Međugorje, nego se Međugorje dokazalo u Crkvi kao mjesto molitve, obraćenja, novih obzora i nade za svijet. Ono je najbolji branitelj, odvjetnik i apologet samoga sebe. Ono je zauzelo svoje mjesto, čvrsto i sigurno, u svijesti katoličkih vjernika. Međugorje nisu stvorili fratri ni kler, svojim umijećem ili znanjem, nego ga je stvorilo i započelo Nebo s vjernim pukom, vjerničkom bazom, laicima. Da je zavisilo o ljudskim čimbenicima, pa i samim vidiocima, davno bi ga nestalo s lica zemlje, a svjedoci smo kako Međugorje danomice raste i zahvaća cijelu Crkvu. Nisu to mogli zanemariti ni crkveni vrhovi u Vatikanu.

To je i razlog zašto je na najvišoj crkvenoj razini uspostavljeno povjerenstvo koje će proučavati Međugorje i donijeti svoj sud o događajima koji su među nama već više od četiri desetljeća. Kardinal Ratzinger je još 1985. izuzeo Međugorje ispod mjerodavnosti mjesnoga biskupa i prenio istraživanje na kardinala Kuharića i onodobnu BKJ koja je ustanovila svoju Komisiju. Ta je donijela svoj zaključak uoči rata, tzv. Zadarsku izjavu u travnju 1991. Potom je isti Ratzinger kao papa Benedikt XVI. delegirao kardinala C. Ruinija da osnuje novo Povjerenstvo koje će istraživati Međugorje nakon što novi biskup u Mostaru nije slijedio naputak iz Zadarske izjave. Odnosio se prema Međugorju negativno i kao izravni protivnik. Dolazak bečkoga kardinala Christopha Schönborna za Novu 2010. bio je nešto kao prijelomna točka u povijesti ovoga molitvenoga mjesta. U međuvremenu je g. 2017. papa Franjo poslao svoga delegata u osobi mons. Henryka Hosera 2017., a potom i kao apostolskog vizitatora za Međugorje 2019. da skrbi o pastoralnoj praksi u Međugorju. Mons. Hoser je preminuo u kolovozu 2021., pa je Papa imenovao umirovljenoga nuncija mons. Alda Cavallija namjesto preminulog mons. Hosera.

Ulazak u drugo desetljeće novoga stoljeća obilježen je padom nevidljivoga zida koji je podizan desetljećima oko Međugorja. Dok su Europa i svijet slavili dvadesetu obljetnicu pada Berlinskoga zida, još se jedan zid srušio koji su pojedinci u svome prijeporu i osporavanju uporno podizali u svijetu oko Međugorja. Dolazak kardinala Schönborna  2010. izbija iz ruku adut svima koji su se ‘vadili’ kako ovo nije od Crkve priznato, kako treba čekati na konačni sud. Konačnoga suda nema bez osobnoga iskoraka prema Gospodinu i bez osobnoga obraćenja. Danas mnogi biskupi dolaze u Međugorje, hodočaste s vjernicima, slave ovdje euharistiju. I govore pozitivno o Međugorju.

Međugorje se u međuvremenu dokazalo kao mjesto molitve i obraćanja, mjesto temeljitih životnih zaokreta i iscjeljenja, mjesto gdje su nebrojeni pronašli put do Boga i vlastita srca. Ono je postalo škola molitve i klanjanja, poticaj da se i drugdje počne s ovdašnjom praksom.

Ako je Sabor imao za cilj obnoviti Crkvu u glavi i udovima, slobodno smijemo reći kako je upravo Međugorje najljepši izdanak te obnove u Crkvi nakon Sabora. U obraćenju, na koljenima, u dubokoj predanoj molitvi pred Presvetim, u slavlju sakramenata, u navještaju Radosne vijesti koja je najbolji lijek za posrnuli i bolesni svijet.

Nikomu Međugorje nije naudilo, a nebrojenima je bilo od duhovne i životne koristi. Pavao je svojima poručivao: Duha ne trnite! (1 Sol 5,19). Uvjereni smo da se ne će naći onih koji bi ovo htjeli ugušiti. Jasno da treba stablo obrezivati, ponešto čak i okresati, plijeviti i čupati korov koji zna izrasti. Stoga treba prema Apostolovoj Duha raspirivati, jer Gospodin nam nije dao duha bojažljivosti, strašljivosti, nego Duha svjedočenja, odvažnosti, snage, ljubavi i razbora (usp 2 Tim 1,7).

Mi smo uvjereni kako su vidioci samo instrument, sredstvo s kojim se Marija poslužila da upozori svijet na hitnost obraćenja, na aktualnost Evanđelja, pa i svega onoga što je govorila u svojim ukazanjima od 1531. u Guadalupi  do Kibeha u Africi, osamdesetih godina prošlog stoljeća – kad je u genocidu u Ruandi 1994. pobijeno više od milijun ljudi. Vidioci su kao starter, ključ koji se stavlja u bravu i potom pokreće vozilo. Kad motor krene, starter se mora ispustiti iz ruke. Tako je i vidiocima. Oni su bili ono inicijalno paljenje, u samim početcima, a danas ‘motor’ radi, uvelike, i njemu trebaju kao „gorivo“ samo naše molitve, zazivi, suze, da kreće naprijed, treba naše duhovno gorivo. Marija je znak podignuti koji nas poziva da ozbiljno shvatimo i prihvatimo vrijeme u kome živimo te da ne idemo bez kompasa kroz život. Ona je Zvijezda mora, ona je Zvijezda zornica – Danica koja mornaru i putniku pokazuje put. Neka i nama svijetli na našem životnom putovanju. Hvala joj! Hvala Marijo!

Fra Tomislav Pervan
Međugorje, 14. lipnja 2022. 

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne