Ne mogu zamisliti svoje svećeništvo bez Međugorja. Sad će mi suze na oči. Zaista, Ona nas drži u svojim rukama. Međugorje nas podsjeća da, kao što je Gospodin obećao da nas neće ostaviti, tako neće niti Majka.
Tijekom fakultetskih godina, vlč. Robert udaljio se od Crkve. Više od desetljeća vjera nije bila dio njegova života. Nakon što je dobio otkaz u velikoj tehnološkoj tvrtki, gdje je radio u marketingu, vratio se u obiteljski dom. Na inzistiranje roditelja ponovno je počeo pohađati svetu misu, što ga je na kraju natjeralo da ponovno otkrije život vjere.
Imao je duboko iskustvo u sakramentu pomirenja. Ubrzo nakon toga, vlč. Robert je počeo prepoznavati poziv za redovnički život. Kao mladi bogoslov prvi je put čuo za Međugorje, mjesto gdje milijuni hodočasnika iz cijelog svijeta dolaze tražeći mir, iscjeljenje i obraćenje kroz poruke Gospe, Kraljice mira.
Godinama kasnije, nakon što je zaređen za katoličkog svećenika, konačno je krenuo na svoje prvo hodočašće u Međugorje u Bosni i Hercegovini. Ono što je ovdje doživio zauvijek je promijenilo njegov život i svećeništvo. Za serijal Fruits of Međugorje, koji priprema Marija Jerkić, kaže da ne može zamisliti svoje svećeništvo bez Međugorja.
Njegovo svjedočanstvo pročitajte ili pogledajte u nastavku, a ostala svjedočanstva iz ovog serijala dostupna su na YouTube kanalu Fruits of Međugorje kao i na našoj web stranici.
Moje ime je vlč. Robert Ryan. Svećenik sam nadbiskupije Chicago. Svećeništvo je moje drugo zvanje. Išao sam na sveučilište Michigan State gdje sam radio i diplomirao u području marketinga. Diplomirao sam 2007. Preselio u Austin, Texas, gdje sam 6 godina radio za veliku tehnološku tvrtku koja se bavila prodajom i marketingom.
U to vrijeme bio sam napustio crkvu i živio tako 11 godina. Vodio sam vrlo svjetovan život, činio sve što bi ponizilo i postidjelo moje roditelje. 5. rujna 2012. dobio sam otkaz i vratio se u Chicago. Moji roditelji su imali pravilo da, ako živiš pod njihovim krovom, moraš ići na misu. Pa sam počeo ponovno ići na misu, skupa s njima.
Devet mjeseci nakon povratka kući doživio sam sakrament ispovijedi na najdublji mogući način. Nisam mislio ići, ali neki maleni glas u mojoj glavi rekao mi je, ako želim sve to, to jest, da se riješim nekih teških osjećaja, morao bih otići na ispovijed. I ušao sam, nepripremljen, ali Duh Sveti je bio u akciji, izvukao je svo to smeće van i prvo što mi je svećenik rekao, bilo je: “Dobro došao kući!”
Devet mjeseci kasnije spoznao sam što je Euharistijsko klanjanje i počeo sam moliti krunicu. I usred svega toga, prvi put čujem za Međugorje. Vraćao sam se kući nakon što sam neko vrijeme bio na euharistijskom klanjanju i našao se u autu svojih roditelja. Vozio sam, a Katolički radio bio je na SiriusXM, satelitskoj i radiopostaji.
Spoznao sam što je Euharistijsko klanjanje i počeo sam moliti krunicu. I usred svega toga, prvi put čujem za Međugorje
Spremali su se snimiti film pod nazivom Brdo ukazanja. I oglašavali su javno da traže da se prijave hodočasnici i ja sam stvarno razmišljao da se prijavim. To je bio prvi put da sam uopće čuo za Međugorje. To je bio prvi put da sam čuo da postoje Marijina ukazanja koja još traju, tako sam ponovno otkrivao svoju vjeru.
