Ne vjerujem da u svijetu postoji ijedno mjesto koje ima takav značaj i snagu da može dovesti do obraćenja tolikog broja ljudi. Posebno taj trud da se doprinese obraćenju odraslih ljudi. Ne postoji mjesto kao Međugorje.
Biskup biskupije Alessandria della Paglia mons. Guido Gallese prvi put došao je u Međugorje ljeti 1982. godine. U to vrijeme komunistička policija još je patrolirala selom, a međugorski župnik fra Jozo Zovko bio je u zatvoru. Mons Gallese, tada 20-godišnji student matematike, počeo je prakticirati poruke Gospe, Kraljice Mira.
U ovom svjedočanstvu za serijal Fruits of Medjugorje, koji priprema Marija Jerkić mons Gallese govori o svom pozivu i osvrće se na nedavnu Notu o duhovnom iskustvu vezanom za Međugorje koju je izdao Dikasterij za nauk vjere. Mons Gallese kao biskup služi od 2012. godine. Njegovo svjedočanstvo pročitajte i pogledajte u nastavku, a ostala svjedočanstva iz ovog serijala dostupna su na YouTube kanalu Fruits of Međugorje kao i na našoj web stranici.
Sretan sam i zadovoljan jer je Sveta Stolica rekla da su te poruke put prema istinskoj duhovnosti, istinskom kršćanstvu, Evanđelju, po Isusu Kristu i Crkvi. I to je jedno veliko olakšanje. Jer se više ne moraš sramotiti što živiš ovu duhovnost i vjeruješ u dobrotu ovih poruka.
Rođen sam i odrastao u Genovi, u Italiji. Rođen sam 18. ožujka 1962.godine i sada imam 62 godine. Odrastao sam u jednoj katoličkoj obitelji. Moja majka je bila predana vjernica. U gimnaziji sam se upisao u izviđače. Naime, mama se bojala da ću se prepustiti društvu i utjecaju ulice.
I tako sam od dječje dobi njegovao poprilično intenzivan duhovan život. Prvu pričest obavio sam u Assisiju jer su moji željeli naglasiti važnost prvog susreta s Isusom, da to ne bude samo neki društveni događaj. A u izviđačima sam imao sreću da sam imao duhovnog pratitelja koji je poslije postao moj vrijedni duhovnik, a to je današnji kardinal Bagnasco.
Imao sam vedar život, jako sam volio sport i rado sam se njime bavio. I onda sam upisao studij matematike. Matematika je bila moja strast. Jako mi se sviđala, pa sam i studirao matematiku. I kada sam bio na drugoj godini, manje – više, u dobi od dvadeset godina, moja majka je bila pretplaćena na jedan marijanski časopis koji je izdavao Oscar Luigi Scalfaro, a koji kasnije postaje predsjednik Republike. Bila je to jedna fina, poticajna revija. Tamo je čitala o ukazanjima za tih šestero djece u Jugoslaviji.
To ljeto 1982., za Veliku Gospu, bilo nas je svega 15 Talijana. I to je to, sve sami Hrvati.
U Međugorju, jednom selu, koje je bilo opisano kao selo 20 km zapadno od Mostara. I to je, dakle, bilo pogrešno. Bilo je to 1982. godine. Ljeti smo mi odlazili mobilnom kućicom na putovanja po Europi, moja mama, tata, ja i moj brat. Odlučili smo se otići kupati u Dalmaciju i doći ovdje vidjeti što se događa. I tako smo došli u Dalmaciju.
Jednog dana su moji roditelji s tim kolima pošli ovamo tražiti Međugorje. S mukom su ga tražili i stigli u Široki Brijeg. To je bilo vrijeme velikih progonstava. Nisu se čak usudili ni pitati gdje je Međugorje. Na kraju su pitali jednu djevojku za put koja je pak podigla glavu da se uvjeri da nema nikoga u blizini.
I prstom im je pokazala put prema Međugorju. Put je bio neasfaltiran i došli su na jedno jedino raskrižje gdje je bila jedina tabla za Međugorje. Za one koji dolaze iz Italije. Došli su u Međugorje, vratili se na more i rekli su: Razgovarali smo s fratrima, prekrasno je! Spremit ćemo kamp – kućicu i idemo u Međugorje. I tako smo otišli i nas dvojica.
