12.4 C
Međugorje
10.12.2222.

Intervju s apostolskim vizitatorom s posebnom ulogom za župu Međugorje mons. Aldom Cavallijem

Ovdje nisam nikada bio. Ali je mnogo ljudi iz moje zemlje i iz moje župe došlo ovdje. I po povratku, uvijek sam primjećivao jednu vrlo duboku stvar: vraćali su se puni dobre volje, ispunjeni vjerom, ispunjeni željom živjeti dobro, primati Gospodina, ispunjeni dobrom za Gospu, sa željom moliti krunicu. Primjećivao sam mnoge pozitivne stvari. Kada me dakle Papa imenovao, u mojoj dobi od 75 godina, bio sam zadovoljan. I bilo mi je drago doći ovdje i došao sam rado, vrlo rado.

Papa Franjo je 27. studenoga prošle godine imenovao nadbiskupa Aldu Cavallija apostolskim vizitatorom s posebnom ulogom za župu Međugorje u koju je stigao sinoć na blagdan Gospe Lurdske. Međugorje je radosno dočekalo svoga novog apostolskog vizitatora, a radosni smo i mi što je već prvoga dana pronašao vremena za gostovanje u programu Radiopostaje Mir Međugorje i videoplatformama Informativnog centra Mir Međugorje.

Oče nadbiskupe, hvaljen Isus i Marija i dobro nam došli!

”Hvala, hvala vam što ste me pozvali na ovaj razgovor. I hvala Gospodinu i Djevici Mariji, Svetome Ocu koji su me imenovali ovdje. Ovdje nisam nikada bio. Ali je mnogo ljudi iz moje zemlje i iz moje župe došlo ovdje. I po povratku, uvijek sam primjećivao jednu vrlo duboku stvar: vraćali su se puni dobre volje, ispunjeni vjerom, ispunjeni željom živjeti dobro, primati Gospodina, ispunjeni dobrom za Gospu, sa željom moliti krunicu. Primjećivao sam mnoge pozitivne stvari. Ali ovdje nisam nikada bio. Kada me dakle Papa imenovao, u mojoj dobi od 75 godina, bio sam zadovoljan. I bilo mi je drago doći ovdje i došao sam rado, vrlo rado.”

Kakvi su Vaši prvi dojmovi po dolasku u Međugorje?

”Želio sam razgovarati s ocima franjevcima koji su ovdje već dugo vremena i koji su učinili mnogo dobra. I nastavljaju raditi jako dobro. Oni su ti koje sam prve susreo. I vidio sam da vole ovo mjesto. Rado ispovijedaju, rado propovijedaju, na raspolaganju su milosti Božjoj. I to je vrlo pozitivno. Jutros sam vidio crkvu, mjesta gdje ljudi dolaze i uvijek mi dolazi jedno duboko pitanje: Zašto toliko ljudi dolazi ovdje? I ima jedan duboki „zato“. Ne dolaze zbog zabave, zbog drugih razloga… Uvijek sam primjećivao da dolaze sa željom susresti Gospodina, moliti i biti u društvu Djevice Marije. Dvije stvari zajedno: susresti Gospodina, moliti, mijenjati život i biti u društvu Djevice Marije. Kada su se moji ljudi odavde vraćali, ovo su bile dvije temeljne točke. A sada slijedi posljedica: Što ja trebam činiti? Što čine oci franjevci, jako dobro? Mi surađujemo s milošću da bi na najbolji mogući način pomogli osobe koje dolaze susresti Gospodina i biti u društvu Djevice Marije. To je naš cilj. Zajedno s fratrima, mostarskim biskupom, i s brojnim laicima koji ovdje rade kao i vi, zajedno surađivati s ovim ljudima koji dolaze zbog jednog jedinog cilja: susresti Gospodina u jednom svetom mjestu, a ovo je postalo sveto mjesto, susresti Gospodina u Euharistiji, susresti ga u evanđelju, susresti ga u Klanjanju, susresti ga u ispovijedi i boraviti u društvu Djevice Marije. Trebamo surađivati u tome,  ne u nečemu drugom. Surađivati s Duhom Svetim da bi pomogli vjernicima u tom smjeru.”

