16.1 C
Međugorje
28.09.2020.

Intervju s nadbiskupom Henrykom Hoserom, apostolskim vizitatorom s posebnom ulogom za župu Međugorje

Vaša Ekselencijo, zahvaljujem na mogućnosti  za ovaj razgovor . Svijet se zaustavio pred koronavirusom. Vidite li oče nadbiskupe nešto pozitivno, nešto dobro što se može roditi iz ove velike drame koju sad proživljavamo?

Epidemija nas je iznenadila svojim opsegom,  ima svjetski opseg, zato je zovemo pandemija. U ovom je trenutku dotakla većinu država i većinu društva, te je istodobno  izazvala nestanak društvenog i  ekonomskog života. Ipak, s druge strane, vjernici osjećaju velika ograničenja u pristupu javnim vjerskim  praksama, jednostavno crkve su često nepristupačne, zatvorene ili postoje pravila – vrlo mali broj vjernika može ući u jednu crkvu. Također, ovo je  dosad neviđena situacija, zato što su tijekom minulih prirodnih katastrofa ili ratova, ljudi  hrlili  u crkve, dok su sada toga lišeni. Ipak s druge strane borave kod kuće i to je velika prigoda za obitelji koje dosad nisu imale vremena biti zajedno, jer zaposlenost roditelja, boravak  djece u školama, vrtićima i  jaslicama, kao posljedicu su imale situaciju da nije bilo narušenih obiteljskih odnosa,  roditelji nisu razgovarali s djecom, djeca s roditeljima, rjeđe su se sastajali braća i sestre, nije bilo zajedničkih obroka i nestala je zajednička molitva u obiteljima. Ovaj trenutak  je prigoda da se obitelji preporode u zajedničkom životu i zato je ovo vrijeme za nas posve jedinstveno. Iskreno govoreći,  osim svih opisa ove situacije u statistikama zaraženih, u statistikama bolesnih, ozdravljenih,  itd. istovremeno imamo i statistike koje se tiču ekonomije i perspektive budućnosti, ali s druge strane imamo i jedan znak za cijeli svijet. Ovo je ogromno poniženje za one kojima se činilo da vladaju  svijetom, za one  koji su stvorili, danas jedinu važnu ideologiju ovog svijeta, a to je ideologija profita, profita koji je bio cilj cijelog svjetskog gospodarstva, koncerni su dominirali državnim  vladama  i pojedinim zemljama i sve se ovo, da se tako izrazim, urušilo. Proživljavamo jednu veliku duhovnu obnovu, duhovnu obnovu koja zahtjeva od nas promišljati o našem načinu života, našem potrošačkom stilu života, civilizaciji smeća koja preplavljuje cijeli svijet, i u isto vrijeme idejâ koje su smeće. A te ideje ne daju ni osjećaj smisla, ni perspektive, vraćamo se sasvim osnovnim stvarima i doista je za vjernike u ovom trenutku, ovo vrijeme razmišljanja kada je otežan pristup sakramentima i neki već priželjkuju vremena kad će moći primati  sakramente. Takva je opća situacija, slično se događa i u našem prostoru ,u Međugorju.

Hodočasnici su dolazili u Međugorje tijekom cijele godine, a sad su lišeni te mogućnosti i mogu primati poruku Međugorja samo u krugu svoje obitelji, u župi u manjim skupinama.  Iako imamo pristup prijenosu uživo koji gleda više od tri milijuna ljudi, što nije mali broj, može li se reći, oče nadbiskupe, da živimo novu duhovnu stvarnost u Međugorju?

Međugorje, prije svega izgleda kao pustinja,  u smislu da nema ljudi na ulicama, odnosno vrlo malo, nema nikakvih tragova prisutnosti hodočasnika, a  također stanovnici Međugorja, naši župljani nemaju pristup crkvi zbog visokih zahtjeva sanitarne prevencije. Ipak, to su ujedinjene obitelji, s više generacija, koje još imaju običaj zajedničke molitve, a prije svega praksu moljenja krunice. S druge strane,  postoji i prijenos u cijeli svijet ove liturgije, tipične za Međugorje: sveta Misa, klanjanja i na taj način se održava  povezanost između Međugorja i hodočasnika koji također osjećaju čežnju za tim mjestom i iščekuju vrijeme kada će se moći vratiti u Međugorje.

