Dođi u Međugorje! Što ćeš naći u Međugorju? Ništa! U Međugorju nećeš naći ništa, a naći ćeš sve, a to sve je taj mir koji drugdje ne možeš udahnuti.
Annalisa je prvi put došla u Međugorje 2000. godine, na poziv svog duhovnika vlč. Serafina Tognettija. Nije bila previše zainteresirana za Međugorje i pomisao na tako dugo putovanje nije joj se činila privlačnom. To prvo putovanje nije ostavilo jak dojam na nju. Barem je tako mislila do povratka u Italiju. Nakon povratka Annalisa je osjetila snažan unutarnji poziv da dovede mlade ljude u Međugorje. U svom svjedočanstvu za serijal Fruits of Međugorje, koji priprema Marija Jerkić, Annalisa se prisjeća kako je počela organizirati hodočašća i brojnih plodova kojima je svjedočila tijekom godina.
Njezino svjedočanstvo pročitajte ili pogledajte u nastavku, a ostala svjedočanstva iz ovog serijala dostupna su na YouTube kanalu Fruits of Međugorje kao i na našoj web stranici.
Došla sam ovdje 7. listopada jubilarne 2000. godine. Moj duhovnik, vlč. Serafino Tognetti, pitao je moga muža hoćemo li s njim i još jednom malom grupom ići Međugorje jer je slavio deset godina svećeništva. I moram reći istinu, nikada nisam bila zainteresirana. Nisam se nikada zanimala za Međugorje, no tih dana dogodila se jedna čudna stvar. Razmišljala sam o tome jer mi je nekoliko dana ranije u ruke došla knjiga, tj. mome mužu su dali jednu knjigu o Međugorju koju sam s velikim interesom i pročitala, ali uvijek sam imala poteškoća s putovanjima. Sama pomisao da putujem trajketom već mi je stvarala muku.
Ali budući da sam bila u jako dobrim odnosima s duhovnikom, rekla sam: U redu, idemo! Što mi se dogodilo u Međugorju? Sjećam se da sam cijelo vrijeme plakala, ali nisam tome pridavala toliko pažnje jer sam bila u jednoj fazi kada sam na snažan način osjećala ljubav Božju, imala sam iskustvo predivnog obraćenja jer sam prije bila jako daleko od svega.
Nisam se obratila u Međugorju, nego 1991. u pokretu obnove po Duhu svetom. I tako, Međugorje me zanimalo do određene mjere, no sjećam se da sam stalno plakala. Ali taj plač nisam pripisivala milostima Međugorja, nego činjenici da mi se to tada stalno događalo.
Prije odlaska kući vlč. Serafino nas je sve pitao što mislimo o Međugorju i ja sam rekla: Ma daj, Gospa je svugdje. To su bile moje riječi prije nego što sam se vratila kući. Po povratku sam snažno osjetila taj poziv koji nije bio neki glas, nego poziv iznutra koji mi je govorio: Dovedi mlade u Međugorje, i to se i dogodilo 2001. godine. Došla sam s dvadesetak mladih. Baš je bio Mladifest, u to doba trajao je od 1. do 8. kolovoza, bilo je to predivno iskustvo!
Gospa je zaista bila zaslužna u svemu i za sve. Ali tu sam vidjela plodove Međugorja i u svom životu.
I od tog trenutka vlč. Serafino i ja organizirali smo to putovanje svake godine, kada ne bi išao on, išla bih ja sama s mladima, uvijek s mladima, ali na Mladifestu smo imali jedan drugačiji susret na koji smo dovodili mlade.
I sjećam se da mi je Serafino jednom prilikom rekao: Sada stalno želiš ići u Međugorje, a ako sve prestane…
-U redu, ali dok ne prestane, idemo svake godine, i tako je to za mene i bilo. Poslije me pitao da organiziramo Novu godinu za mlade, a ja sam rekla: Ne, ne idem za Novu godinu, hladno je, strah me, cesta, snijeg… Jer sam se morala odlučno boriti sa svojim strahovima i problemima jer mi je muka u autobusu, nervoza… Unatoč svemu, rekla sam: Gle, možete vi ići za Novu godinu, ali gdje ćemo naći pansion kada je sve već puno?