Vidio sam u župnoj kući jednu sliku, prekrasnu sliku, vrlo duboku, nalazi se u uredu apostolskog vizitatora. Prikazuje Međugorje, crkvu, ova crkva je znak u cijelome svijetu… Na njoj je Međugorje, prikazuje Mariju, prikazuje cijeli svijet blizu Marije, i zrake koje iz Međugorja idu u cijeli svijet. Takvi trebamo postati: zrake Gospodinove, zrake Djevice Marije u cijelome svijetu

Kazali ste da niste nikada prije bili u Međugorju, ali imali ste priliku susresti ljude koji su ovamo hodočastili. Koliko ste Vi zapravo upoznati s međugorskim fenomenom i svime što se ovdje događalo u proteklih 40 godina?

”Ja sam Talijan. U mojoj zemlji Međugorje je postalo polazna točka. I kada ljudi imaju jednu polaznu točku, shvaćaju da će tamo susresti ono što žele susresti, a to je Gospodin i Djevica Marija. I u tome ih nitko ne može zaustaviti, nitko ih ne može zaustaviti. I to je jako pozitivno. Ljudi su dolazili, dolaze i dolazit će još više. Ali mi moramo sačuvati ovo mjesto kao duboko duhovno mjesto. Prirodno je, ako ljudi dolaze da trebaju postojati objekti za prihvat, što znači kada ljudi dolaze trebaju tu živjeti. Gdje će živjeti? Treba dakle izgraditi jedan objekt gdje će jesti, jedan objekt u kojem će kupiti darove povezane sa svojim iskustvom… Mi to stavljamo na raspolaganje, a to su normalne ljudske stvari, potrebne da bi se ovdje živjelo. I to je normalno, normalno. U svakome svetom mjestu ljudi imaju potrebu za objektima i to je uvijek tako. U Rimu je isto. Ljudi dolaze u Rim, jer je u Rimu Papa. To je najvažnija stvar, a u Rimu ima puno lijepih stvari, Rim je prelijep, ali tu je Papa. I kada dođu, gdje će obitavati? U hotelima, institutima… I oni su potrebni. Žele kupiti suvenire, kupit će ih i oni su korisni da bi ih podsjećali na duhovno okruženje u kojem su bili. Tako je i za Međugorje.”

Veliki dio svoga života ste proveli u diplomaciji. Krajem siječnja ste završili službu apostolskog nuncija u Nizozemskoj. Sada Vam je Papa povjerio službu koja prije svega ima pastoralni karakter. Kako ste dočekali vijest o imenovanju apostolskim vizitatorom s posebnom ulogom za župu Međugorje?

”Gledajte, od kada sam svećenik za mene je sve pastoralna služba. Podjela između diplomacije i pastorala za nas, za mene ne postoji. Zašto? Jer osoba ima pastoralnu sposobnost, a ne funkciju. Funkcija dolazi naknadno. U nutrini imamo pastoralnu sposobnost tako da svaka stvar koju činimo postaje pastoral. I to je jako pozitivno. Susrest će se veleposlanici, to su ljudi koji predstavljaju čitave zemlje. I imaju svoju važnost, jer predstavljaju jednu čitavu zemlju. A tu je vrlo velika odgovornost. Prilazimo joj kao apostolski nunciji, veleposlanici, ali i kao svećenici. I oni to znaju. Bilo gdje da ja idem, u bilo koji dio svijeta, kada se susrećemo na koktelima, večerama, na sastancima, nacionalnim slavljima, ja dolazim odjeven kao i sada. I to svi znaju. Govorim kao i ostali, jedem i pijem kao i ostali, razgovaram sa svima, ali oni uvijek, baš uvijek, uvijek počinju govor o Gospodinu, Papi, Crkvi… uvijek. Uvijek, uvijek, uvijek. Jer su to duhovne teme koje svi mi imamo u nutrini. I oni ih imaju u nutrini. Koriste prigodu što je tu osoba koja predstavlja tako nevidljiv  i tako dubok svijet. Razvija se razgovor koji je uvijek dubok i duhovan. I to je pastoral.”

