Ne mogu objasniti zašto vjerujem. Jednostavno, gdje je prije bilo ‘Ne’, sada je ‘Da’. Ali skroz ‘Da’. Danas idem svaki dan na Misu, svaki dan molim krunicu, i prije sam, vjerujem, imao vrijednosti, ali su sada mnogo jače. To su kršćanske vrijednosti i vjerujem da sam u istini, istini Gospodnjoj.
Španjolski umjetnik Aníbal Aguilar naziva Međugorje „nultom točkom” svoga obraćenja. Ono što je započelo kao nevoljko hodočašće tijekom pandemije pretvorilo se u susret koji mu je promijenio život te preobrazio srce, obitelj, pa čak i umjetnički izričaj.
Nakon povratka iz Međugorja, Aníbal je prvi put nakon 47 godina pristupio sakramentu ispovijedi. Ponovno je otkrio katoličku vjeru i posvetio svoju umjetničku karijeru sakralnoj umjetnosti. Izradio je prekrasnu skulpturu Gospe iz Cenacola koja danas dočekuje sve hodočasnike na ulazu u Zajednicu Cenacolo u Međugorju.
Za serijal Fruits of Međugorje (Plodovi Međugorja) koji priprema Marija Jerkić, govorio je o svom obraćenju. Njegovo svjedočanstvo pročitajte ili pogledajte u nastavku, a ostala svjedočanstva iz ovog serijala dostupna su na YouTube kanalu Fruits of Međugorje kao i na našoj web stranici.
Zovem se Aníbal Aguilar, dolazim iz Madrida i umjetnik sam. Bavim se slikarstvom i kiparstvom. Prvi puta za Međugorje sam čuo preko svoje supruge. Ja, zapravo, nisam želio doći, ali ona se potrudila da i ja dođem ovdje na hodočašće. Stvar je u tome što nisam bio vjernik, kada je planirala putovanje u Međugorje, nisam bio vjernik.
Konačno sam pristao doći u Međugorje, ali uz tri uvjeta. Rekao sam da ne želim ni s kim razgovarati, neću moliti i neću plesati kao na – Hosana. Na kraju sam sve te tri stvari napravio nakon jedne mise u Cenacolu.
Zatim su se dogodile okolnosti pandemije u Madridu i taman je baš bio završio lock – down. Za mene je to bila prava ludost otići na hodočašće s maskicom. Mislio sam da ćemo u Bosni i Hercegovini umrijeti od COVID-a. Na kraju sam pristao ići jer su me kćeri podmitile. Kako se volim baviti fotografijom i snimanjem, podmitile su me tim nekim uređajima da me zabavljaju kako bi one mogle moliti. Mogao sam fotografirati ovdje u Međugorju.
Konačno sam pristao doći u Međugorje, ali uz tri uvjeta. Rekao sam da ne želim ni s kim razgovarati, neću moliti i neću plesati kao na – Hosana. Na kraju sam sve te tri stvari napravio nakon jedne mise u Cenacolu.
Zaista, tijekom mise u Cenacolu, mislim da je to bio trenutak kada sam osjetio stvarnu Gospinu prisutnost i tu sam se slomio jer sam bio potpuno negativan prema vjeri. Tu mi se dogodio totalni obrat, posebice kada sam primijetio da mi se nešto događa, nešto se zbivalo u mojoj nutrini. Uključio sam se u misu, na kraju smo i zaplesali, molili i bilo je vrlo emotivno, naročito svjedočanstva momaka.
Još jedna stvar koja je promijenila moj život je to da sam prije radio vrstu umjetnosti koja se zove suvremena umjetnost, a sada se bavim sakralnom umjetnosti.
Stvarno neopisivo! Za mene najbolji trenutak u Međugorju i ono što smatram početkom svog obraćenja, tu je sve počelo. Ja tada još nisam osjećao tu promjenu, osim tih vrlo lijepih doživljaja prisutnosti, ne fizičke, nego…
I zapravo sam počeo uviđati da se nešto događa po povratku iz Međugorja u Madrid. Točno je ono što se priča da Međugorje počinje tek kada se vratiš doma i u mom slučaju to je živa istina. I to tako da sam se nakon 47 godina prvi puta ispovjedio. Moj se život zaista potpuno promijenio. Kako se kaže, okrenulo me za 180 stupnjeva, krenuo sam iz početka jednim smjerom totalno suprotnim od onog kojim sam hodio.
Promijenilo se baš sve: Od nevjere do vjere i bez nekog razumnog objašnjenja. Ne mogu objasniti zašto vjerujem. Jednostavno, gdje je prije bilo ‘Ne’, sada je ‘Da’, ali skroz ‘Da’. Moj se život promijenio i sada živim život vjere idem svaki dan na misu, svaki dan molim krunicu i prije sam, vjerujem, imao vrijednosti, ali sada su one puno jače.