I gdje ćemo naći putnike jer ima još mjesec dana do putovanja? Možda i manje. I sjećam se da sam bila u svojoj kući za večerom s jednim svećenikom i rekla mu: Oni žele ići. A ja nikako ne želim ići. Bilo bi bolje da ne nađu nikoga, a k tome nemamo ni pansion.
U tom trenutku zazvonio je telefon i ta djevojka mi kaže: Gle, našla sam dosta ljudi, možemo ići. Ja kažem: Pa kako? Nemamo ni smještaj. Konačno, našle smo neki pansion pored crkve i rekla sam Bogu: Gospodine, želiš li stvarno da idem? Otputovali smo i u istoj godini to je bilo drugo hodočašće.
Božji darovi nisu naši darovi i dok su tu, moramo činiti ono što Gospa od nas traži.
Od tada smo počeli organizirati, mislim, tri hodočašća godišnje. A i ovo je još jedna nevjerojatna stvar. Svako malo pomislim na to, taj svećenik koji je bio kod mene na večeri kao bogoslov je hodočastio s nama kao bogoslov.
Kasnije je postao svećenik i jednog dana mi kaže, sjećam se te scene ispred crkve sv. Jakova: Zašto ne radiš jedno hodočašće mjesečno? Pogledala sam ga i rekla: Nisi normalan, da nisi to ni pomislio, svaki mjesec 15 sati vožnje do tamo. Sada mu je jako smiješno kada vidi letak. I kaže: I to ne samo jednom mjesečno, Annalisa!
U međuvremenu su se dogodile mnoge stvari, zaista svaki puta kada o tome razmišljam ili pričam, kažem, Gospa je zaista bila zaslužna u svemu i za sve. Ali tu sam vidjela plodove Međugorja i u svom životu.
Ovdje u Međugorju, što se dogodilo? Dolazim iz Pokreta obnove u Duhu Svetom i tu sam se zaljubila u Gospu. To je bilo ono što mi je nedostajalo, onaj komadić koji je nedostajao. I u svojim hodočašćima sam vidjela mnoge plodove u osobama, obraćenjima. Evo jedan hodočasnik koji je sada došao drugi put i ispovjedio se nakon 50 godina. I ponekad kažem, sada imam 62 godine, to katkad zna biti malo stresovito.
Ja sam velika ljubiteljica Međugorja, točno iznutra osjećam ono što je govorio, ne znam poznaje li netko pokojnog velečasnog Gabriela Amortha, velikog egzorcista, koji mi je rekao: Međugorje me skroz proželo! I imao je pravo jer u Međugorju nalazimo srž duhovnog života.
I svjesna sam i to kažem, Božji darovi nisu naši darovi i dok su tu, moramo činiti ono što Gospa od nas traži. I za nas je to bila velika borba – nastaviti, ne nastaviti. Na kraju smo pitali mons. Cavallija i moram reći da, pod navodnicima, to što i dalje radimo, on je krivac iako u srcu osjećaš da trebaš jer ono što Međugorje čini ne može se opisati ukoliko se to ne živi.
Ja sam velika ljubiteljica Međugorja, točno iznutra osjećam ono što je govorio, ne znam poznaje li netko pokojnog velečasnog Gabriela Amortha, velikog egzorcista, koji mi je rekao: Međugorje me skroz proželo! I imao je pravo jer u Međugorju nalazimo srž duhovnog života.
Svećenici koji idu sa mnom na hodočašće, svi kažu, najljepša stvar koju činimo u Međugorju je ispovijed.
Ono što me najviše od svega dirnulo povezano je s ukazanjem koje su vidioci imali u Bijakovićima 2. kolovoza 1981. A radi se o ispovijedi. Jer ako se ne ispovjediš i ne riješiš se sve prljavštine, ne možeš ići na misu. Naravno da možeš, ali ne možeš primiti Isusa. Inače ga primaš u smrtnom grijehu. I iako molitva vrijedi jednako, nema onu uzvišenost koju ima ako si slobodan od svih grijeha.