Želio sam razgovarati s ocima franjevcima koji su ovdje već dugo vremena i koji su učinili mnogo dobra. I nastavljaju raditi jako dobro. Oni su ti koje sam prve susreo. I vidio sam da vole ovo mjesto. Rado ispovijedaju, rado propovijedaju, na raspolaganju su milosti Božjoj. I to je vrlo pozitivno. Jutros sam vidio crkvu, mjesta gdje ljudi dolaze i uvijek mi dolazi jedno duboko pitanje: Zašto toliko ljudi dolazi ovdje? I ima jedan duboki „zato“. Ne dolaze zbog zabave, zbog drugih razloga… Uvijek sam primjećivao da dolaze sa željom susresti Gospodina, moliti i biti u društvu Djevice Marije.

Oče nadbiskupe, Što za Međugorje znači nastavak službe apostolskog vizitatora?

”Papa predstavlja sveopću Crkvu i stoga šalje izaslanika, a izaslanik s Papom predstavlja sveopću Crkvu. To znači da je sveopća Crkva pozorna na ovaj fenomen, jako pozorna. Vidio sam u župnoj kući jednu sliku, prekrasnu sliku, vrlo duboku, nalazi se u uredu apostolskog vizitatora. Prikazuje Međugorje, crkvu, ova crkva je znak u cijelome svijetu… Na njoj je Međugorje, prikazuje Mariju, prikazuje cijeli svijet blizu Marije, i zrake koje iz Međugorja idu u cijeli svijet. Takvi trebamo postati: zrake Gospodinove, zrake Djevice Marije u cijelome svijetu. A Papa predstavlja cijeli svijet, duhovni svijet, pohod Sina Božjega među nama. To je značenje apostolskog vizitatora. Cijela Crkva koja gleda Međugorje. Međugorje treba gledati cijelu Crkvu i u cijelome svijetu. Sredstvo koje sam ovdje primijetio je vrlo važno: doći do cijeloga svijeta. Ova sredstva su danas normalna, koristiti ih na najbolji mogući način i sa najboljom mogućom tehnikom da bi stigli do cijeloga svijeta. To je nešto jako pozitivno.”

Papa me jako lijepo primio. Kazao mi je malo riječi o Međugorju. Rekao mi je: ”Ideš tamo, budi tamo, mirno, spokojno i uravnoteženo budi tamo i prati ljude. I to je to”. A ostatak razgovora s Papom? I uvijek je Papa takav sa mnom, razgovaramo kako donositi Evanđelje.

Vi ste se susreli sa Svetim Ocem nakon imenovanja apostolskim vizitatorom. Čim vas je Papa poslao u Međugorje znamo da mu je stalo do Međugorja i svega što se ovdje događa. Pa kako Papa na to gleda i što je kazao?