Ja sam imao 20 godina, moj brat 18. Došli smo u Međugorje i parkirali smo se ispod čempresa. Sada ima samo jedan čempres u nesposrednoj blizini crkve. Na korak od crkve, deset metara od crkve je to bilo.
Odgovor na svetoj misi je zvučao kao grom. Osjećala se vjera, uvjerenje, snaga koja te jednostavno obuzimala.
I tu smo sudjelovali u životu župe. To ljeto 1982., za Veliku Gospu, bilo nas je svega 15 Talijana. I to je to, sve sami Hrvati. Tu smo živjeli nekoliko dana. Bili su to prekrasni dani, vedri. Ja imam živo sjećanje na te ljude, na te Hrvate koje sam tada viđao. Puno žena u narodnoj nošnji s maramom na glavi, crnom suknjom, pregačom. I ti muškarci, krupni, visoki, koji su odavali dojam da ako ti opale šamar, odmah se zabijaš na pod, a oni su držali krunicu u ruci i molili.
Bila je to stvarno impresivno! Odgovor na svetoj misi je zvučao kao grom. Osjećala se vjera, uvjerenje, snaga koja te jednostavno obuzimala. I tako sam ostao pod velikim dojmom. Taj prvi put nisam ni sudjelovao na ukazanju. Nije se moglo ni na Podbrdo ići. Fra Jozo je bio u zatvoru. Dakle, jedan poseban trenutak, težak. Jozo u zatvoru.
Nikada mi se to više nije dogodilo. Da odem u jednu župu u kojoj je župnik u zatvoru zbog vjere. U cijelom svom životu to više nisam vidio. Imam veliko poštovanje za fra Jozu. Zbog onoga što je on učinio. Zbog onoga što je pretrpio za svoju župu i župljane.
I zato što nije želio posustati u svjedočenju mise i molitve unutar svoje župne zajednice. I zato je završio u zatvoru. I pretrpio je svaku vrstu progonstva. Prošlo je 42 godine i još uvijek nosim u srcu to svjedočanstvo.
Ivan Pavao II. rekao je: “Mladi, uzmite svoj život u svoje ruke i od svoga života napravite vjerodostojno remek – djelo za Boga.” Ta rečenica mi je probola srce kao mač i rekao sam u sebi: Da, Gospodine, želim napraviti od svoga života remek – djelo za Tebe.
Za mene je to bio jedan veliki dar za cijeli moj život. Ovdje sam našao župnu zajednicu koja nas je zaista prihvatila. Hrvati izgledaju tvrdi, ali imaju zlatno srce. Ovdje sam bio lijepo primljen, osjećao sam se jako dobro i zaista je bilo lijepo. Molitva je bila nevjerojatna. Mi nikada nismo tako molili u svome životu. Iako smo molili, ja sam već molio krunicu. Nisam je otkrio u Međugorju. Ali kad sam otišao odavde, u sebi sam rekao: Evanđelje je zaista istina! Išao sam na misu svaki tjedan, štoviše, skoro svaki dan. Molio sam krunicu.
Naravno da sam znao jako dobro da je evanđelje istina, međutim, kada sam vidio ovu župnu zajednicu, a još nisam bio nazočio ukazanju, ja sam rekao: Evanđelje je zaista istina!
Vjerujem da mi je Gospodin htio dati ovaj dar da bih shvatio da ono što ja svim snagama tražim, sa svim svojim naporima, nastojanjima, je osnovati takve zajednice u mojoj biskupiji. Gorljive, radosne. Jednostavno mi je dao upoznati jednu takvu zajednicu na početku moga puta.
Za mene je to bio jedan prekrasan susret, susret sa župnom zajednicom u Međugorju. Sve je to na mene utjecalo po povratku i vratili smo se vrlo zadovoljni. Sjećam se da smo sve ispričali baki, tatinoj mami, koja nije bila baš vjernica. Bila je posebna. Kada je čula to što smo ispričali, rekla je: Želim doći i ja!