To je jedna stvar koja je jako bitna i smatram je velikom ovdje. Ali voljela bih isto spomenuti koju važnost ispovijed ima i za svećenike. Svećenici koji idu sa mnom na hodočašće, svi kažu, najljepša stvar koju činimo u Međugorju je ispovijed.
Kako staviti u svakodnevnu praksu ono što dobivamo u Međugorju? Uvijek kažem hodočasnicima sljedeće: Nemojte odmah početi postiti srijedom i petkom, moliti tri – četiri krunice dnevno i uvesti dnevnu misu. Ne, jer mora biti lagani prijelaz. Ako počnemo odmah ovako, za dva mjeseca je sve gotovo. A čula sam da isto kaže i vidjelica Mirjana i to je točno jer ne možeš odmah početi 100 na sat.
Plodovi su brojni, ali mnogi se vraćaju jer im možda pomanjka entuzijazma. Ubrzo trebaju drugu injekciju. Ali ja uvijek kažem, duhovni život nije entuzijazam, duhovni život je volja. Želim ići za tobom, Isuse.
Postavite si ciljeve, primjerice, ići ću na Misu, recimo, srijedom, petkom i nedjeljom. Izmolit ću krunicu dnevno. Pročitat ću nešto iz sv. Pisma, makar i maleni redak, postepeno. Ali kada se odlučiš za neki cilj, ne smiješ nikada odustati! Jer, naravno, doći će dan kada budeš rekao: Sada nemam volje spremiti se i ići na Misu. Jutros ne, nikako. Draže mi je malo odspavati. I tu onda baš treba slijediti volju.
Plodovi su brojni, ali mnogi se vraćaju jer im možda pomanjka entuzijazma. Ubrzo trebaju drugu injekciju. Ali ja uvijek kažem, duhovni život nije entuzijazam, duhovni život je volja. Želim ići za tobom, Isuse.
Da, mislim na to da volja mora biti prva, samo tako možemo mijenjati svijet tamo gdje jesmo. Drugi bi trebali reći, tj. trebali bi u nama vidjeti promjenu. Gospa je u tolikim porukama rekla, posebno u onima drugog u mjesecu: Ne govorite, budite poruka! Jer drugi u nama trebaju vidjeti nešto drugačije, no ne taj entuzijazam, da dođeš kući i svima kažeš da zato dođu u Međugorje. Jako se tome protivim; oni moraju vidjeti što si ti učinio, pa da zato i oni požele doći. Ja sam došla u listopadu 2000. Fra Slavko je još bio živ, ali ga se uopće ne sjećam živog. Upoznala sam ga nakon smrti. Nakon mnogo godina, bili su praznici uoči Svih Svetih. Znači, studeni 2012. Primala sam prijave: Da, dođite, ima mjesta…i tek pred polazak shvatila sam da nas je 130 i rekla sam: Majko moja, 130 osoba, kako ću ih sama voditi?
Ja sam došla u listopadu 2000. Fra Slavko je još bio živ, ali ga se uopće ne sjećam živog. Upoznala sam ga nakon smrti.
Mislim da sam se tada pomolila srcem. Još taj put i to je to što je rezultiralo mnogim plodovima. Moja molitva glasila je ovako: Draga Majko, ti si ih pozvala i ti se pobrini. I sada ti vidi što učiniti. Odem na groblje sa 130 hodočasnika. Dođemo na groblje, a tamo kiša neviđena. U sebi kažem, u što sam se uvalila, nikoga više ne vodim nigdje.
A javno sam postupila ovako: Odite sada svi u crkvu jer će crkva biti…, možda je već puna, a ja sam znala da je crkva već krcata jer je u 17.00 sati zimi već puna. U toj grupi su bili neki za koje sam znala, ali su se tu dogodile i neke druge stvari.
Primjerice, bila su među nama dva ateista. Takvi ateisti da više nisu htjeli doći u Međugorje. Jedan je bolovao od karcinoma gušterače, njegove prve riječi po dolasku, na pitanje njegove žene u telefonskom razgovoru gdje se nalazi, bile su: U najružnijem mjestu na svijetu.