Posjećivao sam umjetničke sajmove po cijelom svijetu, u New Yorku, Njemačkoj, Francuskoj, bio sam na mnogim sajmovima suvremene umjetnosti i smatrao sam to – uspjehom. Ili da je taj put bio ispravan. Ali bio sam totalno u krivu.
To su kršćanske vrijednosti. Osjećam da sam u istini, istini Gospodnjoj. Još jedna stvar koja je promijenila moj život je to da sam prije radio vrstu umjetnosti koja se zove suvremena umjetnost, a sada se bavim sakralnom umjetnosti.
Posjećivao sam umjetničke sajmove po cijelom svijetu, u New Yorku, Njemačkoj, Francuskoj, bio sam na mnogim sajmovima suvremene umjetnosti i smatrao sam to – uspjehom. Ili da je taj put bio ispravan. Ali bio sam totalno u krivu. I od mog obraćenja ovdje u Međugorju počeo sam se baviti drugom vrstom umjetnosti. Lijepom likovnom umjetnosti, prikazivati Isusa, Gospu. Osim toga, studiravši likovnu umjetnost i kršćansku ikonografiju, ja sam sve to, što je najzanimljivije, poznavao, ali nisam pridavao pozornost koju ta umjetnost ima, a koja je predivna!
Tijekom procesa modeliranja Gospe baš sam bio u molitvi, ta figura potpuno je izrađena u molitvi, a kasnije sam shvatio da tako mora biti.
Činiti nešto nevidljivo vidljivim, približiti ili stvoriti sliku kako bi druge osobe mogle nešto vidjeti mada je to ipak prikaz onoga što je Božja prisutnost. Osjetio sam u srcu da Gospa želi da izradim skulpturu za Cenacolo i to Gospinu skulpturu. I bacio sam se na projekt koji sam nazvao La Madonna del Cenacolo. Jer sam osjetio potrebu da im darujem jednu majku, da imaju majku i da na neki način pozovem stotine i tisuće hodočasnika koji dođu u Cenacolo da izmole jednu ‘Zdravo, Marijo’, samo jednu ‘Zdravo, Marijo’ za momke koji se tamo oporavljaju i koji su rekli ‘Da’ Gospodinu i koji su počeli taj put iz tame na svjetlo. Tako sam sa srcem počeo raditi tu Gospu i izradio neke skice, najprije nekoliko crteža i onda prešao na modeliranje.
Tijekom procesa modeliranja Gospe baš sam bio u molitvi, ta figura potpuno je izrađena u molitvi, a kasnije sam shvatio da tako mora biti. Isprva nisam tako krenuo, mislio sam da je mogu napraviti bez duhovnog oklopa. Potom sam shvatio da, ako želiš napraviti nešto što će donijeti puno plodova, moraš biti u milosti.
Tijekom modeliranja imali smo u studiju razne probleme, jedan je bio da je figura nestala u plamenu, u studiju je došlo do požara, bili smo tamo supruga i ja. I nas je zahvatilo, gutao nas plamen. Ne znamo kako, izbila je vatra ni ne znam odakle, s podnožja skulpture.
Gospa od Cenacola se pomalo razlikuje od Gospa koje se mogu vidjeti ovdje u Međugorju jer to nije Gospa iz slika, nego prava Gospa, hiperrealističnog prikaza.
Radi se inače s profesionalnim plastelinom, a on nije zapaljiv. Tamo nije bilo ničega što bi moglo uzrokovati vatru, ali je vatra odjednom izbila točno ispod Gospinih stopala koja gaze zmiju i odatle se proširio ogroman požar koji mi je zahvatio odjeću. Tada sam shvatio da zapravo ne mogu tako raditi, ne mogu taj zadatak raditi i završiti bez molitve i potpunog stanja milosti.
Tijekom procesa modeliranja jako puno smo molili u obitelji, dolazila bi moja žena s kćerima i molile bi krunicu dok sam ja modelirao. I molili smo na latinskom i to je stvarno bilo predivno iskustvo. Gospa od Cenacola se pomalo razlikuje od Gospa koje se mogu vidjeti ovdje u Međugorju jer to nije Gospa iz slika, nego prava Gospa, hiperrealističnog prikaza.
Umjetnost kojom se trenutno bavim je način da proslavim Boga.
Napravljena je od bijele bronce i vrlo je realna, stoji na kamenu i stvarno je osjećaš kao pravu prisutnost pred sobom. I iz nekog razloga sam zamislio da bude u molitvenom stavu, u molitvenom položaju i predstavlja Mariju iz Nazareta koja s apostolima čeka silazak Duha Svetoga u dvorani Cenakula.
Umjetnost kojom se trenutno bavim je način da proslavim Boga. Ono što bih rekao nekome tko ne vjeruje je da može izgubiti vječni život i da smo, pored toga, u tom stanju mi potpuno izgubljeni. Nemamo orijentaciju, nemamo orijentaciju, nemamo motiva za život i to je žalosno, šteta je stoga izgubiti priliku da nasljeduješ Isusa i stekneš život vječni.