Nakon sedam dana ponovno smo se vratili u Međugorje. Tada sam upoznao Fra Slavka koji je u međuvremenu stigao ovdje. Dok sam se ja bio vratio u Italiju, on se sa svog studija vratio u Međugorje. I s njim sam ostvario prekrasno prijateljstvo.
Dani ovdje su me osnažili: Molitva, post, misa. I kad sam bio ovdje, tu sam živio pravim duhovnim životom jer sam sudjelovao na talijanskoj misi tijekom jutra, poslije podne na hrvatskoj misi, a onda tri krunice, klanjanje, čašćenje križa. I usvojio sam tu duhovnost koja mi je dala puno.
Tamo sam proživio još nekoliko dana i prvi put sam sudjelovao u kapelici na ukazanju, u kapelici preko puta sakristije. Kad smo se vratili kući, započeo je svakodnevni život, ali unutar mene počela su razmišljanja. Ako je evanđelje istinito, ne trebam se pitati što želim činiti u životu. Nego što Bog želi od mene.
I tako je započelo jedno dugo razdoblje muke u kojemu sam tražio što to Gospodin želi od mene. I moj duhovnik don Angelo me pratio, duhovno me vodio i to je postajalo sve ozbiljnije i dublje. Počeo sam moliti, pratiti poruke iz Međugorja, nastojao sam izmoliti sva tri dijela krunice, a ne samo jedan.
Nije bilo lako u početku. I počeli smo kao obitelj postiti. U rujnu je prestao postiti moj otac. U listopadu je prestao postiti moj brat, u prosincu je prestala moja mama i ostao sam samo ja koji je postio na kruhu i vodi petkom. A mama mi je govorila: Guido, trebaš učiti. Umoran si, kad postiš, čini mi se da ništa nećeš postići.
I na kraju sam i ja prestao. Bila je to veljača ili ožujak. Nakon toga smo ponovno počeli postiti i onda su počeli dogovori što ćemo iduće ljeto. Međugorje! Ja sam želio pod svaku cijenu ići u Međugorje. I onda smo dogovarali koliko ćemo biti u Međugorju. Ja sam zagovarao da barem dva tjedna provedemo u Međugorju. Poslije smo uspjeli i tri tjedna ostati u Međugorju.
Osjećao sam potrebu da se vratim jer sam si posvijestio da mi ta molitvena atmosfera mijenja srce, da ga preobražava, daje mir i snagu za cijelu godinu. Vraćao sam se kući, molio sam, molio, molio, išao na misu, postio. I osjećao sam da me to mijenjalo. Polagano me mijenjalo, polagano. Sjećam se te godine kad sam se vratio ovamo, nakon što sam se s mukom vratio postu nekoliko mjeseci ranije odlučan da u tome budemo ustrajni. Gospa je tada, par dana ranije, zatražila da se posti i srijedom, uz petak o kruhu i vodi. I kad sam opet došao, rekli su mi da je Gospa prije par dana zadražila i srijedu, a ja sam rekao: Ne, kršćanstvo nije za mene.
Prve godine se nije moglo ići na Brdo ukazanja jer je tamo bila milicija. Moji su otišli, išli su gore. Bilo je zabranjeno moliti, otišli su gore u tišini. Milicija ih je slijedila, njih dvoje slijedilo je moje roditelje s pištoljem za remenom i slijedili su ih dok nisu sišli s brda.
To je bila zaista jedna borba, ali s mnogo strpljenja nastojao sam slijediti poruke i rekao sam: U Međugorju sam, ovdje je jedan kruh koji je, po mom mišljenju, zaista idealan za post. I rekao sam, dobro, ovdje mnogi poste srijedom i petkom, pa ću i ja, a poslije ćemo vidjeti, o tome ćemo razmišljati kasnije. Ali su me ti dani ovdje osnažili: Molitva, post, misa. I kad sam bio ovdje, tu sam živio pravim duhovnim životom jer sam sudjelovao na talijanskoj misi tijekom jutra, poslije podne na hrvatskoj misi, a onda tri krunice, klanjanje, čašćenje križa. I usvojio sam tu duhovnost koja mi je dala puno.
Onda sam počeo čitati živote svetaca, duhovno štivo i počeo sam meditirati evanđelje. Svaki dan sam meditirao jedan odlomak evanđelja, svaki dan. Nikada neću zaboraviti te trenutke. Ponekada se sjetim, imao sam 20, 23 godine kada sam meditirao evanđelje. Sjećam se još tih meditacija, kako su me hranile, kako sam bio sretan kada bih razmatrao Evanđelje. To su bile godine u kojima sam se ozbiljno hranio; hranio iznutra. Ovdje bih se potpuno napunio.
Prve godine se nije moglo ići na Brdo ukazanja jer je tamo bila milicija. Moji su otišli, išli su gore. Bilo je zabranjeno moliti, otišli su gore u tišini. Milicija ih je slijedila, njih dvoje slijedilo je moje roditelje s pištoljem za remenom i slijedili su ih dok nisu sišli s brda.
Ali nakon toga, poslije je bilo moguće odlaziti i bilo je prekrasno odlaziti na brdo ukazanja, na Križevac, moliti. Prijateljstvo s fra Slavkom je bilo posebno. On je dolazio u našu kućicu popiti kavu, tražio je od mene da mu sviram na gitari.
To su bili prekrasni trenuci, prekrasna sjećanja, prekrasna prijateljstva. Upoznavao sam izvanredne osobe tu u Međugorju. U meni se razvijao duhovni život. Ja sam govorio: Gospodine, što želiš od mene? Što želiš od mene? Što želiš da učinim?
Ali odgovor na to pitanje nije stizao. Shvatio sam da sam u tome i ja bio prepreka. Činjenica je da sam opet došao 1985. i završavao studij matematike. I nisam shvaćao što Gospodin želi od mene. Nisam shvaćao. I rekao sam: Započeo sam diplomski rad iz matematike o procesorima tvrtke Texas Instruments sa sjedištem u Milanu.
Već tada, 1985. g., radila su se istraživanja na računalima s glasovnom naredbom za neku funkciju. Bilo mi je to jako zanimljivo! A ja sam rekao: Gospodine, ja završavam studij. Ako mi ti nešto ne kažeš, ja ću početi raditi. Nešto mi trebaš reći. Došao sam ovdje i dane koje sam proveo ovdje u molitvi sa svojim roditeljima, to su bili prekrasni dani, duboki, jako duboki. Polako, polako su se taložile brige koje su opterećivale moju dušu.
I koliko god bi mi bilo drago oženiti se, u meni je bio jedan glas koji je vikao Bogu da jedino može biti utažen intimnijim suživotom s Gospodinom. Tako sam se vratio s tom odlukom, ali sam još trebao shvatiti na koji način.
Kao kad netko uzme bocu domaćeg vina, vina iz podruma, ona je tako zamućena, sav talog ode gore. I kad je doneseš u kuću, nakon par dana, vino je prozirno. To se dogodilo mojoj duši u Međugorju te godine. Kao da se sve nataloženo u meni očistilo iz mene. I shvatio sam da me Gospodin poziva da mu se posvetim.
Jednog petka u jedan sat popodne kad je bilo jako, jako vruće, mama i ja smo otišli na Križevac zajedno. Išli smo tada jer nije bilo ljudi. Moja mama je bila nekako loše. Bila je naime jako žedna i rekla je da bi se napila i vode iz vaze s cvijećem. Ja sam sjeo sakrivši se ispod sjene Križa. Kao što sam i sada učinio. Svaki put kada idem na Križevac, odem na to isto mjesto da zahvalim Gospodinu na tom daru. Otišao sam i sjeo tamo i molio. Shvatio sam da su oni trenutci u životu kada sam razmatrao vrijednost života bili baš trenutci molitve i služenja svojim bližnjima.
I koliko god bi mi bilo drago oženiti se, u meni je bio jedan glas koji je vikao Bogu da jedino može biti utažen intimnijim suživotom s Gospodinom. Tako sam se vratio s tom odlukom, ali sam još trebao shvatiti na koji način. No, vratio sam se s tim uvjerenjem da se moram posvetiti Gospodinu. Godine 1985., 22. i 23. rujna, papa Ivan Pavao II. došao je u posjet u Genovu. I ja sam otišao u sportsku dvoranu u Genovu gdje smo bili mi mladi, čini mi se da nas je bilo 11.000. Tamo smo susreli Svetoga Oca, bila je to jedna nevjerojatna emocija!