Cesare, tako se zvao, me se najviše dojmio. Nisam znala njegovu priču, zato kažem, sve ovdje odrađuje Gospa. Rekao mi je: Ova voda je za mene bila blagoslov. U crkvu sam stigao mokar do kože, čuo sam te i poslušao, crkva je bila već dupkom puna i rekao sam: S karcinomom ne mogu dugo stajati na nogama, moram ići često na wc, koliko izdržim. Izdržao sam tri sata. Ta tri sata su učinila da se sutradan ispovjedio, radikalno se promijenio, počeo je pratiti jednu molitvenu grupu.
Obraćenje je po mom mišljenju kamen temeljac Međugorja.
Tumor je posustao, a on se vratio u Međugorje skupa sa mnom nekoliko puta. Kasnije je Cesare preminuo, umro je od infarkta, ne od tumora. I u propovijedi župnik je za njega rekao: Cesare se konačno pridružio svojoj Gospi. To nam govori koliko je on kasnije bio predan. Zato sam to istaknula jer fra Slavko za mene, ponavljam, to ne zaboravljam i uvijek kažem hodočasnicima: Molite fra Slavkov zagovor za obraćenje vaših najmilijih, a ne toliko za ozdravljenje.
Obraćenje je po mom mišljenju kamen temeljac Međugorja. Dođi u Međugorje! Što ćeš naći u Međugorju? Ništa! U Međugorju nećeš naći ništa, a naći ćeš sve. To sve je taj mir koji drugdje ne možeš udahnuti. Ovdje ga možeš udisati. Ja sam do sada organizirala, mislim, 150 hodočašća, mislim da sam došla do te točke. Za mene je povratak u Međugorje kao da idem svojoj kući.
Mogla bih raditi druga hodočašća Lourdes, Fatima. Ali osjećam da Gospa… Da, ponekad mogu i tamo ići ili poslati nekog drugog jer osjećam da je ovdje nešto što me nosi. Zato, u Međugorje dolazimo primiti mnoge milosti. A ono što nas se posebno dojmi je činjenica da ovamo dolazi veliki broj hodočasnika.
Ovdje su dva brda koja govore i koja nam kažu: Vratite se mome Sinu! Ovo kamenje stvarno govori o Bogu! Svaki puta kada se penjemo na brda, na Križevac ili Podbrdo, otvara ti se srce.
Ne zaustavljajte se na promatranju posebnih znakova kojih nekada uopće nema, pa nam onda promaknu bitne stvari. I ono što je mene baš dirnulo: Priča jednog hodočasnika koji se i preziva Pellegrino (hodočasnik), te dolazi iz Australije i svake godine leti iz Australije, dođe u Rim, u Rimu uzme autobus kod moga prijatelja koji organizira putovanja, sjedne na trajekt i dođe u Međugorje.
U Međugorju bude par dana, tri i pol dana, tko zna… Potom se vrati, sjedne na avion i ode natrag za Australiju. Jednom sam ga srela i pitala ga: Oprosti, nisi li umoran tek stigavši iz Australije? Stalno na putu, sada si tu, a on mi kaže: Pa kako umoran…?! Ja ću: Pa zar ne posjetiš rodbinu u Italiji? Ne, ne, to bi mi bilo komplicirano.
Ja uvijek krenem na put, dođem u Međugorje, budem i vratim se odmah u Australiju. Sada, recite mi, da ovdje u Međugorju nema nešto natprirodno? Što bi inače ovaj hodočasnik tu radio, gledao dva kamene gromade?! Ali ovdje su dva brda koja govore i koja nam kažu: Vratite se mome Sinu! Ovo kamenje stvarno govori o Bogu! Svaki puta kada se penjemo na brda, na Križevac ili Podbrdo, otvara ti se srce.
Dat ću vam savjet ako idete u Međugorje, ja sam jedna od organizatorica koja ti dadne puno slobode. Imam svoj program: Ako želite ići, idite. Ako osjetite da vas Gospa zove da budete izdvojeni, budite! Ako se želite popeti na Podbrdo ili ostati u podnožju razmatrajući predivne milosti koje vam Gospa daje, na vama je!
Dođite u Međugorje!