”Papa me jako lijepo primio. Kazao mi je malo riječi o Međugorju. Rekao mi je: ”Ideš tamo, budi tamo, mirno, spokojno i uravnoteženo, budi tamo i prati ljude. I to je to”. A ostatak razgovora s Papom? I uvijek je Papa takav sa mnom, razgovaramo kako donositi Evanđelje. Danas, svima kako donositi Evanđelje u ovo društvo, koje je naše. Društvo ima svoju kulturu, a kultura se mijenja. U promjenama kulture mi ne smijemo osuđivati, ni kritizirati, ni suditi, moramo biti unutar toga, jer je to naša kultura. Kako navijestiti Evanđelje unutar te kulture? Kako je to činio Gospodin koji je ušao u jednu kulturu i naviještao je Evanđelje unutar te kulture: jezikom, načinom ophođenja, Gospodin je bio Židov, načinom ponašanja svojstvenom toj kulturi. Kako doći do te kulture? U ovom dijelu našeg svijeta, zapadnom svijetu, ta je kultura prije bila sva kršćanska, sva, na različite načine: protestanti, anglikanci, štogod želite, ali je moral bio potpuno kršćanski. Europa je bila kršćanska. Imamo nevjerojatnu promjenu kulture. Zli su? Ne, nipošto, nipošto. Samo što žive u drugačijoj kulturi. I jako su raspoloživi. Kada sam bio u Nizozemskoj, a Nizozemska je obilježje te druge kulture, jedna snažna zemlja, to vam sa sigurnošću mogu reći. Snažna znači da su to ljudi koji stvaraju inovacije. Svake godine sam u nuncijaturi primao mlade, skupine mladih, mlade studente iz svih krajeva svijeta. Sva su, naime, nizozemska sveučilišta dvojezična, a evo i vi ovdje prevodite za cijeli svijet. Sva sveučilišta govore flamanski i engleski, sva. Dakle mladi iz cijeloga svijeta dolazili su u skupinama od petnaest, iz cijeloga svijeta. Što su znali o Isusu? Skoro ništa. U ovoj kulturi, Isus je jedan od mnogih. O Bogu? To je nešto posve nejasno. O Crkvi? Ali su poznavali Vatikan. Jer Vatikan je Vatikan. Poznaju Papu, jer Papa je Papa i odlazi u mnoge krajeve. Željeli su znati zašto Papa ima veleposlanstva. I dolazili su k meni. I ja sam im započinjao objašnjavati, polazeći od Isusa Krista. Ako od Njega ne pođemo, neće se ništa objasniti. Bili su jako pozorni, jako pozorni! Govorio bih pola sata, tumačeći im stvari od Isusa Krista do danas. Dobro sam im to tumačio i bili su vrlo pozorni. A koliko bi pitanja poslije uslijedilo! Koliko zanimanja bi pokazali! Nitko nije bio protiv nas, nitko! Ali nisu nas poznavali, jer naša poruka je slabo dopirala do te kulture. Što treba činiti? Primiti ih, živjeti s njima, to je jako važno, živjeti s njima i biti s njima. S Papom sam razgovarao o jednom vrlo važnom pismu iz prvog stoljeća oko godine 100-110 Diognetovo pismo. Kako žive kršćani? Tko su kršćani? Pisali su o tome u tom vremenu, u vremenu odmah nakon Apostolskih vremena. Mi živimo kao i ostali: odijevamo se kao ostali, jedemo kao ostali, radimo kao ostali, plaćamo poreze kao ostali, ženimo se kao ostali, ali živimo kao kršćani. Evo to je ono što trebamo činiti. Živjeti sa svima, ne kritizirati, ne osuđivati, ali živjeti kao kršćani. Prenositi život Isusa Krista kao što je to On činio, prenijeti ga na druge. Ali u tome moramo promijeniti držanje. Ne treba mijenjati metode, jer metode ne stvaraju kršćanski život. Držanje mijenja kršćanski život. A držanje znači ono nešto unutra što mijenja, što vidi osobe onako kako ih Gospodin vidi. Ljudske osobe koje treba ljubiti i služiti im i živjeti nutarnji život bez unutarnjeg straha za život u zajedništvu s njima. Bez straha, ali kao kršćani.”

Želio sam razgovarati s ocima franjevcima koji su ovdje već dugo vremena i koji su učinili mnogo dobra. I nastavljaju raditi jako dobro. Oni su ti koje sam prve susreo. I vidio sam da vole ovo mjesto. Rado ispovijedaju, rado propovijedaju, na raspolaganju su milosti Božjoj. I to je vrlo pozitivno.

Iako je služba apostolskog vizitatora prije svega pastoralna, nadbiskup Hoser pozitivno je govorio o međugorskom fenomenu, vidiocima, marijanskoj pobožnosti, posebno naglašavajući kristocentričnost i slavljenje sakramenata. Koliko ste upoznati s radom svoga prethodnika, pokojnog nadbiskupa Hosera?