U ovom tjednu, točnije 12. svibnja prošla je godina dana od kada je Papa Franjo odobrio hodočašća u Međugorje.  Oče nadbiskupe, kako se prisjećate ovog događaja, velikog za sve nas?

To je bila velika radost za sve nas u Međugorju i sjećam se da smo imali privilegiju objaviti  svijetu ovu izjavu  Svete Stolice u crkvi u Međugorju, u crkvi sv. Jakova apostola koji je zaštitnik hodočasnika,   odatle je otišla ova radosna vijest. Podsjetit ću vas na sadržaj ove izjave: nema nikakvih prepreka u organiziranju hodočašća u Međugorje u kojima mogu sudjelovati sve kategorije ljudi koje čine Crkvu, počevši od hijerarhije, i to najveće hijerarhije kardinala, nadbiskupa,biskupa, svećenika iz cijeloga svijeta, ali također ljudi koji mogu bezbrižno dolaziti u ovo mjesto koje je ovom Izjavom dodatno oplemenjeno. Tamo ljudi zaista pronalaze ono što su izgubili u svome životu, dobivaju natrag susret s Nekim tko ih tamo čeka, a to je Bog, to je Gospodin Isus, to je Majka Božja. To je bila velika radost koja se proširila po cijelome svijetu, jer naglašava univerzalnu  ulogu ovog svetišta, u koje dolaze hodočasnici sa svih kontinenata, svetišta koje je otvoreno upravo  univerzalnosti Crkve. Drago nam je zbog toga i ovo također pokazuje budućnost Međugorja, koje treba živjeti u ritmu srca sveopće crkve.

Iz perspektive godine koja je protekla, oče nadbiskupe, kako ocjenjujete tu odluku i njezine plodove?

Ova je odluka donijela vidljive plodove porasta broja hodočasnika te broja svećenika koji ih prate, došli su također i visoki crkveni dužnosnici, počevši od prošlogodišnjeg Festivala mladih i to je trajalo do trenutka izbijanja ove epidemije. Pretpostavljam da će, nakon epidemije, kad ova epidemija prođe, doći do povratka hodočasnika u ovo mjesto, vrlo karizmatsko, zato što je to mjestu u kojem svijetli svjetlo Evanđelja, Kristovo svjetlo.

Ovaj tjedan je bogat marijanskim sadržajima. 13. svibnja je godišnjica fatimskih ukazanja i atentata na Ivana Pavla II. Sjećate li se, oče nadbiskupe, tog tragičnog dana? Što se tada događalo, kako ste to saznali?

Saznali smo to u  vrijeme sam bio u misijama u   Ruandi. Ovo je bila tragična vijest koja nas je na neki način paralizirala. Saznao sam to od nadbiskupaAndréPerraudina, sreli smo se u jednoj župi, on je, sjećam se došao u podne, te mi je priopćio tu vijest. Svi smo se molili za spas sv. Ivana Pavla II. Sljedeće sate nakon atentata, sjedili smo bez daha, proživljavali njegove dramatične doživljaje,  borbu za njegov život u bolnici Gemelli te napokon sporu, dugu i tešku rehabilitaciju, uz prateće komplikacije, što je rezultiralo Papinim polaganim  vraćanjem svojoj uobičajenoj djelatnosti, ali je već iz bolničkog kreveta, s bolničkog  prozora blagoslovio one koji su stajali ispred bolnice i molili za njega.

Sam Ivan Pavao II je govorio da je Gospina ruka vodila metak Ali Agce. Zahvaljujući Gospinoj ruci koja je tako vodila metak, on je preživio. Metak je zaobišao njegove vitalne organe i on je jednostavno preživio.

Naravno, sam je Sveti otac govorio da je Gospa vodila ovaj metak koji je zaobišao njegove vitalne organe, zato se danas ovaj metak  nalazi u kruni Gospe u Fatimi, budući je dan atentata bila  godišnjica fatimskih ukazanja i Sveti Otac je bio ugledan marijanski papa, on je pak u svoj biskupski moto stavio gelo:TotusTuus Marija- potpuno tvoj Marijo. Cijeli je život živio duboku Marijansku duhovnost koju je ponio iz vlastite kuće, koju je sam kasnije oblikovao. Na poslu u kamenolomu, u džepu je  nosio knjižicu Ljudevita Marije  Montfortskog   o pobožnosti prema  Blaženoj Djevici Mariji, a kasnije, tijekom cijeloga svoga života naglašavao i  razvijao mariologiju 20. stoljeća, u duhu  II. Vatikanskog Sabora i  Konstitucije Lumen Gentium, 8. poglavlje: ovo je bila polazna točka cijelog njegovog promišljanja. Također, bio je i nasljednik  marijanskog Pape Pavla VI. koji je bio svjestan da postkoncilska kriza izaziva napuštanje marijanske pobožnosti kao pučke pobožnosti, koja se činila nevrijednom  intelektualcima otvorene Crkve i stoga je  Sveti Otac Pavao VI. izdao 3 važna dokumenta na temu Marijanskog kulta, pogotovo osnovni “Mariascultus“ .  Ivan Pavao II. od samog početka se povjeravao Mariji i stalno je o Njoj govorio, hodočastio je upravo u Marijina svetišta, tako je njegovo prvo putovanje u Meksiko imalo  za cilj posjet Gospi iz Guadalupe. I poslije, kroz cijeli svoj pontifikat posjećivao je stotine marijanskih  svetišta,  a zahvaljujući njemu stavljena je slika Majke Božje na pročelje  apostolske palače te  je vidljiva s cijelog Trga sv. Petra. Ovo također pokazuje ljubav Ivana Pavla II. prema Blaženoj Djevici Mariji.

Pontifikat sv. Ivana Pavla II odvijao se u vremenu kada se razvijala pobožnost prema Majci Božjoj u Međugorju. Oče nadbiskupe, je li Vam poznato mišljenje Ivana Pavla II o tome što se događalo u Međugorju, o pobožnosti prema Majci Božjoj?

Ivan Pavao II. je od početka bio vrlo sklon i  zainteresiran za događaje u Međugorju koje danas otkrivamo, jer Marijanski kult koji tamo razvijamo je pobožnost Kraljici Mira koja ima duboke korijene u fatimskim ukazanjima. Danas ih se spominjemo, na godišnjicu prvih ukazanja, koja su se događala  u tzv. dolini mira 1917. godine, a 8 dana kasnije Papa Benedikt XV. uveo je u Lauretanske litanije zaziv Kraljica Mira. Ta ukazanja štitila su našu budućnost od sukoba,pozivajući na obraćenje, a obraćenje je uvođenje mira između čovjeka i Boga, to jeobraćenje – Božji mir u srcu čovjeka. Jer najprije nemir stanuje u svakom od nas i čini da taj nemir zrači na negativan način na našu okolinu. Dok se ne pomirimo s Bogom, zatim i s bližnjim imamo velike poteškoće za bilo kakvo pomirenje, da bi mogli živjeti s drugima kao s braćom i djecom istoga Boga.

Ako govorimo o Fatimi, moram Vas pitati o onome što nekada uznemiruje  ljude. Poznamo li mi sva ukazanja iz Fatime? Jesu li ona negdje objavljena, znamo li što nam je Majka Božja htjela prenijeti?