Zanimao sam se za to i skoro se prijavio, ali nekako u to vrijeme Gospodin me pozvao da postanem svećenik. Dakle, devet mjeseci nakon tog iskustva u ispovjedaonici bio sam na duhovnim vježbama, otvorio sam srce Gospodinu i samo rekao, “Izgubio sam se. Ne znam što činiti.”
I čuo sam Gospodina da mi se obraća u Euharistiji i kaže, “Budi moj svećenik.” Prvo sam rekao: ‘Ne’ i iznio Mu sve razloge zašto nisam pozvan biti svećenik. A On je ponovio, “Budi moj svećenik!”
Za vrijeme bogoslovije bio sam u jednoj molitvenoj grupi u kojoj smo otkrili da smo svi rođeni na marijanske blagdane i njegovali čvrstu pobožnost prema Gospi.
Bilo je to 17. siječnja 2015. I prihvatio sam. Šest godina kasnije zaređen sam za svećenika 15. siječnja 2021. I kada sam bio daleko od Crkve, Marija je uvijek imala posebno mjesto. I kada nisam bio siguran vjerujem li u Boga, Marija je za mene ipak postojala. I čvrsto vjerujem da me Ona vratila i pratila me cijelim ovim putem. Kada me Gospodin pozvao na svećeništvo, kao što sam rekao, kad sam još razlučivao o odlasku na bogosloviju, tada sam čuo da se Gospa ukazuje ovdje u Međugorju.
To sam saznao kada sam ulazio u bogosloviju. Za vrijeme bogoslovije bio sam u jednoj molitvenoj grupi u kojoj smo otkrili da smo svi rođeni na marijanske blagdane i njegovali čvrstu pobožnost prema Gospi. I nekoliko njih imalo je već iskustva s Međugorjem. Tako bismo pričali na tu temu i učili nešto novo. I tijekom boravka u bogosloviji uvijek sam se kratko pomolio kad god bih obnavljao svoju posvetu Mariji. Samo bih rekao, ako me želiš tamo jednoga dana, znam da ćeš se pobrinuti za to.
I zaređen sam u svibnju 2021., usred Corona krize. I bio sam na jednoj večeri s prijateljima svećenicima koji su bili u Međugorju i donijeli mi tako krunice i suvenire. Moji jako dobri mentori koji su ovdje imali snažna iskustva i uvijek su me po tom pitanju ohrabrivali kao, ‘ako ti je suđeno, ići ćeš’. I dobijemo poziv od prijateljice Colleen Willard.
Prvi put sam ovdje došao s Colleen and Johnom Willardom u rujnu 2021.
Ona nazove i najprije upita našega prijatelja, vlč. Matta da se pridruži njoj na hodočašću. A on kaže, “Nažalost, ne stignem. Dan ranije vraćam se iz Svete zemlje, ali vlč. Rob je baš tu pored mene”. Ona će, “Ah, onda pitaj njega. Neka pođe s nama. Mislila sam ga povesti na njegovoj prvoj godini.” I tako, dobio sam dozvolu da mogu ići u Međugorje. Taj poziv zbio se u kolovozu, a ja sam ovamo stigao krajem rujna 2021. Zanimljivo je da dok sam čekao potvrdu za let, iznenada mi vlč. Matt pošalje poruku. Njegovo putovanje u Svetu zemlju bilo je otkazano.
I pristupio sam mu rekavši, “Hej, ako želiš, mogu ovo otkazati.” A on je odgovorio, “Ne, Gospa želi tebe tamo.”
Tako, prvi put sam ovdje došao s Colleen and Johnom Willardom u rujnu 2021. Moje prvo iskustvo Međugorja, kad sam prvi puta došao, znate… Moj duhovni vođa u bogosloviji bi mi često puta preporučio da ovako započnem dan: Gospodine, oslobodi me mojih očekivanja kako bih primio onaj dar koji Ti danas za mene pripremaš. Isto je s Međugorjem, ovo je bila moja molitva: “Gospodine, samo me oslobodi očekivanja. Majko Marijo, znam da je ovo sve pod Tvojom kontrolom. Jednostavno otvaram srce za sve što mi spremaš.”
I do tada, ja sam bio pogledao neke dokumentarce. Kao i neke videe na YouTubeu. Pročitao sam knjigu “Moje će srce pobijediti”. I samo sam želio iskusiti i vidjeti što mi pripremaju Gospodin i Gospa. A tu se osjeća mir, opipljiv mir. Kao i svaki puta na mjestima gdje je bila Gospa. I sjećam se kad smo sletjeli u Dubrovnik, John i Colleen su mi dali da molim krunicu kada smo prvi puta ulazili u Međugorje. I nakon što smo skrenuli i ugledali crkvu Sv. Jakova u daljini, kao da se iznenada pojavio bedem. Tu je zavladao mir i u svom srcu sam osjetio, “Ok, Ona je ovdje! Ona jest ovdje!”
Molimo krunicu i tako dođe trenutak kada se odjednom sve da osjetiti. Zrak jednostavno postane drugačiji. Sve se promijeni. Ostane samo taj… Taj mir i sve je jednostavno drugačije i pogledam Mariju koja definitvno nekog vidi.
Još uvijek sam pokušavao shvatiti tko sam ja kao svećenik, da se vidim… Mislim, doslovno, tri mjeseca sam svećenik i neki puta za misom pomislim: Čekaj, što sad treba s rukama? Još sam uvijek pokušavao uhvatiti sve to. I dođem ja ovamo i sve je bilo pozitivno. I jedan od naših prvih dana ovdje, bila je to druga noć, pozvani smo na ukazanje kod Marije i bio sam skroz uzbuđen, ali sam se ipak smirivao… “Ok, Gospodine, samo me oslobodi svih očekivanja!”
I tako, dođemo do Marije i svi svećenici sjede u prostoru svetišta i ja pokušavam ostati miran, s obje noge na zemlji, svjestan da želim primiti što su mi Gospodin i Gospa pripremili. Molimo krunicu i tako dođe trenutak kada se odjednom sve da osjetiti. Zrak jednostavno postane drugačiji. Sve se promijeni. Ostane samo taj… Taj mir i sve je jednostavno drugačije i pogledam Mariju koja definitvno nekog vidi.
I ja odlučim gledati kamo Ona gleda. I pogledam, nasuprot svetištu od mene. I odjednom počnem treptat i ne mogu prestati. I prvo što mi je prošlo kroz glavu bilo je: Je li ovo moždani? Ne, nije. U redu. Ali u tom treptavom trenutku, počinjem vidjeti obrise žene koja nosi veo. A kroz nju se vidi 13. postaja križnog puta A to je, Isusa skidaju s Križa. I mrtvo tijelo našega Gospodina odjednom postaje dijete u rukama ove žene s koprenom.
Pitao sam se, zašto sam tu? Kao, zašto me Gospa tražila da dođem ovamo? Što bih trebao činiti? I John, na sebi svojstven, miran način, kakav on jest, kaže: “Pa, jesi li je pitao?”
I čujem glas u srcu. Marijin glas. I ona kaže, “Sve svoje sinove svećenike držim ovako.” I gotovo. Mislim si, ‘U redu’. Inače sam imao neka moćna, mistična iskustva u prošlosti. Tako da nisam gubio kontrolu ili tako nešto, više sam bio miran, ‘Kao, u redu je’. I te večeri smo kasnije bili u restoranu Columbo i razgovaram s John i Colleen o tome i objašnjavam im. I već pomalo postajem nestrpljiv. Pitao sam se, zašto sam tu? Kao, zašto me Gospa tražila da dođem ovamo? Što bih trebao činiti?
I John, na sebi svojstven, miran način, kakav on jest, kaže: “Pa, jesi li je pitao?”
Rekao sam: “Ne.” Na to je dodao: “Još ćeš je pitati.” I dva dana kasnije, pozvani smo na ukazanje kod Ivana. I dok smo čekali, opet smo molili krunicu. Ja stojim odmah pored Ivana. Ponovno sam nervozan, uzbuđen i sve to. I opet se pojavi taj osjećaj koji te cijeloga prekrije s pouzdanjem, ‘Ona je tu’.