”Nikada ga nisam susreo. Ali sam jedno o njemu shvatio: volio je Međugorje. Volio ga je. To je držanje, voljeti Međugorje i biti sretan što u njemu živiš. To je ono što sam prepoznao. Volio ga je i bio zadovoljan. Imao je veliku pobožnost prema Djevici Mariji, veliku… I imao je veliku ljubav za Crkvu. Dvadeset godina je bio u Ruandi, u teškim vremenima i dobro ga razumijem, jer sam pet godina bio u Burundiju, koji je blizu Ruande i dobro poznam situaciju. Bio je liječnik, činio je dakle dobro i u tom području. Bio je biskup u Varšavi. A onda su ga starog kao i mene, poslali ovdje. Zavolio je ovo. U župnoj kući sam rekao: ”Molim vas, zadržite sliku mons. Hosera, zadržite je”. To je jedna priča, lijepa priča čovjeka koji je darovao život ovdje i praktički umro. Jedna lijepa priča i treba je zadržati. Jer se povijest ne treba brisati. Nikada se ne smije brisati. Fratri su mi u župnoj kući pokazali koliko je ljudi umrlo u prošlim vremenima, ne tako davnim, umrli su kao mučenici, toliko je ljudi ubijeno. To je povijest. Ne možemo nikada zaboraviti da smo plod te povijesti. Ja sam došao ovdje nakon što je mons. Hoser dobro radio tri, četiri, pet godina. Dobro je radio, u smislu da je dao život za Međugorje.”

Govorili smo o tom susretu mladih u kolovozu i čini mi se da je prije dvije godine, kada nije bilo covida, bilo više od 50 tisuća mladih tijekom cijelog jednog tjedna. I uvijek se pitamo: Zašto su došli? Molili su, mnogi su postili, slušali su izlaganja, sudjelovali u Klanjanju, dan i noć. Zašto se to događa? I to su mladi iz cijeloga svijeta. Zašto se to zbiva? Zašto mladi dolaze ovdje? Što to očekuju susresti? Gospodina Isusa, bez sumnje. I Djevicu Mariju, bez sumnje.

Početkom kolovoza i ove godine u Međugorju održat će se Mladifest koji okuplja desetke tisuća mladih iz cijeloga svijeta. Mladi naglašavaju da im je posebno dojmljiva pobožnost Klanjanja, svete mise na kojima koncelebrira više od 500 svećenika iz cijeloga svijeta. Posljednjih godina s mladima su u Međugorju na Mladifestu bili crkveni velikodostojnici i uputili su  mladima svoju poruku. Hoće li tako biti i na ovogodišnjem Mladifestu?

”Ovdje postoje organizacijska tijela koja znaju raditi posao. Govorili smo o tom susretu mladih u kolovozu i čini mi se da je prije dvije godine, kada nije bilo covida, bilo više od 50 tisuća mladih tijekom cijelog jednog tjedna. I uvijek se pitamo: Zašto su došli? Molili su, mnogi su postili, slušali su izlaganja, sudjelovali u Klanjanju, dan i noć. Zašto se to događa? I to su mladi iz cijeloga svijeta. Zašto se to zbiva? Zašto mladi dolaze ovdje? Što to očekuju susresti? Gospodina Isusa, bez sumnje. I Djevicu Mariju, bez sumnje. A mi, kako mi možemo surađivati s Isusom i s Djevicom Marijom da bi ovim mladima pomogli susresti Isusa i Djevicu Mariju? Arški župnik je shvatio jednu duboku stvarnost: tisuće ljudi su mu dolazile na ispovijed, ispovijedao je petnaest, osamnaest sati dnevno i uvijek je to činio dobro, mirno, spokojno, slušajući svakoga i sve, lijepo ih je primao. Shvatio je da Onaj koji je pozivao sve te osobe, nije bio on, bio je to Gospodin Isus. Ali on je bio sredstvo u kojemu su sve te osobe susretale Gospodina Isusa. Dakle, tu je bio Gospodin Isus, sve te osobe i on kao sredstvo. Shvatio je da je bio vrijedno sredstvo, jako vrijedno sredstvo, i duhovno i na ljudski način. Uvijek je svakoga lijepo primao. Tako i mi moramo činiti. Tko poziva te mlade? To nismo mi. Tko ih poziva? To je Gospodin Isus, koristeći se Djevicom Marijom, što je jako važno. A što smo mi? Mi smo sredstva. Trebamo imati sposobnost otvorenosti, prihvaćanja, vedrine. Na način da smo vrijedna i korisna sredstva da bi drugi susreli Gospodina Isusa.”