Mislim da je misterij nešto što uvijek otkrivamo samo djelomično, u tom području nemamo neku apsolutnu sigurnost, ali ovo što je bilo objavljeno, manje više pokazuje smisao ovih ukazanja i njihovu potrebu za današnji svijet, zato što se ova ukazanja događaju u apokaliptičnoj perspektivi, odnosno  budućnosti i stalnoj borbi između dobra i zla, stalnoj borbi za Kristovu vladavinu, da  Njegov protivnik, vladar ove zemlje ne bude više vidljiv.

Vratimo se na Međugorje. Brojni hodočasnici postavljaju pitanje hoće li se ove godine moći sudjelovati na Festivalu mladih i na drugim velikim vjerskim događajima koja se odvijaju u Međugorju?

Svi mi čeznemo za Festivalom mladih, jer je to bio najvažniji događaj u cijeloj liturgijskoj godini u Međugorju, ali smo naravno ovisni o epidemiološkoj  situaciji. Ako se ona zadrži, ove godine, nažalost moći će  biti samo neki virtualni susret s Međugorjem, ali ne stvarni, fizički da bi ljudi mogli doći, jer ne samo da su granice  zatvorene nego  i prijevoz  ne funkcionira, stoga  nema čak ni uvjeta za doći tamo i prema tome najvjerojatnije Festivala Mladih neće ni biti ove godine.

Oče nadbiskupe, kada će se moći donijeti konačna odluka o održavanju Festivala mladih?

Možda  krajem lipnja, jer treba dati  vremena za pripremiti se, ne samo na licu mjesta u organizaciji festivala, nego i hodočasnicima kako bi mogli nabaviti sve potrebne dokumente, prijevozna sredstva,  itd. kako bi mogli doći u Međugorje.

Vaša poruka za sve naše gledatelje, međugorske hodočasnike, prijatelje ovoga mjesta. Oče nadbiskupe, što im želite reći na kraju ovog susreta?

Dragi prijatelji Međugorja, dragi hodočasnici, dragi župljani obraćam vam se s velikom molbom da živite u duhu nade, jer  Međugorje ima zadaću buditi u ljudima nadu,teološku nadu, Božju nadu, a to znači da je uvijek Bog onaj koji nas vodi s velikom ljubavlju i milosrđem, da nam šalje Majku Božju kako bi nas i Ona dovela k Bogu. Ona nam uvijek pokazuje Isusa kao što se događa u Međugorju i molim vas da zaista budete sijači mira, povjerenja i Božje blizine koja nas u ovim trenutcima ne napušta. Gledajte na svoje vinograde, maslinike, oni podsjećaju na Svetu Zemlju, gdje je Isus bio i gdje je živio. A On i dalje ide s nama kroz vjekove, šalje nam svoju Majku da nas zaštiti, da bude zaštitnica našeg mira unutarnjeg, obiteljskog i društvenog. Stoga ćemo i dalje biti povezani  preko medija koji su danas stalno aktivni,  da biste mogli biti duhovno povezani s Međugorjem, moleći za  trenutak kada ćemo se tamo opet susresti i zahvaljivat ćemo Bogu za sve darove koje smo dobili.  Hvaljen Isus i Marija.

Cijeli intervju možete pogledati i u videozapisu. 

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne

Putovi kojima je teško ići

Ovih dana vratio sam se s jednog hodočašća. Naime, s grupom prijatelja bio sam na Caminu tj. putu sv. Jakova na otoku Krku. To...

Bolje nismo ni zaslužili

Ja sam rođena one godine kad je Toto Cotugno otpjevao L'italiano. Odrastala u vremenu između masti na kruhu i Nutelle. Išla u školu kad...

O ženo! Velika je vjera tvoja!

Ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: “Gospodine, pomozi mi!” On odgovori: “Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.” A ona će: “Da,...

Jesu li ti mreže prazne?

Naslov ove kolumne je ''posuđen'', ''kopiran'', ukraden... od jednog izdanja sve popularnije rubrike 'Pozitivna minuta' našega kolumnista fra Josipa Vlašića na njegovom Facebooku, Instagramu,...