I ovoga puta gledam kamo Ivan gleda. Ništa se ne događa. Ne trepćem niti išta takvoga. Samo sam zatvorio oči. I u tom trenutku zorno u vidim sliku u glavi, i to sliku Presvetog Srca Isusova, Bezgrešnog Srca Marijina i Čistog srca sv. Josipa. I sva četiri naša srca jednoglasno kucaju. Čujem kako mi Gospa progovara i kaže: “Nikada ne zaboravi da si svećenik moga Sina, uvijek se možeš odmoriti u našim Srcima.” I gotovo.
Vratim se u Chicago i dok sam bio na bogosloviji, sprijateljio sam se sa sestrama karmelićankama u Nebraski koje su mi željele izraditi misnicu kao dar za ređenje. Stigavši doma čekala me kutija od sestara.
Čim sam se vratio iz Međugorja, od tada ne mogu zamisliti svoje svećeništvo bez Međugorja.
I strgam je prepun iščekivanja. I kad sam je otvorio, u njoj divna zlatno – bijela misnica. I ono što je rukom šivano na pozadini je Presveto Srce Isusovo, Bezgrešno Srce Marijino i Čisto srce sv. Josipa. I ona danas visi u mojoj kapeli gdje svaki dan molim. I to me uvijek podsjeća da pronađem odmor u društvu Gospe, našega Gospodina, našega zaštitnika. Jer, stvarno, svećeništvo nije lako. Volim ga. Ne bih ga zamijenio ni za što na svijetu. To mi je najveći, najveći dar; skupocjeni biser. Za mene najbolji i najluđi dani kakve nikada ne bih mogao ni zamisliti. Nešto nestvarno.
Također, ima i teških dana. Dana kada se moraš prisjetiti da svaki novi dan biraš život. Danas biraš biti svet. Danas biraš biti dobar svećenik. I kad god je izbor težak, tu je da me podsjeti da pripadam baš tu. Nevjerojatno, jer čim sam se vratio iz Međugorja, od tada ne mogu zamisliti svoje svećeništvo bez Međugorja.
Ne mogu zamisliti svoje svećeništvo bez Nje. I moja prva sveta misa nekoliko mjeseci ranije, tada smo moja mama i ja Gospi posvetili moje svećeništvo i Ona me stvarno prati u stopu. I evo još nešto ekstra. Kao da već sve to nije bilo izvanredno, Gospa je uredila da mi putovanje u Međugorje upadne baš svake godine za redom.
Sama činjenica da se Majka Božja toliko brine za nas dolazeći ovdje, govori nam kako moli za nas, da nas voli i također tebe moli da Joj pomogneš, to ti samo pokazuje koliko si važan.
I svaki puta kada ovdje dođem, kao da dobijem injekciju koja me drži i učvršćuje u onim stvarima koje su važne. Ne mislim na plitkosti svakodnevnog života. Govorim o vječnom životu i tu se radi o jako ozbiljnim stvarima. Pravim stvarima za koje se isplati boriti.
Ne mogu zamisliti svoj život bez Međugorja. Sad će mi suze na oči. Zaista, Ona nas drži u svojim rukama. Međugorje nas podsjeća da, baš kao što nam Gospodin obećava da nas neće napustiti, tako neće ni naša Majka. Moj duhovni vođa u sjemeništu, vlč. Larry Hennessy, definira ljudsku osobu kao neponovljivi trenutak nepogrešive Božje ljubavi.
A danas je sve tako poremećeno. Svijet nam pokušava reći da su ljudi bezvrijedni. A nekada i sami to možemo osjetiti. I ako si se ikada osjećao bezvrijednim, da si izgubljen, slomljen, svakakav, bilo da si svećenik, u braku, mlada osoba, štogod, nisi bezvrijedan.
Sama činjenica da se Majka Božja toliko brine za nas dolazeći ovdje, govori nam kako moli za nas, da nas voli i također tebe moli da Joj pomogneš, to ti samo pokazuje koliko si važan. U svojim porukama stalno govori: “Potrebna sam vaših molitava i hvala vam što ste se odazvali mome pozivu.” Ti si ključan u Božjemu planu. Ljubljen si.
I ako te treba na to podsjetiti ili te ne treba više podsjećati, dođi ovdje i tvoj život više nikada neće biti isti.