Nikada nisam susreo mons. Hosera, ali sam jedno o njemu shvatio: volio je Međugorje. Volio ga je. To je držanje, voljeti Međugorje i biti sretan što u njemu živiš. To je ono što sam prepoznao. Volio ga je i bio zadovoljan. Imao je veliku pobožnost prema Djevici Mariji, veliku… I imao je veliku ljubav za Crkvu. Dvadeset godina je bio u Ruandi, u teškim vremenima i dobro ga razumijem, jer sam pet godina bio u Burundiju, koji je blizu Ruande i dobro poznam situaciju.

Sada kada ste stigli ovdje u Međugorje, kakvi su Vaši planovi i što će biti Vaši prvi potezi?

”Gledajte, vrlo je jednostavno. Ni ja nisam očekivao da ću biti poslan ovdje. Ako su me poslali, Gospodin, Djevica Marija, Papa, Crkva, postoji razlog, a kojeg ja ne poznam. Prva stvar je surađivati, surađivati. Surađivati s ocima franjevcima koji su ovdje i puno rade, surađivati s mostarskim biskupom koji je biskup cijeloga ovoga dijela Crkve, surađivati s laicima koji ovdje dobro rade… Surađivati. To je prva stvar koju trebam učiniti. Ali surađivati znači raditi zajedno, trebam raditi s njima. Jer zajedno, udruženi, može se učiniti i puno i dobro. To je prva stvar koju ću učiniti. Nadalje, moliti, moliti, moliti, jer smo mi bez molitve prazni, prazni smo. Moj otac koji je znao samo pisati i čitati, siromašan čovjek, nikada mi nije ništa govorio. Ali jednom kada sam postao svećenik, rekao mi je: „Znaš li zašto svećenici danas nisu toliko dobri? Jer ne mole.“ Moj otac koji mi nikada ništa nije govorio, rekao je: „Jer ne mole.“ Shvatio sam nešto u njegovoj poniznosti i siromaštvu: naša snaga je molitva. Jer mi, kao što sam već rekao, samo predstavljamo Gospodina Isusa, ali je naša temeljna točka, naš temelj je Gospodin Isus. Bez molitve postajemo prazni. Stoga treba moliti. I onda činiti ono što trebam činiti. Bez straha od ičega.”

Oče nadbiskupe hvala Vam lijepa na ovom razgovoru i svim porukama koje ste uputili našim gledateljima i slušateljima. Evo iskreno se nadam da će ovo biti početak jedne lijepe suradnje zajedno s Vama, sada po dolasku u Međugorje. Neka Vam snaga budu molitve svih župljana župe Medjugorje i naših hodočasnika.

”Hvala, hvala puno. Hvala svima vama, hvala vam za ono što činite za cijeli svijet. Dolazite do mnogih ljudi do kojih mi ne dolazimo, ali se ipak na ovaj način dođe do njih. Mnogi vas slušaju. Hvala vam puno, hvala na vašoj sposobnosti, jer mi se čini da dobro radite. Ono što sam vidio, radite vrlo stručno, i tako treba raditi. Hvala vam i neka vas Gospodin i Djevica Marija blagoslove. Hvala.”

Cijeli intervju s mons. Cavallijem možete pogledati i na našem YouTube kanalu.

Razgovarala: Sanja Pehar
Prevela: Marija Dugandžić

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne