Tijekom cijele godine milijuni vjernika hodočaste u Međugorje. Neki autobusima i autima, oni malo hrabriji dođu s biciklima, ali uvijek je neobično i radosno vidjeti kada netko dođe pješice u Međugorje, posebno ako je to iz udaljenijih država. Gerard Grgić i Slavko Bošnjak su dvojica međugorskih hodočasnika koji su 25. veljače krenuli iz Austrije, točnije iz Beča put Međugorja, te su nakon više od dva tjedna pješačenja te prijeđenih gotovo 900 kilometara stigli u Majčin zagrljaj. Umornih i teških nogu, ali i zahvalna i ispunjena srca gostovali su u programu Radiopostaje MIR Međugorje. Nisu skrivali radost i osmijeh zbog ispunjenog cilja.
„Otac sam dvoje djece, Mia devet godina i Emily šest godina. Zbog djece sam došao u Međugorje, to mi je nakana bila, da se molim za njih, da im Bog pokaže pravi put. Ja kao roditelj, kao otac dok su još maleni mogu paziti na njih, ne mogu 24 sata na dan, ali dragi Bog to može. On može 24 sata paziti kada ja nisam tu, kada budu veće bit će sve teže meni kao roditelju, i zato sam se uputio ovim putem. Drugi razlog moga dolaska je bolest koju moja žena i mlađa kćer imaju. Kažu da nema svega sto ljudi na svijetu koji imaju tu bolest, ali ja sam tu žrtvu uzeo na sebe da bi one ozdravile, da Bog pronađe neku mogućnost za taj lijek jer ga trenutno nema”, kazao je Gerard dodajući da je Bogu sve moguće, dok nam je Slavko kazao način kako je došlo do ovog zajedničkog hodočašća.
„Puno sam u molitvama, u crkvi sam, na krunicama, sa suprugom molim krunice redovno i kada idem na spavanje puno u mislima razmišljam i razgovaram s Bogom. Obilazio sam puno svetišta ali nikada nisam uzeo malo teži križ na sebe i tako sam došao na ideju, ali sam razmišljao da li da sam krenem prema Međugorju pošto je put za samca malo kritičan, onda sam u sebi rekao da je veliki krug prijatelja i rodbine i razmišljao sam koga bih mogao povesti. U jednom trenutku mi je Gerard došao na ideju pošto je on rođak od supruge. Ja sam ga nazvao, a on kao da je čekao da ga nazovem da krenemo na taj put. On je odmah kazao da je spreman. Pet mjeseci je trajala priprema i tako smo s Božjom pomoću se radovali i iščekivali kad će to doći. Napokon smo i krenuli, te tu gdje smo trebali – stigli smo”, kazao je Slavko.
„Ja sam prije dolazio sa svojom suprugom više puta, a čim me Slavko pitao za put ja nisam dugo razmišljao nego sam odmah pristao. Mi inače idemo svake godine za sv. Antu u Padovu i tako da nije bilo teško se odlučiti. Kao da nas je nešto uputilo, znali smo da to hoćemo, da je to nešto posebno i da s tim možemo pokazati drugim ljudima da odrastu u vjeri, te se nadamo da smo napravili jedan korak jer već smo dobili veliku podršku iz Beča sa svih strana, pa možda popravimo nešto s tim što smo uradili. Možda ne puno, ali ako mali broj ljudi krene na sličan put kroz vjeru, kroz molitvu, tada smo nešto dobro napravili”, kazao je Gerard, dok nam je Slavko kazao da je za njega Međugorje središte gdje se može izmoliti mir u svijetu, te da je u Međugorju prvi put bio prije 20-ak godina gdje je doživio promjenu srca.
„Što se tiče hodočašća, ja sam napravio plan, imali smo raspored, međutim ispalo je sve drugačije. Morali smo izbjegavati neka sela zbog smještaja, jer nije bilo tako lako, Mađarska je bila dugačka, ali sve u svemu trebalo nam je 16 dana. Kroz Mađarsku nam je trebalo 6 dana. Bilo je dana gdje hodaš 30-40 kilometara i nemaš nigdje ničega a dolazi mrak i trebaš tražiti smještaj preko interneta. Hvala Bogu uvijek nam se na kraju dana nešto poklopilo da smo uspjeli naći smještaj”, kazao je Gerard, dok je Slavko kazao da ih noge nisu boljele samo prvoga dana, a ostale dane jesu.
„Liječili smo i kremama i tabletama. S obućom smo dobro prošli, nismo niti jedne pokidali. Jedno lijepo iskustvo, ali bez obzira na fizičku spremnost ne bi mogli bez vjere i molitve. Imali smo veliki krug prijatelja i rodbine koji su molili i tvrdim da nas je to dovelo do ovdje, Nekada nam je mrsko krenuti negdje dva kilometra pa krenem autom, ali ovo je bilo nešto Božje, te kad nismo znali gdje ćemo uvijek je nam bio otvoren put za smještaj. Bogu hvala uspjeli smo, a velik je zadatak bio. Sada smo tek na početku, bar za mene, ovo treba opravdati dalje kroz život, a ne da ostane neka titula tipa „Bili smo u Međugorju, uspjeli”, i to je to”, kazao je Slavko za kraj.
Gerard i Slavko su se zahvalili svima koji su im pomogli da stignu u Međugorje nakon 16 dana i prijeđenih gotovo 900 kilometara, uz poruku roditeljima da svojim mladima usađuju vjeru jer je to jedno veliko bogatstvo, a cijeli razgovor možete poslušati u audiozapisu.
Tekst i foto: Mateo Ivanković
