22.9 C
Međugorje
30.07.2121.

Hermine Bader: Prije sam mislila da biti katolik znači odreći se svoje slobode

Nakon što je pretrpjela ozbiljne ozljede u nesreći, Hermine je počela preispitivati ​​svoj život. Bila je na putu otkrivanja svoje vjere, kad je prijatelj izrazio želju da ode u Međugorje. Ona priča o tome kako Bogu predati kontrolu nad svojim životom i pronalaženju radosti i slobode u ispovijedi. Hermine sada radi za Međugorje Deutschland, organizaciju koja promiče Gospine poruke na njemačkom govornom području i koja svake godine u Međugorje dovodi tisuće ljudi. Njezino svjedočanstvo objavljeno u serijalu ”Fruits of Medjugorje” prenosimo u nastavku.

 

Međugorje je radikalno promijenilo moj život i ne želim više živjeti svojim starim životom. Bila sam amaterska sportašica, ali sport je bio moja ljubav. Sve sam tome podredila, čak sam bila mišljenja kako ne mogu zasnovati brak niti imati djecu jer se tada više neću moći baviti svojim sportom.

Potom sam pala s jedne stijene s 20 metara, u slobodnom padu, te završila na stjenovitom kamenju. Taj teren je bio strm i tako je stradala cijela moja kralježnica, klizeći preko svog tog kamenja. Ležala sam tako s frakturama skočnog zgloba, koljena i posjekotinom na glavi. Dvoje nas je bilo na turi, a nakon pada me za prvu ruku zbrinuo kolega planinar i dobar prijatelj koji je i pozvao pomoć jer je postojala opasnost od pothlađivanja zbog brojnih ozljeda.  Imala sam veliku posjekotinu na glavi i on nije znao je li posrijedi fraktura lubanje ili posjekotina. 

On se onda neprohodnim terenom zaputio do najbliže gorske kontrolne kućice i doveo pomoć. Oni su se taman bili pakirali  i zaključavali kućicu, bila je zima, te je tako alarmirana gorska služba. Da je ta kućica bila zatvorena, morao bi trčati 13 km po udolini, kako bi pozvao pomoć. U to vrijeme uopće ne bi bilo sporno  da bih ja već bila umrla od pothlađenosti. 

Gorska služba imala je upravo vježbu noćnog leta, dakle, svi su bili  prisutni, bio je puni mjesec, a ja sam bila kao u nekoj kotlini. Ležela sam u toj kotlini  i bio je problem može li helikopter mene izbaviti iz te kotline. Oni su me onda uz veliki napor s povezom izvukli, ali sada uviđam da se sve skupa izdogađalo u najboljem mogućem redu.

Kontrolna kućica je još bila otvorena, inače bi kolega morao brzinski pješačiti 13 kilometara do prve kućice. Gorska služba  upravo je pripremala noćnu vježbu, odmah su stigli do mene i uz pomoć pojasa spasili me iz te kotline. U bolnicu sam došla u stanju velike pothlađenosti i istu noć su me hitno operirali,  a zanimljivo je da se tom nesrećom sve mijenjalo iz sekunde u sekundu, a nikada nisam mogla ni zamisliti da bih mogla živjeti bez svog sporta: Skijaških tura, skijanja i skijaškog trčanja po zimi…, znači jedna široka paleta aktivnosti, probala sam što god mi je padalo na pamet, najbitnija mi je bila akcija.

Međutim, nakon pada nikada mi nije došla misao i nikada se nisam upitala zašto i nisam se tome opirala, već sam znala  da sve ima nekog smisla i zapravo mi je to pomoglo da sve dobro podnesem. I to je bio početak drugačijeg pogleda na život. Kao i početak suočavanja sa svojom vjerom. Kod nekih bude ovakvih razmišljanja: Sada ću se posvetiti vjeri, tu ću naći ispunjenje! Nije to nipošto tako bilo, već je neka najdublja čežnja rasla u meni koja me  sve više privlačila Bogu i Gospi.  

Potom sam sve češće pokušavala pohađati sv. misu, čak i preko tjedna, iz te svoje čežnje. Često sam bila na rehabilitacijama nakon svojih brojnih operacija i tada sam tražila crkve u koje bih mogla ići na misu. U Oberstdorfu u južnoj Njemačkoj počela sam također raditi u jednoj psihosomatskoj klinici i tamo sam stanovala kod jedne starije gospođe koja mi je potom postala molitvena prijateljica i ona me uvela u svakodnevnu molitvu, zajedno smo svakodnevno molile i ona je poželjela putovati u Međugorje, ponovno ovdje doći i samo iz ljubavi prema njoj krenula sam i ja.