Kao biskup sam prošao toliko patnji i donio sam ih na to brdo, na Križevac. Ne bih ih mogao ni pobrojiti u jednom razumnom vremenu koliko ih je bilo.
Ivan Pavao II. rekao je: “Mladi, uzmite svoj život u svoje ruke i od svoga života napravite vjerodostojno remek – djelo za Boga.” Ta rečenica mi je probola srce kao mač i rekao sam u sebi: Da, Gospodine, želim napraviti od svoga života remek – djelo za Tebe.
Jedno popodne, nakon mise, susretnem don Angela pred crkvom i kažem mu da trebam porazgovarati s njim, moramo nešto raščistiti.
-Dođi večeras, slobodan sam oko 9! Otišao sam i ispričao sam mu svoj duhovni život od početka do kraja i zaključio: Iz ovoga se zaključuje da sam ja pozvan postati dijecezanski svećenik. A on mi kaže: Ja to mislim već tri godine. I tako sam ušao u bogosloviju 3. studenog. A 27. listopada sam već započeo s predavanjima.
Nedavno je izašla nota Dikasterija za nauk vjere glede Međugorja, naslovljena Kraljica mira.
Pročitao sam je s velikim zadovoljstvom, trebam reći da sve ove godine otkako dolazim u Međugorje, nikada nisam susreo jedan takav sažetak koji je tako precizan i lijep, o poruci Međugorja, kao što je to u ovoj noti. I također moram reći da, apsolutno, ovo je jedan dokument Crkve koji je u cijelom mom životu i u meni pobudio pobožnost.
Pročitao sam dokument koji je sažetak Međugorske poruke i rekao sam: Oh Bože, moram se pomoliti! I zaista, navečer sam sjeo moliti krunicu prateći tu notu. Uzeo sam notu, čitao sam poruke i molio sam krunicu. Jer, zaista je smatram prekrasnim sažetkom Međugorske poruke. Dakle, doći i zateći ovdje u Međugorju posebnog Papinog vizitatora, ne mogu vam predočiti moju emociju!
Uz to, i kad sam došao ovdje kao biskup, to je bilo jako dojmljivo! I rekao sam si: Pogledaj svoj život, kako se izmijenio! Svake godine išao sam na Križevac, a bilo je tu i godina ozbiljnih kušnji. Moje svećeništvo je bilo kušano, jedan silan napor. Govorio sam: Gospodine, je li to svećeništvo koje tražiš od mene?
Kao biskup sam prošao toliko patnji i donio sam ih na to brdo, na Križevac. Ne bih ih mogao ni pobrojiti u jednom razumnom vremenu koliko ih je bilo. Sve te godine i kušnje sam proživio i kad sam ovdje vidio posebnog Papinog vizitatora, te prošle godine prvi put s oltara na Festivalu mladih slušao sam sadržaj pisma koje je Sveti Otac napisao mladima koji se okupljaju u Međugorju.
Ja nisam mogao vjerovati! Mislio sam na sebe mladoga. Na one prve godine Festivala mladih kada sam dolazio u Međugorje. Zaista su se promijenile mnoge stvari. I ovo otvaranje Crkve je učinilo jedno veliko dobro. Ne vjerujem da u svijetu postoji ijedno mjesto koje ima takav značaj i snagu da može dovesti do obraćenja tolikog broja ljudi. Posebno taj trud da se doprinese obraćenju odraslih ljudi. Ne postoji mjesto kao Međugorje.
Sretan sam i zadovoljan jer je Sveta Stolica rekla da su te poruke put prema istinskoj duhovnosti, istinskom kršćanstvu, Evanđelju, po Isusu Kristu i Crkvi. I to je jedno veliko olakšanje. Jer se više ne moraš sramotiti što živiš ovu duhovnost i vjeruješ u dobrotu ovih poruka.