Kada sam ovdje prvi puta došla, bilo mi je sve novo, čak i hodočasnička grupa, tako nešto mi je bilo nepoznato i ne mogu puno više reći iz toga vremena, ono što mi je ostalo od tada jest da mi je Gospa ovdje u prsa ubacila udicu i sve me više sebi vukla. Ja sam od tada svake godine ovamo putovala i to iz te duboke čežnje i primijetila sam da pri svakom hodočašću… Za mene je svako hodočašće bilo psihoterapija jer je svakim hodočašćem jedna druga rana, jedna druga tema u mojoj nutrini bila zaliječena. Kod mene se sve događalo u nutrini, nikada izvanjski.  

Često su me zvali iz udruge Međugorje Deutschland (Beuren) i nudili mi posao. Ja sam jako često išla tamo, nudila sam im usluge čišćenja i suradnje i nisam se mogla odlučiti za posao kod njih. 

Još uvijek sam se tražila gdje više mogu učiniti za Boga, gdje mi je mjesto. Jednom me je tajnica nazvala i rekla: Imamo još kandidatkinja,  možeš li nam konkretno reći želiš li raditi za nas i onda sam spontano rekla: Da. Udruga izdaje vlastiti časopis kako bismo ostali u kontaktu s hodočasnicima koji su s nama putovali. Mi organiziramo predavanja Hubert Liebherra, on priča o svom putu vjere, mi nudimo hodočašća, preko 800 osoba godišnje putuje s nama u Međugorje u 8 avionskih i tri autobusna aranžmana.

Međugorje nije samo promijenilo moj život, nego i život moje obitelji, naše zajedništvo sada se ostvaruje potpuno drugačije, svi smo počeli skupa kročiti putem vjere, kao i moja braća i sestre. Oni su bili već ovdje u Međugorju, upoznali su ljepotu vjere. Živimo normalnu svakodnevnu vjeru koja se živi u župama, a tu mislim i na svako hodočasničko mjesto. Svako od njih ima svoju karizmu, ali ovdje u Međugorju, tu je ta karizma koja meni ponajviše progovara, ovdje se osjeća sloboda vjere, slavljenje u slobodi, molitva u slobodi, gdje se ne osjećam stegnuto, nego slobodno.

Ranije kada sam još živjela svoju športsku karijeru, opirala sam se  postati vjernicom, bila sam posve površna, ponekad bih išla nedjeljom u crkvu i uvijek se bojala postati pravom vjernicom da mi se ne bi oduzela sloboda. Od toga sam imala paničan strah koji se u meni manifestirao tako da bih se morala svega odreći ako stvarno povjerujem. 

I nakon što sam sada upoznala vjeru, primjećujem da još nikada nisam imala toliko slobode kao sada i to me fascinira: Ta unutarnja sloboda, ta radost, taj mir. Svatko ima svoje probleme, svoje jakosti i slobosti, ali ta radost jednostavno se kao crvena nit provlači mojim životom i čini da i one teške situacije puno lakše prebrodim jer jednostavno znam i imam u sebi tu sigurnost da me Bog vodi i upravlja, jednostavno sam naučila predati Mu se. 

Uvijek sam voljela sve sama napraviti, sve uzeti u svoje ruke i često bih se suočavala s neuspjehom, a kada to predam i kažem: Primi Ti to u svoje ruke, brini Ti, tada se sve uredi. I ja tako uvijek činim s hodočasničkim grupama. Kada vodim grupe, svaki dan Gospi povjerim grupu malom posvetnom molitvom, mnogi je znaju, koja kaže: Uzmi ove hodočasnike Ti,  ja ih voditi i upućivati ne mogu, ne znam ni što trebaju, uzmi ih, dakle, Ti!

I tada se poklapaju svi termini, izravnaju poteškoće u grupi, a i grupa je potpuno drugačija  kada ju predam. Jednom sam zaboravila i bilo je to za mene važno iskustvo. Sve je pošlo krivo i tek u podne sam primijetila da nisam izmolila tu molitvu, nakon što sam je izmolila, vratio se mir u grupu. Često sam se pitala zašto je moram moliti svaki dan. Nisam to mogla shvatiti jer sam mislila da ako je izmolim jednom na početku, da to vrijedi cijelo vrijeme  dok mi nije došao odgovor  i tada sam primijetila  da to ne ovisi o Gospi, nego o meni, ja se moram povući i Njoj sve povjeriti  i ako dnevno molim tu molitvu, tada Joj sve povjeravam jer znam: Ok, sada Ona to ima pod kontrolom, ako to radim samo na početku, onda se opet previše petljam i onda to više nije baš to.  

Toliko stvari sam već naučila i za svoj privatni život i zato sam zahvalna kako me Gospodin upućuje i vodi i kao što sam rekla, za mene je svako hodočašće psihoterapija jer smo mi svi  ljudi ranjeni. Svi imamo  svoje rane, svoje slabosti, svoje jakosti, ali ovdje mi se stvarno sviđa kako me neki unutarnji liječnik malo pomalo  ozdravlja i temelj tog unutarnjeg ozdravljenja je sveta ispovijed.

Kao što sam rekla, mnoge godine sam radila u psihosomatskim klinikama, a tamo dolazi mnogo izranjenih ljudi, ti ljudi imaju jako puno unutarnjih rana, kao i mi svi. Mi smo svi isti, no u tim klinikama se samo razgovara, a sam razgovor ne pomaže ozdravljenju. Ozdravljamo samo u ispovjedaonici i preko svećenika, Isusovog namjesnika, događa se odrješenje i tim odrješenjem naše unutarnje rane mogu  polako zacijeliti, zato je Međugorje mjesto nutarnjeg ozdravljenja i to je ono što me u Međugorju  tako fascinira.

To ne vidim samo na hodočasnicima, nego i sama osjetim kako me Bog liječi. Predivno je vidjeti kako hodočasnici dolaze i kakvi se vraćaju, a ključ svega je sveta ispovijed. Svećenik je Isusov namjesnik, samo on ima vlast odrješenja po ispovijedi. I nigdje ne možemo dobiti to odrješenje.

U Međugorju je punina, kada pogledam hodočasnike, vidi se da je ovdje u Međugorju još  nešto posebno. Ne želim sada reći  da su ukazanja stvarna, ne znam, ali primjećujem da je ovdje skroz nešto posebno, što nam se ovdje daruje i to hodočasnici primjećuju jer ovamo dolaze i vraćaju se, a među njima su i mnogi koji kažu: Moram opet doći da dođem kući!  

Čovjek ide kući samo onamo gdje se dobro osjeća. Znači, ja ne idem na neku plažu jer želim ići svojoj kući, već tamo gdje je stvarno moje srce. I oni tu dolaze jednom ili dva puta godišnje i po meni ispovijed je ta koja je ovdje jako djelotvorna jer nas ispovijed otvara milosti Božjoj.

Ja to uspoređujem s kaminom. Ako se nisam ispovijedala, onda je taj kamin  zaštopan i nemam žive vjere u Boga. Ranije je to bila vjera iz navike, išla sam na sv. misu ne znajući zašto, išla sam eto tako, ali nisam imala čežnju za njom ni radosti, a sada kada sam ušla u neki odnos s Bogom, kako kaže biskup Oster, ne želim da ljudi idu u crkvu, želim da upoznaju Boga živoga!

Onda dolaze iz te čežnje, a to se ovdje jako osjeti, dakle taj živi susret ili  živi odnos s Bogom. I prema svakom čovjeku nužan je neki odnos, onda je to zajedništvo potpuno drugačije, tako je i s Bogom. Mi često toga Boga znamo kao nekog jako dalekog i koga susrećemo samo na svetoj Misi. A cijeli dan kao da Ga nema.

Ovdje se to drugačije živi – u zajedništvu, molitvi, Gospodin radi na nama, a ključ je sv. Ispovijed koja pak iznova ozdravlja taj odnos prema Bogu od svega što nas razdvaja.  Grijeh nas razdvaja od Njega i preko ispovijedi ta se razdvojenost  dokida. Tu imam jedno super svjedočanstvo: Jedna majka, koja dugo godina nije bila na ispovijedi,  hodočastila je ovamo na 5 dana. Bilo je to kratko hodočašće i kad se vratila doma, njezina kći, tada još mala curica, rekla joj je: Mama, ti još nikada nisi izgledala tako lijepo kao danas!

To je ispovijed koja našu unutarnju ljepotu okreće prema van!

 

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne